Intervju – Zvjezdana Jembrih: “Živjeti se ne mora, a pisati se mora.”

Zvjezdana Jembrih  rođena je 15. siječnja 1965. u Zagrebu. Djetinjstvo je provela u Hrvatskom zagorju. Diplomirala je 1990. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Do sada je izlagala na dvadesetak samostalnih i tridesetak skupnih izložbi, te izvela mnoštvo prostornih intervencija/land art  u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Članica je HDLU-a, umjetničke organizacije Autorska kuća i Hrvatskog restauratorskog društva.

Od 1993. radi kao restauratorica, boravi na stručnom usavršavanju u Münchenu i na poslijediplomskom studiju u Budimpešti, gdje 2000. magistrira restauriranje drvene skulpture. Od 1998. je asistentica, od 2008. docentica, a od 2013. izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje umjetnina. Voditeljica je nekoliko programa zaštite pokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture RH na području Krapinsko-zagorske županije.

Piše i objavljuje poeziju i prozu u književnim časopisima i na radiju. U nakladi MD 2001. objavljena joj je knjiga kratkih priča Janusove kćeri sestre nevjeste, predložena u uži izbor za nagradu Jutarnjeg lista. U nakladi Autorska kuća 2007. joj je objavljena knjiga pjesama Ljubavnici kraljica glad, 2008. knjiga putopisa Ljetopisi i 2009. ponovljeno izdanje prve knjige, Janusove sestre. Dobitnica je književne nagrade Franjo Horvat Kiš za putopis Voćin 2008. godine. Autorica je, uz Sanju Lovrenčić, dvaju radio-dokumentarca (Slike povratka i Ispod lipe). Uz Dubravka Kuhtu autorica je dokumentarnog filma o restauriranju Sveti Ambrozije. S Lidijom Bajuk sudjeluje od 2010. god. u etnografskim istraživanjima na području Međimurja, u okolici Kalnika te u okolici Zlatara. U pripremi joj je grafičko-pjesnička mapa Tragovi s akademskim slikarom-grafičarom Jurom Kokezom, knjiga proze Knjiga stanja duša, te knjiga poezije Putničke u izdanju Hrvatskog društva pisaca.

Zvjezdana nam kroz razgovor govori o svojim slikarskim i književnim inspiracijama, iskustvu prostorne intervencije i rada na radiodokumentarcima. Otkriva teme svojih djela te što ju je dovelo u književno svratište u Ližnjan gdje boravi posljednjih nekoliko dana i radi na zbirci proze Knjiga stanja duša.

Po zanimanju ste likovna umjetnica i konzervatorica – restauratorica, a ujedno se bavite i pisanjem. Možete li reći što je prvo krenulo – pisanje ili slikanje?

Prije nego što se nauči pisati, vjerojatno se nauči šarati. To šaranje mi je u ranome djetinjstvu pričinjalo veliku radost. E, to su počeci. Onda sam naučila čitati pa pisati, zatim tek dolazi školovanje. Diplomirala sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kasnije sam magistrirala restauriranje drvene skulpture. Cijelo me vrijeme pratila kreativnost, ili sam ja sebe pratila u tom kreativnom smislu. Klasično slikanje prošla sam kroz edukaciju na Akademiji u Zagrebu i to je bilo odlično školovanje u 80-im godinama.

Pisanje me okupiralo na jedan vrlo introvertirani način. Nisam objavljivala sve do 90-ih, kada sam objavila svoje prve kratke priče i pjesme u nekim književnim časopisima. Prva priča nastala je upravo u Istri, 1992. godine. Bila sam tijekom likovne kolonije u Poreču, gdje  sam susrela divne ljude. S njima sam prvi put u životu krenula u unutrašnjost Istre. Tada je u Dvigradu nastala prva moja priča Dvije Marije iz Dvigrada.

Land art iskustvo

Izveli ste nekoliko desetaka  prostornih intervencija (tzv. land art) u Hrvatskoj i inozemstvu. Opišite nam iskustvo intervencije u prostor.

Land art – to je strani izraz, a moram napomenuti da još uvijek nisam našla bolji izraz koji bi zamijenio tu riječ. Land art je umjetnost vezana uz prirodu, označuje izvjesnu vrstu likovne intervencije u prirodi. Riječ intervencija također smatram neprimjerenom.

Trenutno sam zastala s izvođenjem land arta, ali mislim da ću se kad-tad vratiti. Moje intervencije u prirodu su uvijek bile vrlo promišljene. Kod njih nikada nije bio naglasak na autorstvu, ni na prisustvu publike, a niti na prisustvu medija, koji bi sve to pratili. Ja bih to povezala s davnašnjim obredima, koje smo mi ljudi danas zaboravili, obredima koji su duboko vezani uz prirodne energije. U mom slučaju radilo se o tkaninama crvenih boja koje su od prirodnog materijala, od nečega što ne šteti prirodi. Pronašla bih mjesto, često na osami,  koje mi se učinilo značajnim po nečemu i rasprostrla bih tu tkaninu te je potom prepustila prirodnim elementima uokolo. Uvijek sam fotografirala nastalu situaciju, jer je dokumentiranje ipak bitna komponenta, bez dokumentiranja nema traga, barem ne onog materijalnog. Ali, čak i da nema traga – nije presudno – u tom času se nešto dogodilo. Na nekoj duhovnoj razini. Ponekad su bili prisutni neki ljudi, drugi umjetnici, znanstvenici, prijatelji, životinje. Ili nitko.

Možete li izvoditi izdvojiti jedno land art iskustvo koje je za Vas bilo posebno značajno.

Iskustvo koje mi je posebno ostalo u sjećanju je land art između Oprtlja i Motovuna 2006. godine, za vrijeme etnološkog simpozija koji se tada održavao u Motovunu, a ja sam bila gošća tog simpozija. Moja akcija sastojala se od šarenih platnenih traka koje sam vukla za sobom, iscrtavajući svojim kretanjem oblik spirale. Kako sam hodala po livadi, tako je za mnom ostajao trag tih tkanina. Kao crtež u prostoru koji je ostao na toj nepokošenoj livadi, na visoravni s koje se vidio Motovun, a s druge strane Oprtalj i obrisi Grožnjana. Tog se događaja s veseljem sjećam, tamo se skupilo jedno malo zanimljivo društvo sa simpozija. Tema simpozija bila je Šamanizam u Istri – dakle, istraživanje  starih obreda i ostataka obrednih ponašanja koji se još mogu naći u kazivanjima, a možda i u praksi na terenu. Simpozij se održao u organizaciji Odsjeka za etnologiju i antropologiju  zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Književno stvaralaštvo

U Vašoj prvoj objavljenoj zbirci kratkih priča Janusove kćeri sestre nevjeste iz mitologije izvlačite poznate mitološke žene. Na koji način obrađujete mitološke teme?

To je moja prva zbirka, bila sam još mlada i razigrana kada sam pisala te priče. Teme sam izvukla iz grčke mitologije, iz  kršćanske mitologije, iz srednjovjekovnih legendi, renesansnih slika…Tako su se u tim pričama pronašle i Helena Lijepa i Magdalena i dvije Marije iz Dvigrada (ove dvije Marije su zapravo izmišljeni likovi), zatim Arijadna, Kirka, Penelopa (koja u priči puši Cartier cigarete), Simonetta Vespuci – s poznate renesansne slike, zatim Paris (koji u priči plaća svoje troškove Diners karticom). Cijela sprega mitoloških situacija koje sam ja, naravno, nadograđivala i nadodavala im „svoje breme“, onako kako sam htjela i umjela. Tamo gdje prestaje mit, počinje zapravo moja priča. Mit je ponekad prepun šutnje, u njemu se može samo naslutiti ponešto. Ja sam se tada osmjelila i krenula u te slutnje. To me dovelo do ove male zbirke koja mi je jako draga. U tim pričama ima i ironije, naravno. Bez ironije možda nema ni promišljanja.

Na naslovnici prvog izdanja te zbirke je fotografija koju sam snimila u jednoj crkvici, a prikazuje čovjeka koji drži uljanicu i osvjetljava fresku na zidu. Fotografija je mutna, na njoj se samo naslućuju obrisi ženskog lika s aureolom. Mogla bih reći da je ta fotografija svojevrsna vizualizacija, zajednički vizualni nazivnik tih priča.

Napisali ste i zbirku pjesmama Ljubavnici kraljica glad. Koje su teme vaših pjesmama i gdje pronalazite inspiraciju?

Ta je zbirka pjesama nastajala dugo. Pisanje pjesama ne ide „preko noći“ (premda mogu reći da sam ih najčešće pisala noću). Nastajala je od 80-ih do kasnih 2000-ih, a 2008. godine je izbor tih pjesama završio u ovoj zbirci. Pjesme su talozi mojih razmišljanja i proživljavanja, koji su se do tada nataložili. A sada se već polako taloži i jedna nova zbirka. Ne povodim se za nekim velikim planovima i koncepcijama, pjesme su jednostavno nastajale, skupljale se na gomilici, koja je onda jednom dozorila do zbirke. Teme variraju između ovranog i ostonostranog, između „ovdje i sada“ i onog s druge strane „ovdje i sada“. Ima tu i putovanja i mitskih likova kao i u mojoj prozi. Ta zbirka je zapravo jedan lonac u kojemu sam skuhala bilje, koje sama do tada sakupila, ljekovito i ono manje ljekovito.

Većina je pjesama oslobođena interpunkcije.

Pjesma je kao plod, kao jabuka ili limun. Ne treba joj ništa dodati niti oduzeti. Ako joj ne treba interpunkcija, ne treba joj. Poznajem i cijenim autore koji pišu u klasičnoj formi, premda im je poezija suvremena. Npr. sonet na suvremeni način, koji je i dalje sonet, a zna se kakvu formu – i koje interpunkcije zahtijeva sonet. Ja nisam takav autor. Međutim, svaka pjesma je istovremeno zatvoren i otvoren sustav, bez obzira na znakovlje kojim se koristimo kod pisanja. To je ta dihotonija pjesme, ona je i istovremeno i otvorena i kompaktna. Jedino moguća.  Poezija je zgusnuta suština. Pa tako neka i bude.

U Ljetopisima pišete o svojim putovanjima po Slavoniji, Makedoniji, Istri, Transilvaniji, Bugarskoj… Gdje je nastala prva priča, prvi putopis?

Naslov Ljetopisi sadrži dvostruku asocijaciju. Ljetopisi su u stara vremena biti godišnji (anali) ili periodični zapisi zapisivača koji su pratili i bilježili zbivanja u nekom prostoru. U tom smislu ljetopisi imaju svojevrstan dokumentaristički karakter. A ljetopisi su ujedno nešto što se piše ljeti, zar ne? Ljeti se „istrčava na teren“ i piše – barem je to kod mene tako bilo. Kada se putuje, otvara se sustav, vlastiti sustav disanja, pisanja, promišljanja, bivanja. Putovanja su divna. Međutim, ja nisam zapravo nikada daleko putovala. Sve je to europsko tlo, kojim sam kročila. Ali, ne treba daleko putovati da bi se pronašlo tkivo za pisanje pa ni za putopis. Moja su mi putovanja uvijek bila jako važna inspiracija.

Da, u Ljetopisima ima raznih predjela – od Istre do Transilvanije – što zvuči egzotično, međutim, jedno je film, drugo putopis, a treće stvarnost. Transilvanija ni slučajno ne sliči onoj iz vampirskih filmova! Zatim, tu je i put po Dunavu (nizvodno), moje veliko riječno putovanje. Ima i malih, lokalnih situacija i ambijenata koji su me inspirirali, npr. Krkuš (ispod Ćićarije).

S putopisom Voćin dobili ste književnu nagradu Franjo Horvat Kiš. Zašto se pisali baš o malom mjestašcu podno Papuka?

Voćin je nastao 2000 i neke. U Voćinu je bila važna crkva koja je stradala u Domovinskom ratu, gotička crkva. U vrijeme kada sam bila u Voćinu, crkve više nije bilo, bio je jedan skršeni zid koji je od nje preostao, ali uokolo je bilo monogo toga inspirativnog. Zanimljivo je, na primjer, preslojavanje stanovništva, koje se dogodilo u Voćinu –  nakon Domovinskog rata doselilo je nekoliko stotina ljudi iz Letnice na Kosovu. Taj splet prijašnjeg i sadašnjeg, vidljivog i nevidljivog, javnog i prešućivanog, to  je bila inspiracija za putopis Voćin. Zapravo me uvijek zanimao taj preplet. Ali, za pisanje treba  vremena, treba zapravo dokolice i mira. Strašno je ovo naše vrijeme kada moramo u pola osam biti ovdje, u petnaest do osam biti tamo, a onda više ni sami ne znamo gdje smo. I zašto.

Putujete li zbog pisanja ili se putovanje ponekad događa zbog posla pa se sve to zajedno spoji? Na koji način bilježite svoja putovanja?

Ponekad se sve to sretno spoji, a ponekad se ništa ne dogodi jer, eto, ne piše se po diktatu. Nešto se bilježi u glavi pa se kasnije doma prerađuje. Uvijek se radi, tekst se dorađuje na povratku. Rijetko kada nastane gotov tekst bez prerade.

Pronalazite li inspiraciju u slikarstvu i restauriranju?

Sve je to vrlo povezano. Nema ograda. Nešto što me trenutno okupira su etnografska istraživanja. To je dobra potka za kreativni rad. Ne mogu se ni ne želim se ograničiti na jedno. Možda ljudi danas gledaju kako biti što uspješniji fach idiot, ali svijet je širok i duh je širok pa nemojmo ih onda podcjenjivati.

Sa Sanjom Lovrenčić ostvarili ste dva radio-dokumentarca: Ispod lipe nam zelene i Slike povratka. Koje su teme tih radio-dokumentaraca?

Sanja Lovrenčić moja je draga suradnica i unatrag nekoliko godina, dok smo još zajedno bile u umjetničkoj organizaciji Autorska kuća, radile smo na nekoliko zanimljivih zajedničkih projekata. Projekt je moja neomiljena riječ jer zvuči kao nešto što se financira od strane Europske unije (smijeh). Radio-dokumentarac Ispod lipe nam zelene je zapravo homage mojoj pokojnoj teti. Tema je iznikla iz moje priče Teta Slavica koja je prethodno objavljena u Ljetopisima. To nije putopis, premda se radi o putovanju, to je ono što sam ja nazvala duhopis. Putovanje, kao praćenje jedne duše s ovoga svijeta na onaj. Teška je to tema, moja teta je umrla, a prije nego što je umrla, ja sam još nešto zabilježila od njezinih kazivanja. Na terenu smo Sanja i ja snimale zvukove iz prirode ili iz nekih životnih situacija. Od toga je nastala  radio emisija koja je posvećena mojoj teti, ali i svim tim dušama koje su utjecale na mene i čuvale ono negdašnje i prenijele to do mene. Na nama ostaje da prenosimo dalje. Sanja Lovrenčić još je prije radila u tom mediju, koji je za mene bio nov,  i jako je dobro ukomponirala zvukove iz prirode i fragmente pjesama. Snimali smo čak u Mariji Bistrici, pučko pjevanje hodočasnika u crkvi, sviranje limene glazbe na sprovodu. Radi se o audio mediju – u kojemu nema slike. Ja sam oduvijek vezana mnogo više za vizualno, tako da mi je tu Sanja puno pomogla u prevođenju kreativne misli u medij zvuka.

Drugi dokumentarac Slike povratka sniman je u Srbu kraj Gračaca. Tema je pitanje srpskog stanovništva koje je nakon Oluje izbjeglo pa se vratilo. Tematizira se njihov život sada, sjećanja i cijeli taj pejzaž koji je obilježen ratnim zbivanjima. Tu je također zvuk vrlo bitan – koristile smo zvukove stada koza, pjevanje žena, razgovore sa starcima…

Jedna zanimljivost iz Vaše biografije je da ste održali književnu večer u zatvoru među zatvorenicima. Kakva su publika zatvorenici i kako je na Vas utjecalo to iskustvo?

Bilo je to prije nekoliko godina, u suradnji s udrugom Skribonauti iz Splita koji su pokrenuli alternativne akcije u promoviranju književnosti. Književna večer, koja je doduše bila u podne, održala se u zatvoru Bilice kraj Splita. Bili smo pozvani mladi putopisac Hrvoje Ivančić i ja, kao gosti. Sa zatvorenicima smo se susreli u njihovoj društvenoj prostoriji u zatvoru. Naravno, uz prisustvo čuvara koji su također bili publika. Moram reći da je bilo dosta naporno, osjetilo se da smo u zatvoru. To je prostor u kojem se osjeti težina svega što je nagomilano u to okrilje. Ali, zatvorenici su bili jako komunikativni. Njima je svaki posjet dobrodošao pa čak i posjet pisaca! Dosta smo razgovarali, neki od njih zaista čitaju, imaju svoju biblioteku u zatvoru i ona je važna instanca njihova života. Kada se prisjećam tog događaja, osjetim da je to bilo jedno dobro, ali teško iskustvo. Kasnije mi je trebalo naprosto nekoliko sati šetnje kako bih se pročistila. Nije lako biti u zatvoru pa čak ni nekoliko sati.

Budući da ste profesorica na fakultetu, možete li nam reći kakav je Vaš stav o današnjim studentima. Jesu li drugačiji od studenata u vrijeme kada ste Vi studirali?

To je ustvari vječna tema. Uvijek stariji nekako misle da je u njihovo vrijeme bilo bolje. Ne znam zašto je to tako. Međutim, zaista je, ne tako davno, došlo je do važnog preokreta – nazvala bih ga elektronskom revolucijom. Ta je revolucija promijenila živote, a onda valjda i svjetonazore i nas i svih onih mlađih, zapravo cijeloga svijeta. To je neminovno, ne možemo natrag, možemo samo prepoznavati što je od toga dobro, a što nije.

Da, imam problem sa studentima, iako bih mogla reći i da nemam problem, da studenti imaju problem. A mogla bih reći i da nema problema, jer ima divnih, mladih ljudi od kojih i ja neprestance učim. To i jest poanta – da učimo od mlađih. Ono što bih izdvojila kao mogući problem jest čitanje. Imamo mobitele, laptope i ostale brojne tehničke alate i posrednike, ali uopće nismo svjesni koliko nam vremena i energije odnose. Pokušavam biti kritična. Pitanje čitanja i pitanje klikanja dva su različita pitanja. Između njih je more. To more je – spoznavati ili nespoznavati. U jednom „kliku“ se jako malo može spoznati. A pridajemo mu toliku važnost, „klik“ nas preplavljuje. Ponekad se sa svojim studentima šalim, dođem na predavanje s knjigom pa im objašnjavam da je to knjiga, pokazujem im: vidite, ima korice, unutra nešto piše. Naravno, šalimo se. Da bih potakla kulturu čitanja, svaki tjedan im zadam da pročitaju jednu knjigu po izboru iz naše knjižnice na odsjeku te da zatim jednostavno prepričaju o čemu se u njoj radi. Kako nešto pročitati, sažeti pa drugima prepričati i prenijeti srž? Ja imam 49 godina, netko pak 19. Je li to veliki jaz? Mislim da nije. Nije pitanje jaza, već mosta ili puta, a to je obostranost.

 Rad na novim zbirkama

Trenutno radite na zbirci proze Knjiga stanja duša, a zbirka poezije Putničke uskoro će ugledati svjetlo dana. Otkrijte nam o čemu ćemo moći čitati?

Putničke su već skoro gotove, iako ima još ponešto rada na njima. Od zadnje zbirke pjesama prošlo je već 7-8 godina. Već je vrijeme za novi „talog“. (Možda mogu parafrazirati poznatu izreku i reći: Živjeti se ne mora,  pisati se mora). Naziv ove zbirke asocira na putovanja, ali ne (samo) fizička putovanja, već i ono što mene stalno zaokuplja – sprega između ovdašnjeg, svakidašnjeg života i onoga preko ruba, zagrobnog, zaumnog, duhovnog života. Toplo se nadam da će Putničke iduće godine ugledati svjetlo dana. I tamu noći. Nova knjiga za koju sam, velikom srećom, dobila potporu za književno stvaralaštvo od Ministarstva kulture, ima radni naziv Knjiga stanja duša. Nadovezuje se na sve o čemu smo do sada razgovarali. Okvirna tema je praćenje života nekoliko ženskih likova. To su stvarni likovi koji imaju stvarna imena (Danica, Blaženka, Milica i – Zvjezdana). Pratim njihove sudbine. Pritom ih pretvaram u literarne likove – što je vrlo osjetljiv zadatak.

Nisam sigurna hoće li to biti roman. Jer, za roman ipak treba, kao što je moja svojevrsna mentorica, Iris Supek, rekla: Pisati roman znači probuditi zvijer u sebi i kontrolirati je. Za sada su tu fragmenti…

Što trenutno restaurirate?

Na Odsjeku za konzerviranje i restauriranje u Zagrebu trenutno sa studentima imamo nekoliko programa koji su vezani za izravno spašavanje skulptura. Ima puno vrijednih objekata baštine koji su zaboravljeni, ukonjeni od očiju, pohranjeni na neodgovarajući način, a vrijedni su i vape za zaštitom. To su većinom crkvene skulpture koje više nikome nisu potrebne pa su zato pohranjene i – zaboravljene.  Namjera je bila da ih se jednoga dana prezentira u Dijecezanskom muzeju, međutim, muzeja nema.

Kada ih otprašimo, pregledamo, fotografiramo, shvatimo kolika je zapravo vrijednost u tim skulpturama, „iščupanima“ iz svojih izvornih ambijenata. One su nekada bile dijelovi oltara, crkvenih inventara, a danas su gotovo bačene  i čekaju  – ili život ili smrt. Moji studenti i ja uvukli smo se na taj tavan (službeno je to restauratorska studentska praksa) i pokušavamo te skulpture, korak po korak, vratiti u život.

Što vas je dovelo u ližnjansko književno svratište Zvona i nari?

Čežnja za bijegom. Ovo je jako dobro utočište i za pisce i za knjige. Ovo je i mjesto na kojem se zapravo ništa ne mora, što je jako dragocjeno i meni bitno. Ovdje boravim osam dana, što je, naravno, premalo, ali dovoljno da malo odahnem i – sletim. Kad bih imala manje obveza, onda bih rado ovdje provela barem mjesec dana, ali vjerujem da će biti prilike. Osjetila sam ovdje energiju mira. Imam (trenutno) vrijeme i prostor. Dragocjeno.

I za kraj. Slikanje ili pisanje – što je Vaša veća ljubav?

Kako kada. Koji puta ništa od toga, a ponekad sve. No, kada bolje pogledam, ipak sam slikar i to slikarsko me u pisanju jako okupira. Ako hodam po polju, a polje je ružičasto i ima sivozelene točke, teško je to ne zamijetiti! Teško je odvojiti – slikanje ili pisanje. To je – stvaranje.  Ako krenem razdvajati, onda ću doći do pregrada, a one nisu potrebne.

Mogu to možda usporediti sa susretom s grupom biciklista. Vozila sam bicikl i grupa biciklista također je vozila u istome smjeru. Naravno, svaka čast tim biciklistima, oni su vozili sedam puta brže od mene. Imali su svoj cilj, a ja sam neobavezno i polako vozila ne opterećujući se ciljem i brzinom. Meni je bilo lijepo, a vjerojatno je i njima bilo lijepo, ali na drugi način. Ne znam koji je način bolji (objektivno bolji). Na ovome svijetu postoji dovoljno mjesta za mnoge načine.