Recenzija – Diablo Swing Orchestra: ‘Pandora’s Pinata’ kao švedski stol žanrova

Pišući nedavno listu najboljih metal albuma apokaliptične 2012. nekako mi je promakao ovaj album. Nije ni čudo, jer bend nisam slušao nikad prije, pa nisam ni bio u toku s novim izdanjima. Nedavno sam naišao na jednu pjesmu s albuma koja me nije oduševila, ali me zaintrigirala. Tako sam eventualno preslušao album i ne samo da mi se veoma svidio, nego mogu reći da je i nešto najuzbudljivije što sam preslušao u zadnje vrijeme.

Daleko je to od onog glazbenog čemera koji me oduvijek oduševljavao, ali ovakva glazbena inovativnost i švedski stol žanrova spojenih u cjelinu veoma su uzbudljivi i uhu zanimljivi. Bend dolazi iz Švedske, a startao je sa šest članova, što se kasnije proširilo na oktet kada su u stalnu postavu dodani trombon i truba. Iako je metal jedan od važnijih utjecaja na glazbu benda, teško je da bi se ista više mogla nazvati metalom. Neki je svrstavaju u već više puta spominjanu avangardu dok je sam Daniel Håkansson, vokal i gitarist benda, naziva „riot-operom“.

Utjecaji na albumu su razni, od klasične glazbe, istočnjačke glazbe, swinga, jazza, symphonic metala, progresivnog metala, pa do alternativnog rocka. Pjesme su prilično različite i teško je shvatiti kako su se bilo koje dvije našle zajedno na albumu. Mogao bih reći da na stvari „Exit Strategy of a Wrecking Ball“ zvuče kao Muse i Dredg, kada bi Muse bio dobar i ne toliko iritantan bend (bez vokalnog pretjerivanja). Negdje na albumu možete lako zabrijati da gledate crno-bijeli klasik iz šezdesetih, a drugdje opet kako jašete ponija po Palestini odnosno slona u Indiji. Album je ćumez svega i svačega, vjerojatno zbog toga i toliko oduševljava slušatelja, iako na prvu nećete znati što slušate i zapamtit ćete eventualno neke lako pamtljive refrene, ali kad malo posložite kockice, shvatit ćete da je album izrazito slušljiv.

Prava senzacija sprema se na kraju albuma, i to sa pjesmom „Of Kali Ma Calibre“ koja je upravo sve ono što opisuje Daniel Håkansson. Na momente lagana, na momente brza senzacionalna metal opera jedna je od onih pjesama koju čujete i od koje se naprosto ne možete odvojiti. Zadnja i najduža „Justice for Saint Mary“ više vuče na orkestralni alternativni rock, a pred sam kraj ima i nešto elektronike.

Sumiramo li sve, prilično je jasno da smo dobili jedan od albuma kojem (ako vam se svidio) ćete se vraćati opet i opet. Posjeduje pjesme koje s vremenom ne dosade i vjerujem da će kroz 10 godina biti isto toliko zanimljive kao i sada. Album nije za svakoga, ima previše čudnih žanrovskih kombinacija. Nije mi baš jasno koja je priča oko benda i kako se stvarao ovaj specifičan zvuk, ali nadajmo se da će sljedeći album biti barem jednako dobar.