Ivan Goran Kovačić: Pjesnik, vojnik, proleter
Jedan od najvećih hrvatskih književnika dvadesetog stoljeća danas slavi stotinu i treći rođendan. Ivan Goran Kovačić bi sigurno, da mu Drugi svjetski rat nije prekratio život u ranoj dobi, bio rame uz rame sa ličnostima poput Miroslava Krleže ili Vladimira Nazora, svojeg ratnog druga. Dotični je rat Ivana Gorana Kovačića progutao, ali mu je i čarobnim štapićem ironije dao inspiraciju za neke od najnadahnutijih pjesama koje je ikad napisao.
Ivan Kovačić rođen je u Lukovdolu, seocetu u srcu Gorskog kotara, 1913. godine. Sveopća bijeda seoskog života kojoj je svjedočio i u kojoj je sam živio ga je stvorila u svakom pogledu, i kao umjetnika i kao revolucionarnog borca. Dvije će stvari – siromaštvo i smrt, pogotovo nasilna smrt – biti dva centralna izvora nadahnuća za njegovo djelo.
Nakon djetinstva i rane mladosti provedene na selu, gdje je poput bezbrojnih drugih seljaka radio po cijele dane gotovo ni za što, Kovačić odlazi u Zagreb studirati slavistiku, i otprilike u to vrijeme gradskog života njegov književni talent dobiva šansu da se dokaže. Postaje urednikom kulturnih rubrika Hrvatskog dnevnika i Novosti te objavljuje neke od svojih prvih radova, poput zbirke pjesama Lirika 1932. godine u suradnji sa J. Hitrecom i V. Jurčićem. 1935. godine uzima nadimak Goran. Objavljuje i knjigu novela Dani gnjeva.
Njegova predratna djela prvenstveno govore o jadima najsiromašnijih slojeva društva, pritisnutih glađu, bolestima i mučnom radu koji ne služi ničemu osim održanju života koji možda toga svega i nije vrijedan. Mala djeca koja rade od jutra do mraka, seljaci bez zemlje i potpuni nedostatak bilo kakve nade. 30-ih godina započinje rad na dva romana, Brod na potoku i Božji bubanj, ali nijedan nije dovršio. Kao i mnogi drugi seljaci koji su bili indignirani nad nepravdom svojih života, razvija velike simpatije prema HSS–u i Stjepanu Radiću, kojem čak i posvećuje jednu pjesmu nakon atentata 1928. godine.
No, pravi početak Kovačićevog pjesničkog stvaralaštva i istodobno kraj njegovog života dolazi s Drugim svjetskim ratom. Zajedno s Vladimirom Nazorom 1942. stupa u Narodnooslobodilački pokret, te s partizanskim brigadama prolazi kroz Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, te kroz Kordun i Baniju te mnoga druga bojišta. Holokaust na prostorima NDH, sa svojim apsolutnim ubilačkim pohodom koji je harao (između ostalog) i po selima iz kojih je on sam potekao, motivira ga da svojem djelu doda još mračniju temu: siromaštvu se pridružuje smrt.
U to vrijeme nastaje Jama, danas svima poznati spjev od 10 pjevanja koji sa okrutnom direktnošću i iskrenošću govori o potresnim događajima u našim krajevima za vrijeme nacističkog režima NDH. Stravično i potresno djelo o teroru nacističkih kolaboratora koji će progutati i njega samoga na kraju, Jama je jedno od najvažnijih djela u povijesti hrvatske književnosti, i općenito jedno od najvažnijih djela pisane umjetnosti inspirirane Holokaustom.
Ivan Goran Kovačić umire iste godine u kojoj je njegovo najveće djelo objavljeno, kao da su duhovi povijesti željeli da on nestane nakon što ispuni svoju povijesnu svrhu. Sluge Hitlera i kraljevske kuće Karađorđevića ga pogubljuju u okolici Foče. Ali kako je rekao Che Guevara prilikom vlastitog pogubljenja – ubili su samo čovjeka.
