Iza kamere – Tomislav Šakić: ‘Film nije dominantan medij i tu je kraj svake priče
Tomislav Šakić nije ime koje ćete često čuti u medijima ili prepoznati među filmskim krugovima. Po vokaciji je filmolog i filmski kritičar kojeg zna uži krug ljudi, što je zapravo šteta jer bi od njega mogli svašta naučiti. U intervjuu raspravljali smo o odnosu filma i publike iz različitih vremenskih perspektiva te je Tomislav objašnjavao mnoge pojave koje si danas, ni sami još nismo uspjeli objasniti ili ih barem naivno prihvaćamo kao konačno stanje.
Vodeći se premisom ”prije je bilo bolje”, možemo li naći zlatno doba domaće kinematografije?
Pa definitivno možemo. Kao prvo, ja stvarno mislim da je prije bilo bolje – barem što se tiče kvalitete filma. No, stvar je puno šira od Hrvatske, bojim se, i puno šira i od filma. Stvar je naprosto u medijima, u medijskim mijenama. Film nije dominantni medij i tu je kraj svake priče. Isto kao što televizija više nije dominantni medij, a bojim se da nije ni radio. Postojalo je zlatno doba filma. To je bilo doba kada su radio i novine bili dominantniji mediji, televizija nije postojala i ako ste htjeli vidjeti svijet, morali ste ići u kina. Ako ste htjeli vidjeti vijesti, išli ste u kina jer su se prije dugometražnog filma mogle prvo vidjeli vijesti – zvale su se Filmski žurnal. Iza toga je slijedio crtić pa ste gledali reklame pa ste možda gledali kratki dokumentarni film i onda ste gledali feature odnosno glavni film. Kad je došla televizija, bila je mala, crno-bijela, 4:3 formata, kao i film uostalom. Po originalnom filmskom formatu je zapravo i oblikovan format televizije i 50ih je ona vrlo brzo postala dominantni medij. Ono što se dogodilo filmu je da je razvio widescreen, prešao na boju, razvio specijalne efekte. Onda je jedini način da vidite nešto spektakularnije od malog TV ekrana crne boje u vašem boravku, bilo ići u kino. To se sve promijenilo sa dolaskom Interneta kada i televizija i video postaju multimedijalni sadržaji. Danas je potpuno drugačija priča, drugačiji kontekst. Mislim da je to sva mudrost oko toga zašto ljudi danas ne idu u kino ili zašto u kino idu samo stariji ljudi. A ako idu klinci i mlađi ljudi do dvadesetih, onda se za njih rade komedije, franšize i takve stvari kakve klinci gledaju. Srednja publika je nestala. To je sva priča i oko hrvatskog filma i oko tržišta.
Koja je onda sadašnja pozicija filma? Konkretnije domaćeg filma. Što nam on može ponuditi da je novo ili da se uklapa u današnje stanje svijesti?
Bojim se da se publika u kino više nikada neće vratiti kao u 20. stoljeću. To je stoljeće završilo i s njim je završilo i vrijeme kino dvorana na onaj način popularno-kulturne svakodnevice kakva je postojala. Ukoliko će se događati nešto u području audiovizualnih medija i umjetnosti, to će se događati isključivo na televiziji i internetu. Veći bi domet imala neka vrhunska domaća serija nego što to više može imati iti jedan film. Sad na stranu ove priče o filmu kao galerijskoj umjetnosti ili videoartu. I danas je film – film, onaj poput Zvizdana, za festival ili za to specijaliziranu publiku koja odlazi u ono što se zove art kina u Americi ili studijska kina u srednjoj Europi i Poljskoj (što Hrvatska nema osim Kina Europe). Znači, mala umjetnički profilirana kina u centru grada u kojoj igraju nacionalni i europski art komercijalni ili nekomercijalni filmovi u koje onda srednja urbana, bolje obrazovana klasa ide gledati filmove, da bi vidjela kako se živi u Španjolskoj, Argentini i drugim zemljama. Tako i zamišljamo nekog Nijemca ili nekog drugog koji ide vidjeti Zvizdana s titlovima, kao nekog tko ide vidjeti kako se živi na Balkanu. Hrvatska kinematografija danas je tzv. nacionalna kinematografija. U smislu da je to kinematografija koja funkcionira preko javnog fonda i čiji cilj je promovirati nacionalnu kulturu upravo filmovima kakvi su Zvizdan ili Svjedoci ili Ti mene nosiš koji mogu dobiti nekakvu vidljivost na festivalima, biti otkupljeni za art kanale ili biti prikazani u nekakvim Varšavskim, Londonskim ili Marseilleskim varijantama Kina Europe ili Kina Tuškanac.
Pa to je malo nezgodno da domaći film ovisi o financijskim sredstvima domaće publike, a zapravo...
Domaći film ne ovisi o tome. Upravo je u tome stvar. Nacionalna kinematografija nije komercijalna po definiciji. Hrvatski film ovisi o postotku zarade na reklamama nacionalnih televizija. Svaka televizija koja dobije koncesiju mora postotak od komercijalne zarade davati u fond HAVC-a. To je jedan od načina. Tako da zapravo najveći dio kinematografija u tom smislu je postao samoodrživ, ne ide direktno iz budžeta. Ovisnost o publici je naprosto nemoguća jer hrvatski film ne može zaraditi od publike. Američka industrijska računica je vrlo jednostavna. Sve što zaradite u kinima dijelite na pola. Ovo je sad najbanalnija računica – pola ide prikazivaču, pola distributeru. Ta polovica od distributera, nje će pola ostati njemu nakon što on oduzme troškove reklama, distribucije i kopija što je prije bilo jako skupo. I ona polovica koja ostane nakon što si već oduzeo – polovica polovice, ona se vraća producentu. Sad, ako uzmemo da je najgledaniji hrvatski film imao 100 000 gledatelja i pomnožimo to sa 30 kuna i usporedimo s time da hrvatski film košta 3-4 milijuna, već u tom momentu nema šanse da ikada hrvatski film u nacionalnim okvirima bude isplativ. Možda u okvirima kada se računa prodaja u svim zemljama gdje je štokavsko narječje i govor temeljno, dakle u regiju. Kad bi se zbrojila, recimo to tako, zarada na stranim tržištima, na festivalskim tržištima ili otkupu 10-15 zemlja, onda bi se moglo govoriti o nekoj zaradi.
Vratila bih se na zlatno doba. Voljela bih da ga još malo proanaliziraš, ali u kontekstu redateljskih imena i sadržaja.
Što se tiče domaće publike, stvar je prilično jednostavna na neki način. Odnos publike prema domaćem filmu prati taj odnos medijskog konteksta. Godina 1945-46. kada nakon Drugog svjetskog rata nastaju prvi dugometražni filmovi, svi su hrlili u kina da vide Slavicu i Živjet će ovaj narod, partizanske spektakle koji su bili zapravo katastrofalni što se tiče filmske umjetnosti. Ali tada je bilo drugačije vrijeme. To vrijeme je potrajalo sve do konca 80-ih. U Hrvatskoj se to poklopilo s ratom, međutim pitanje je da li bi tržište opstalo na onaj način na koji je postojalo u Jugoslaviji koncem 80-ih. Jugoslavija je kao filmska sredina bila jako zatvorena i to je ono što mnogi ljudi zaboravljaju. Jugoslavija nije dopuštala tržišno natjecanje stranim filmovima nego samo domaćim. Unutar Jugoslavije je postojalo prilično razvijeno filmsko tržište gdje su se studiji poput Jadran filma natjecali i borili međusobno. Što za gledanost, što za glumce, projekte, gledatelje, a što i je tajna zašto su neki redatelji radili po svim bivšim republikama – jer su imali bolje uvjete. Ili glumci poput Borisa Dvornika ili bilo kojeg drugog glumca ili glumice koji su imali svejugoslavensku karijeru. Ono što moramo znati je da je kinematografija bila na neki način samodostatna, u tom smislu što je ona je bila zatvorena prema vani i sav novac od kinematografije se slijevao u zajedničke fondove po republikama i onda se iz tih fondova preusmjeravao nazad u filmske studije. Ali ono što se zaboravlja ili ne zna, je da se sva zarada od stranih filmova slijevala u iste fondove. Nije kao danas. Ako ćemo biti jako okrutni možemo reći da novac od zarade američkih filmova u Hrvatskoj, danas ne ostaje Hrvatskoj. To je novac koji odlazi nazad u inozemstvo odakle su ti filmovi došli. U filmski zatvorenoj kinematografiji Jugoslavije to je funkcioniralo tako da biste vi film morali otkupiti za fiksnu svotu (Jugoslavija nije dopuštala zaradu po tržišnom udjelu). Znači kupili ste za 500 ili 1000 dolara neki najnoviji američki film poput Odiseje u svemiru 68′ i onda ste godinama prikazivali taj film sa svojim kopijama širom Jugoslavije i sva zarada je ostajala vama. To je bio čisti keš. Danas mi to ne možemo zamisliti. Danas kao prvo, hrvatske kompanije su podružnice ispostave, distributeri, znači kompletno ta vertikalna korporativna umreženost cijelog svijeta je potpuno drugačija, što ima ogromne posljedice. Kad pogledate javnu televiziju nećete vidjeti na njoj najnoviju kvalitetnu dramsku seriju zato što je to serija u produkciji npr. HBO-a i onda tu postoji prilično jasan sistem. Postoji HBO Hrvatska i tu je kraj priče. Postoje distributeri po regijama, producenti po regijama itd. To je bio skroz drugačiji socijalistički svijet u kojem su granice bile prilično čvrste i u kojem ako ste bili Stanley Kubrick ili Charlie Chaplin (što su dva najslavnija primjera) koji su bili producenti vlastitih filmova i nisu htjeli prodati svoje filmove za fiksnu svotu nego za postotak, onda njihovi filmovi nisu imali distribuciju u Jugoslaviji jer ih oni kao producenti nisu htjeli prodati. To je taj jedan svijet koji smo mi danas zaboravili. Publika je hrlila u kino da bi uživala u filmovima. Na jedan drugačiji način nego danas, na jedan način na koji smo mi zaboravili. Prilično jasno se znalo kad se gleda Bergman i kad se gleda Fellini, a kad se gleda Antonioni. Rredovi za njihove filmove na Cvjetnom trgu su bili puno dulji nego danas za Hobbita ili za Zvjezdane ratove. S druge strane se znalo kad se gleda Emmanuelle i neki borilački film iz hong konške kinematografije. Taj jedan određeni oblik užitka ili guilty pleasures je bio prilično drugačiji nego danas, a opet bez interneta i medijskog konteksta. Tad se znalo, recenzirao se Antonini i Fellini, a nisu se recenzirali svi filmovi iz Hong Konga. Danas je došlo do, usudio bih se reći do te određene nivelacije, jer je popularna kultura od 70-ih, 80-ih na ovamo što mnogi nazivaju epohom postmoderne, potpuno je drugačija nego 60-ih i 50-ih. Jedan redatelj jednog žanra nije nikada mogao imati takve kriterije recepcije kod kritike kao što ima danas. Posljedica toga je i to što je publika gledala drugačije na to. Stotine filmova su bili filmovi za zabavu, da odete u kino, da se opustite, jedete kokice, vodite svog partnera na dejt, ljubite se, sjedite u auto kinu. Ti filmovi nisu recenzirani i danas su potonuli u zaborav filmske povijesti. Ne postoje na DVD-im, ne postoje na VHS-ima. Nije kao danas kad mi imamo osjećaj da se sve recenzira i sve ostaje na internetu zabilježeno te naprosto od te šume više ne vidimo stablo. Zbog toga je kritika izgubila danas na vrijednosti, zbog toga filmska kritika nema više iole kakvo značnje niti će ga više imati kao prije 20,30 godina i to su sve posljedice medijskih mijena, medijske evolucije, revolucije itd.
Htjela bih se još zadržati na filmskoj kritici. Možeš li još malo elaborirati svoja stajališta.
Pa tu se može dati primjer. Promjene su nastupile upravo 70-ih sa tom vertikalnom mijenom industrije. To je stalni primjeri u literaturi. Filmovi kad su se otvarali u kinima 70-ih i 60-ih, filmovi bi se u Americi prvo otvorili u velikim gradovima – U New Yorku, Los Angelesu i Chicagu. Onda bi vodeći kritičari Paulin Kael i Susan Sontag napisali recenzije i te recenzije su bile recenzije uglednih kritičara o uglednim filmovima. Nisu išli recenzirati novi film Brucea Leea, to se nije radilo naprosto. Te kritike su određivale put filma i film bi dolazio nakon nekoliko tjedana tek iz velikih gradova u ostatak SAD-a. Ideja simultanog otvaranja filma sa stotinama kopija odjednom u kinu je uvedena tek s Raljama i sa Stevenom Spielbergom i s Lucasom i Star Warsima krajem 70-ih. Ralje su prvi film koji se tako otvorio. To je tzv. izum box officea sredinom 70-ih. U tom momentu kada vi idete sa stotinama kopija filma odjednom u četvrtak navečer u projekcije i do nedjelje imate zaradu prvog vikenda, to se zove box office. I zarada prvog vikenda nakon toga određuje de facto kvalitetu filma. Nakon toga vas nije briga da li su kritike pozitivne ili negativne. Znači, to je moment u kojem je filmska povijest krenula drugim smjerom. Jer do tog momenta tržište je funkcioniralo drugačije, kvalitativna kritika je funkcionirala drugačije i odnos prema filmu je logično funkcionirao drugačije. A s druge strane, cijelo vrijeme postoje greenhouse filmovi, greenhouse kina, popodnevna kina, kina za matineje, znači stotine i stotine hororaca, B filmova, gangsterskih filmova, science fictiona, erotskih filmova, porno filmova, dječjih filmova. To sve ne igra u high street kinima na glavnim ulicama u centru grada nego igra po ovim ćumezima i manjim kinima diljem grada. Ako vas zanima opuštanje u kinu, odete u Greenhouse kino i gledate najnoviji film sa Pam Grier ili bilo koji od stotine takvih filmova. 1972, 73. vas ne zanima što je u New York Timesu napisala Pauline Kael o Kubricku i stvar potpuno drugačije funkcionira. Film je pojmljiv kao popularna masovna industrijska umjetnost i s tim nitko nema problema. Unutar toga se zna tko je Stanley Kubrick ili tko su filmski autori. Moment kada je kritika postala jako bitna bila je pojava novog vala. Kritičari su de facto kao i filmski redatelji anonimci. Amerika prije novog vala je imala možda dva velika kritičara – to su sve bili ugledni književnici Manny Farberi i slični. Tek nakon toga kada su novovalovci stvorili ideju autorske filmske kritike i autorstva na filmu stvorili su i filmsku kritiku, ali i ideju da je film ima autora. To je tzv. politika autora ili autorska teorija u Americi. Tek nakon toga kritičari postaju bitni, ali rekao bih da s internetom ili možda 15-ak godina sa sveopćom medijalizacijom svijeta naprosto kritika više ne dopire, u tom smislu nije filter – nije ni sito ni rešeto ni zaslon.
Dakle ova popularizacija filmske kritike zbog demokratičnosti medija možda ima negativan utjecaj na poimanje filma?
Ne bih rekao da ima negativan nego da naprosto više nije toliko važna. Vi više ne otvarate novine svaki dan niti više ne gledate koji su filmovi stigli u kina niti što je preporučio Jurica Pavičić ili Nenad Polimac. Dapače ljudi ispod 40-e jedva otvaraju novine danas ako uopće otvaraju novine. Evo ja ne otvaram novine osim Le monde diplomatiqua ili Zareza. Uopće ne otvaram novine jer nemam potrebu. A s druge strane, ako odete na internet morate sami sebe kurirati morate s vremenom naučiti tko je dobar filmski kritičar. Otići ćete na Dissolve i otići ćete na Criticwire ili ćete za televizijsku popkulturnu kritiku otići na Popomatas ili na TV Vulture i onda kada o nečemu tamo pročitate, nažalost to nećete naći na hrvatskim televizijama i otići ćete na Internet i to skinuti legalno ili ilegalno. Ta instantna dostupnost svega je zauvijek promijenila medijski krajolik, da tako kažem. Televiziju više ne gledate tako da znate da je vaša serija petkom u 8 i 20 i onda se namještate cijeli tjedan da ćete se petkom u 8 i 20 opustiti. Skinut ćete seriju ili platiti na Netflixu i pogledat ćete ju u komadu u jednom danu. U tom smislu se cijeli medijski krajolik i način percepcije filmova i umjetnosti promijenio. Većinu filmova gledamo na laptopima i sad već i na tabletima. Sve distribuiramo internetski. Kada dođete u kino i gledate najnoviji film u multipleksu on je zapravo prenesen internetskim streamingom ili DCP-em do vašeg kina. Skinut je sa servera distributera na server lokalnog multipleksa. U potpunosti su druga vremena.