Izvještaj – Bitipatibi: Zagreb je od šećera
Sinoć su u Malom pogonu Tvornice po prvi puta u svojoj karijeri nastupili Bitipatibi, beogradski indie shoegaze bend, a podršku im je dao domaći kantautor Denis Katanec u čijem se pratećem bendu našlo još nekoliko poznatih lica domaće glazbene scene.
Prvi je nastupio Denis Katanec svirajući i pjevajući svoj akustični set uz sitnu pratnju dodatnih intrumenata. Kako to inače biva s domaćom publikom, pola dvorane ga nije slušalo što je podjednaka krivica izvođača koji nije uspio zaokupiti pozornost okupljenih, ali dominantno je problem nadasve bezobrazne i nezainteresirane publike. Kako god bilo, Denis je svoj set odradio standardno dobro, no možda malo presramežljivo što je rezultiralo nešto slabijim reakcijama, no i to je razumljivo s obzirom na uobičajeno napornu publiku. Stvarno se tu ništa drugo nema za reći. Nastup je bio sasvim solidan i ništa više od toga.
Nakon kraće pauze na pozornicu su stupili momci i djevojka iz Bitipatibi i vrlo snažno krenuli sa svojom melankoličnom glazbom. Iz nepoznatog razloga ovaj bend nije prije nastupio u Zagrebu, no možda i bolje budući da su sinoć dali sve od sebe usprkos okolnostima, a to valja cijeniti. Glazba koju sviraju ima raznih utjecaja. Dok na studijskom izdanju “Lešnici divlji” glazba više vuče na stranu shoegazea, uživo su evidentno više naginjali prema intenzivnoj, ali i lepršavoj psihodeliji. U nekim trenucima se tu moglo čuti utjecaja Beach Housea te već standardnih regionalnih uzora poput EKV-a (vjerujem da su usporedbe pjevačice/klavijaturistice s Margitom već običaj u izvještajima, no budući da sam ih gledao prvi put dozvolit ću si taj maleni klišej).
Lirički je bend vrlo neobičan, nađe se tu zaista odličnih i jednostavnih tekstova koji pogađaju slušatelja ravno u srce, no uvijek se nađe pokoji neobičan dodatak. Najbolji primjer toga je njihov nešto noviji “hit”, numera Mali Betmeni. Nakon stihova poput “u tvojoj kosi zaspalo je sunce/u tvojoj kosi zaspali su talasi” te “weltschmerz ima oblik tvojih očiju ” dođe “leti kad im sunce kose oboji/puni pitanja, mali betmeni/da li voliš me, koliko ja tebe?” što definitivno daje jednu zanimljivu notu cijeloj skladbi budući da se na momente čini gotovo neadekvatno tako prekrasno složene melodije nazvati pukim pjesmama.
Osim što je bend instrumentalno jedno prekrasno iskustvo, bio bi grijeh ne spomenuti vokal Une Gašić bez kojeg teško da bi sve tako dobro funkcioniralo i tvorilo jednu cjelinu. Od melankoličnog i intenzivnog početka, Bitipatibi su polako gradili atmosferu, u početku sanjivo i melodično samo da bi se ljestvica podizala prema nešto plesnijem dijelu repertoara koji je odlično funkcionirao, a zatim istu ponovno vratili u stanje nekakve sretne melankolije, tuge s osmijehom na licu. Premda su Mali Betmeni moj apsolutni osobni favorit, ne bi bilo u redu ne spomenuti numere poput Andrija i pravog hita iz kojeg sam ukrao naslov, Mi smo od šećera. Onaj zainteresirani dio publike sinoć je zaista bio od šećera, topio se i preljevao točno onako kako ih je bend vodio, iz emocije u emociju, bilo intrumentalno, vokalno ili lirički. U zadnjih godinu dana u Zagrebu je nastupilo podosta psihodeličnih i shoegazeastih bendova, no Bitipatibi su uvjerljivo jedan od najboljih.
Po treći put ovaj tjedan ću si dopustiti biti potpuno subjektivan i reći da već dugo sanjam o bendu koji bi uspio reinkarnirati osjećaj reminiscentan onome koji u meni inducira slušanje EKV-a, ali da pritom bude originalan i moderan s definiranim vlastitim zvukom, a Bitipatibi su točno takav bend. Ne slušam ih dugo. Pardon, čuo sam tri i pol pjesme prije samog koncerta, možda je ovo samo trenutni hype nakon koncerta (premda sumnjam jer ovo pišem s određenim vremenskim razmakom), no teško se suzdržati od dijeljenja sreće sa svima pa tako i s čitateljima, a ne samo kolegama i prijateljima. Slušajte ih i topite se od sreće. Bitipatibi, vratite nam se što je prije moguće.