novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Iza kamere – Tomislav Vujnović : “Nevidljivi vizualni efekti su oni gdje nitko neće posumnjati da je to nije tako snimljeno”

Foto: facebook.com/Vizije-Specijalne-Filmske-Tehnike
Vrijeme čitanja: 11 minute

Ako ste se ikada zapitali tko i kako radi vizualne efekte u Hrvatskoj, vjerojatno ste došli do imena Tomislav Vujnović. Možda ste ga zamijetili kada je uz  uz Aleksandra Faragunu nagrađen posebnom Zlatnom Arenom za specijalne efekte u filmu The Show Must Go On redatelja Nevija Marasovića. Vujnović je suosnivač tvrtke Vizije Specijalne Filmske Tehnike.  No, njegovo područje rada nisu samo vizualni efekti jer je jedan od onih kojima možemo zahvaliti za očuvanje kulturne baštine budući da se bavi i restauracijom filmova.

Da nas malo uvedeš u kontekst – kako si započeo rad sa specijalnim efektima?

Mene je kao klinca zanimalo crtanje. Umjetnost kao takva. Iz ne znam kojih razloga, nikada se nisam upisao u nikakvu umjetničku školu nego sam jednostavno crtao iz hobija. A životni poziv, recimo to tako, bio mi je programiranje. Onda sam u jednom trenutku, to spojio jedno s drugim, tako da je meni maturalna radnja u školi 1986./87. bila  3D animacija i tako sam se time počeo baviti. Mic po mic se kompjuterska tehnologija počela se razvijati i prva računala su postala dovoljno jeftina i pristupačna da si ih možemo priuštiti. Počeo sam raditi grafike – nešto malo za prijatelja sa akademije, nešto malo na OTV-u, nakon toga po nekakvim zagrebačkim studijima. I na kraju sam otvorio svoju firmu.

Što je bio prvi projekt na kojem si radio?

Ako izuzmemo cijelu tu priču moje maturalne radnje koja se zapravno nikada nije prikazala, prvi projekt je bio test slika za OTV.  Klasična test slika, kolorbar, samo što smo u sredini umjesto svih testnih signala koji su trebali biti, nacrtali bana Jelačića i napisali OTV. Onda je OTV-ov logo bio takav da je na kraju slovo ‘v’ završavalo sa nekakvom kuglom – mi smo napravili da ta kugla skakuće. To je bio prvi emitirani projekt kojega sam napravio. Poslije toga radio sam odjavnu rolu za Vlatku Vorkapić dok je još studirala na Akademiji. Nju  znam još  iz osnovne škole.  Nakon toga radio sam najavnu špica za Tuna film, ako se dobro sjećam. Tako, svašta nešto, mic po mic.

I kako se onda sa tih sitnih projekata prešlo na sam film? Tj. kako je industrija reagirala na pojavu specijalnih  efekata na tržištu?

Prvo je trebalo ljude uvjeriti da ti to znaš raditi jer ja nemam formalno obrazovanje. Samouk sam i jedino sam kroz razgovor i prikaz rada, mogao ljudima pokazati da znam nešto. Prvi koji su u to povjerovali su bili autori reklamnih spotova. To je isto tako evoluiralo od toga da dodajem oblake na nebo do toga da povećavam kuće, zgrade i aute po cesti.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Koliko su specijalni efekti traženi kod nas?

Nažalost, još uvijek ne toliko koliko mislim da bi trebali biti. U zadnje vrijeme ih se sve više počelo tražiti, barem na nivou upita. Uglavnom jako malo autora stvarno poznaje tehnologiju i kod nas na Akademiji se dosta malo i polaže na tehnologiju. Imam osjećaj da se malo čak i s gnušanjem odnosi prema njoj – da je ‘zmazana’, da nema veze s umjetnošću i zato nije bitna. Ja se s tim ne slažem jer tehnologija je alat. Stari slikari su izrađivali sami svoje boje i to je također bio alat, to je ono s čim se ti služiš. Uvriježeno je mišljenje bilo da su vizualni efekti namijenjeni samo  filmovima poput Transformersa, Star Warsa ili takvih stvari što je potpuno krivo i netočno te da vizualni efekti jako podižu cijenu filma što je isto tako netočno, dapače istina je potpuno suprotna. Vizualni efekti se mogu koristiti u ‘normalnim’ filmovima da spuste cijenu, možda je neke stvari jednostavnije napraviti putem efekata. Primjerice lokaciju na koju trebaš otići samo jednom je možda jednostavnije napraviti u viz-efektima nego kompletnu ekipu slati tamo na snimanje. Naravno, ako imaš snimanje 10 dana u Parizu onda ćeš otići u Pariz, ali ako ti on treba za doslovno za jedno snimanje onda je lakše negdje u pozadinu ubaciti Eiffelov toranj i dobiti dojam da si negdje tamo. Neki od meni najdražih filmova imaju hrpu vizualnih efekata, a oni se ni ne vide. Po meni bi efekti trebali služiti da pomognu redatelju da ispriča priču, a ne da budu sami sebi svrha i da sve blješti.

Postoje li kategorije vizualnih efekata?

Po meni se vizualni efekti dijele u dvije osnovne kategorije. Jedni su nevidljivi vizualni efekti, a drugi… Ne mogu reći da su drugi vidljivi, ali su prepoznatljivi. Recimo da imaš nekakav prekrasan pejsaž i želiš baš tu snimati, ali je netko sagradio odvratnu rozu viletinu nasred prekrasnog krajolika i to ti smeta. To  se može izbrisati i to je onda vizualni efekt.  Ili  primjerice, hoćeš imati popunjenu ulicu s 10 000 ljudi. Teško da će si itko moći priuštiti toliko statista, to onda  napraviš sa njih pedesetak i umnožiš ih. To su dakle, ti nevidljivi vizualni  efekti gdje netko tko ne zna kako se proizvodi film ni u kojem trenutku neće posumnjati da je to tako snimljeno. A drugi specijalni efekti su oni svemirskih brodova, Empire state buildinga koji bi trebali izgledati fotorealistično i prepoznatljivo, ali svima je jasno da su to specijalni efekti.

Koliko su si se imao prilike igrati sa različitim pristupima, tehnologijama?

Imao sam sreću u nesreći što smo mi dosta malo tržište i ja sam se bio prisiljen baviti svim dijelovima specijalnih efekata. U nekima sam bolji, u nekima sam lošiji, u nekima sam katastrofalan, ali to skrivam. Za razliku od ljudi koji to rade vani u puno većim kompanijama, gdje si usko specijaliziran, gdje  se ti baviš jednim ili možda radiš dva vrlo bliska posla, ja sam ovdje morao biti, kao većina mojih kolega ono što se vani zove generalist – od svega znati po malo. Tako da sam imao priliku koristiti skoro sve tehnike koje se koriste  u vizulanim efektima. Ne znam postoji li ijedna koju nisam koristio.

Foto: screenshot
Foto: screenshot

Kako je tvoj zanat raširen u  regiji?

U regiji postoji nekoliko kompanija koje to jako dobro rade. U Srbiji postoje dvije, u Makedoniji postoji jedna, u Sloveniji postoji jedna i u Bosni postoji jedna. U Hrvatskoj, također postoji nekoliko kompanija koje se daju prodati  na dosta visokom nivou. Još uvijek potražnja nije tolika da bi se moglo reći da mi stvarno imamo tu industriju. Ja se toplo nadam da će se s vremenom dogoditi kako se dogodilo u Češkoj početkom ili sredinom 90-ih, kada su ljudi tamo dolazili, snimali filmove i nosili ih u Ameriku, Englesku, Njemačku na finalizaciju da bi se filmovi  nakon nekog vremena počeli i tamo finalizirati.  Njihova se postprodukcijska industrija već sada razvila.  Nadam se da će se slično početi događati i kod nas budući da smo mi dosta uznapredovali, što se tiče snimanja s HAVC-ovim povratom poreza. Takvim stvarima se privuklo jako puno ljudi na snimanje kod nas. Nadam se da će se uskoro kroz koprodukcije ili takve incijative kod nas početi raditi i postprodukcijske stvari. Hoće li, ne znam, mogu samo držati fige. Jedan od preduvjeta za to je da se naši ljudi obrazuju u tom smjeru jer moram priznati da iako ima dovoljna količina ljudi koja se time bavi, svi zajedno još uvijek nemamo dovoljno iskustva, da bi se prihvatili stvarno ozbiljnog velikog filma. Tako da tu i dođe neki stvarno veliki projekt, nisam baš siguran koliko ima ljudi koji su svjesni kompleksnosti posla. Nije to kao da u jednoj reklami imaš pet sekundi efekata pa da je ovo sada kao 50 reklama. Ne, to je 500 reklama koje radiš odjednom što je izrazito kompleksno.

Imaš li priliku sudjelovati na nekim edukativnim/razvojnim radionicama?

Ima radionica, ali ne toliko puno. Nađe se jedna do dvije godišnje. S vremena na vrijeme odem. Zadnje što sam bio je bilo u Irskoj. Iako, moram priznati da većinu toga, budući da su ljudi moje struke od početka orijentirani na računala, događa preko nekakvih online kurseva i škola. Kako smo svi od početka morali biti dobro računalno pismeni, onda nam nije strano da se uključimo u nekakve online škole koje čak i nisu tako pretjerano skupe. Za nekakvih  500- 600 dolara ti možeš dobiti tromjesečni kurs s vrhunskim instruktorima. Jednom tjedno imaš predavanje od sat vremena plus nekakve zadatke koje trebaš riješavati tijekom tog tjedan i koji se ocjenjunju. Dakle, kao prava  škola, ali ne sjediš u učionici nego sjediš za računalom i slušaš predavanja.

Dolaze li tebi ljudi? Pitaju mogu li sudjelovati?

Da. Baš sada imam jednog dečka s ALU. Razgovarao sam s njim da bi htio napraviti nekakvu malu, da li da to nazovem ‘komunu’ ili tako nešto, nekakav mali krug ljudi da se počnemo ili tu kod mene ili negdje drugdje nalaziti i da ja mogu na njih prenijeti svoje znanje, da oni  mogu prenijeti svoja pitanja, svoja iskustva i da okrenemo neku  priču. Da se stvori krug ljudi s kojim mogu, kada se pojavi potreba za većim projektom, već imati 4-5 ljudi koji znaju raditi, a ne da ih moram učiti od početka. To je jedna stvar. A druga stvar je da u nekom trenutku, nakon mjesec, dva, kada se i oni i ja malo bolje upoznamo te oni malo nauče od mene i ja malo naučim neke stvari od njih, se možemo prihvatiti i sami za sebe napraviti kućni projekt, nekakvu prezentaciju. Recimo, ja katastrofalno animiram, a ima  studenata s Likovne akademije ili samoukih koji stvarno dobro animiraju. Primjerice, on će meni napraviti animaciju čovjeka, ja ću njemu tog čovjeka ukomponirati u veću scenu, dodati nekakvu eksploziju, dim, vatru, bilo što i onda ćemo i on i ja imati nešto za pokazati. To je neki finalni cilj. Da u roku od godinu dana proizvedemo kraći filmić, gdje će svatko od nas moći potpisati neki dio tog projekta.

Koji ti je posljednji projekt?

Zadnji projekt koji sam radio je Alka, dokumetarac od 72 minute u kojem je bilo dobrih 20 minuta kadrova sa vizualnim efektima.  S tim sam dosta zadovoljan. Režirao je Dražen Žarković, produkcija HTV-a. I to mi je jedan od dražih projekata moram priznati.

Spomenuo si da si sudjelovao s Marasovićem na njegovom filmu Show must go on?

Nevio i ja smo se upoznali u sklopu rada na reklamama. Rekao je da bi radio film koji bi bio malo futuristički i htio bi da napravimo Zagreb u budućnosti. Način na koji smo radili Show must go on je jedan od boljih načina kako se koriste vizualni efekti. Od početaka priprema za taj film smo bili svjesni da nećemo moći snimiti sve što želimo i da ćemo morati koristiti vizualne efekte na nekim kadrovim. Od početka smo razmišljali što možemo, a što ne možemo napraviti. Ubacivali smo samo stvari za koje smo bili sigurni da možemo napraviti kako treba. Cijeli film je bio koncipiran tako da u kretivnom smislu što je više moguće iskoristimo vizualne efekte kako bismo Zagreb pomaknuli desetak godina u budućnost. Nismo imali leteće aute, niti lasere, ali smo imali nešto promijenjen skyline Zagreba.  Umjesto bilboarda smo imali LCD  display koji se pokazao kao prororočan. Predvidio je ženu premijerku, iPad i LCD displayeve. Na klipovima na You Tube-u možemo vidjeti da smo koristili vizualne efekte za stvari koje bi inače morali platiti – od najmanjih ušteda poput natpisa na vratima. Koliko god to izgleda jeftino, u trenutku kada nemaš novaca, onda ti je i 500 kn za to puno, a ovako smo trošili samo svoje slobodno vrijeme. U jednom kadru  gdje glumac trči po cesti, u normalnim uvjetima bi se ta cesta zatvorila, platila policija. Mi nismo imali novaca za to i koristili smo periode kada je bilo crveno na semaforu. Uz malo domišljatosti da sakrijemo dubinu kadra smo napravili ratno stanje na cesti.

Ispričaj mi nešto o procesu stvaranja vizualnih efekata.

Procesi su jako različiti. Sam proces užasno ovisi o tome koliko redatelj zna što se može dobiti. Konkretno baš za Alku – Dražen Žarković jako dobro poznaje tehnologiju i zna što se može dobiti, što je komplicirano, a što nije. Tako da je on već odbacio neke stvari za koje je znao da su prekompleksne, da nemamo ni vremena ni budgeta. U ovom projektu kao u većini drugih projekata u zadnje vrijeme je problem vrijeme tj. rok. Budgeti više nisu veliki problemi jer je ljudima jasno da se za to mora odvojiti određena količina novca, koja će se ovako i onako uštedjeti na nekim drugim dijelovima. Mi smo za taj projekt imali ispod dva mjeseca za rad tako da je tu trebalo vrlo oprezno izbalansirati, ne toliko što možemo nego što stignemo napraviti. Mi smo već prije u razgovorima rapravljali na koji  način bi napravili neke kadrove. Izuzetno je bitno za vizualne efekte da se dobro odradi priprema i da se zna za što  se efekti koriste jer ako efekte idemo koristiti samo kao alat za ispravljanje grešaka ili tako da na sve što smo snimili idemo još naljepiti trošak vizualnih efekata onda je to greška. Ako ih dobro pripremimo i svjesni smo što nam točno treba na snimanju i znamo kako koji kadar snimamo, onda to ide dosta dobro i jednostavno. Princip rada je takav da se dogovori što se snima. Snimljeni materijal ide u montažu. Po mogućnosti se prvo smontiraju te stvari na kojima će se raditi vizualni efekti. Ja to dobijem iz montaže gdje su ti kadrovi ili zaključani ili malo duži nego što će biti u finalu. Ostavi se po pola sekunde sa svake strane repa. Ja na tim kadrovima počnem raditi, a za to vrijeme redatelj finalizira ostatak. Napravim preview verzije i onda to dam u montažu. Oni to montiraju, odrede treba li malo produžiti ili skratiti. Dobijem finalno trajanje određenog kadra i onda po njemu finaliziram svoje efekte i predam natrag redatelju.

Kada si se krenuo baviti restauracijom?

Mislim da je to bilo 2007. Prva dva filma koje smo radili su bili Vuk samotnjak i Breza. To je rađeno  u sklopu MAXtv digiteke, T-com je bio pokrovitelj. Nakon toga je taj projekt ugašen iz raznoraznih razloga. Zatim smo radili  Lisinskog i tu smo pokazali da to stvarno znamo i možemo raditi. Nakon toga je počeo gotovo stalni program Hrvatske kinoteke, današnjeg Hrvatskog filmskog arhiva koji je svake godine odrađivao nekih 5-6 dugometražnih filmova i otprilike jednako toliko kratkometražnih.  Zadnje tri godine nije odrađivano nažalost ništa, ali iduće godine ćemo nadam se, ponovno započeti s tim.

U tom području si također samouuk?

Štos je u tome da za digitalnu restauraciju ne postoji klasična škola, tečajevi. Moram priznati da smo mi tu bili jednako pioniri kao neki drugi ljudi u Europi konkretno. Ne znam točno kakva je situacija bila u Americi. U principu, obrada slike je obrada slike. Alati su vrlo slični za vizualne efekte kao i za restauraciju. Npr. u vizualnim efektima su se razvijali alati kao Wire removal. To je kada želiš da netko ledbi pa ga zavežeš sa žicama, a on pluta po zraku i ti ga snimaš. Dakle, imaš alat koji služi da se te žice obrišu. Te žice su potpuno identične kao scratchevi na prljavom materijalu. Vizualnim efektima su se razvijali alati za brisanje stvari koje se nisu smjele vidjeti u kadru.  Isto kao kada brišeš prašinu iz kadra. Samo što prašine ima nešto manje, ali alati su bazično vrlo slični. Zadnjih 6-7 godina se ti alati malo diverziraju. Poanta je u tome koliko ćeš dobro naučiti koristiti alate koje imaš i koliko ćeš  znati osjetiti taj neki duh originalnog filma. Vrlo često ljudi griješe i miješanju restauraciju i remastering. U remasteringu ti pokušavaš dati neku drugu kvalitetu filmu, učiniti ga takoreći ljepšim za današnju publiku. Pokušavaš napraviti novi master. Mene kod restauracije ne zanima izgleda li slika lijepo ili ne. Zanima me da izgleda originalno jer ako je origanlna slika, koja je bila snimljena i zbog koje je taj film bitan, bila drmusava, mutna ja ju neću pokušavati stabilizirati i izoštriti zato da bi bila ljepša. Ja ću popravljati neke greške koje su nastale u eksploataciji tog film npr. ako na svakom rezu film poskoči zato što se nije uspjelo precizno zalijepiti, probat ću zalijepiti dva kadra. Ako je kopirka na kojoj se radilo nije dovoljno brzo mijenjala ekspoziciju i onda imaš flasheve na  svakom rezu, originalnu  sliku ću pokušati zadražati takvu kakva je. Naravno da ću probati počistiti ogrebotine, prljavštine i  slične stvari, ali originalnu sliku ću probati sačuvati originalnom slikom. U trenutku kada se taj dio priče nauči i prihvati, to poštovanje  prema originalu onda je obrada slike. Drugi ti je cilj.

Ti zaprimaš osjetljive role filmova koje imaju neki rok trajanja. Je li restauracija zapravo nužnost?

Da. Sada u ovom trenutku je nužnost jer će film propasti i ne postoji apsolutno ništa što mi možemo napraviti da to zaustavimo jer je film, stari film, sniman na nitratu koji je biorazgradiva materija. Prvenstveno je užasno zapaljivj jednu ili dvije molekule različit od dinamita. Njega ne možeš ugasit, uopće. Drugo – raspada sem biološki je razgradiv. Ista je stvar i sa sljedećim generacijama filma koji je acetatni film. On pati od nečega što se zove vineger sindrom gdje se isto tako počinje razgrađivat iznutra. To možemo usporiti, ali ne možemo zaustavit. Nekakva su predviđanja da bi u idućih 20 – 40 godina, 90 posto filma snimljenog na nitratu ili  acetatu trebalo propasti.

Do  kojeg stadija to smije propadati, a da to i dalje uspiješ obnoviti?

Što manje.

Jesi se susretao s nekim ekstremnijim primjerima?

Susretao sam se sa potpuno raspadnutim materijalom. Moje pravilo za kojim se povodim je da ako popravak koji radiš unosi nove greške u sliku, onda ga ne radiš. Radije ostaviš originalnu grešku. Ako je film toliko  raspadnut da su frame-ovi beyond repair, onda ih ostaviš takve kakve jesu.

Be social

Komentari