Izvještaj – Čuješ?!: Kako su Introvers, Sleepyheads i Lolita spasili utorak od dosade

U narkomanskom svijetu postoji termin „Suicide Tuesday“ koji označava kronični pad endorfina kao nus produkt vikendaškog uzimanja ekstazija i drugih party droga, a koji uzrokuje prekomjernu depresiju, umor i beznađe. Iako nikad nisam osjetila ovakve drogeraške posljedice, ne mogu reći da mi je taj vražji utorak ikad bio previše drag. Nakon odličnog vikenda, došao bi  grozomorni ponedjeljak kada sam se morala rano dizati i krenuti putem fakulteta, a poslije njega se sve samo gubilo u kolotečini. Nekako su ti utorci uvijek bili tmurni, lišeni sadržaja i vezani isključivo uz tek još jedan radni dan u tjednu. Za ponedjeljak bar znaš zašto ga ne voliš, a utorak zapravo ni nema konkretan razlog za mržnju, nego je samo, eto, nesretni sivi utorak – ili je bar tako opisan u kalendaru Roberta Smitha. U svakom slučaju, preblizu je ponedjeljka, a predaleko od sljedećeg vikenda. I najčešće ga prati prazan list u rokovniku, s obzirom na to da je ponuda u gradu na ovaj dan i više nego isprazna.

Novi natječaj za neafirmirane bendove kluba KSET doskočio je rješenju ovog problema. Odnosno, osobe koje rade na organizaciji programa Čuješ?! ulažu ogroman napor da, bar jednom mjesečno, pretvore utorak u još jedan udaran dan za redovite konzumente zagrebačke koncertne ponude. Između pregršt prijavljenih izvođača izabrali su one koji su im najviše zapeli za uho, a svi oni su potencijalni kandidati za osvajanje poklon bona u TMS-u, osiguranog nastupa na brucošijadi FER-a i riječkoj Harteri te snimanja vlastitog videospota. Treće izdanje, održano 10. veljače, bilo je rezervirano za nastupe sastava Introvers, Lolita i Sleepyheads.

Introvers su počeli bučno, možda i previše bučno. Ne znam kolika je u ovom slučaju bila krivica tonca, a koliko benda, ali su se zvukovi gitara i basa jednostavno izgubili u nanosu nerazumljive buke. Iako su najavljivani kao grunge bend s primjesom ex-yu rocka, meni su više zvučali kao žešći post-grunge kakav je primjerice Godsmack, ili bend čija je glazbena pozadina nastala pod utjecajem Laufera – ali sa osjetljivo manje poetičnosti u stihovima. Naime, lyricsi ovog benda koje sam uspjela pohvatati zvučali su otprilike ovako: „Nosim luđačku košulju s kravatom“ ili pak „Pucaju tetive, utroba mi gori… kao vatra“, a zbog toga su se doimali pomalo neuvjerljivo. Kasnije su se zvukovi gitara iskristalizirali, ali su i dalje zvučali pretiho da dođu do izražaja. Premda je bend priredio žestok i „mastan“ nastup za ljubitelje ovakve glazbe, mene nije previše impresionirao. Iliti, ovakva glazba nije baš u sferi onoga što osobno slušam, ali kada odeš slušati tri benda za deset kuna, velika je vjerojatnost da ti se jedan od njih (žanrovski) neće svidjeti.

Drugačiji je slučaj bio s indie bendom Sleepyheads. U svojih pola sata nastupa proveli su nas putevima dream popa, rafiniranijeg noisea i indie glazbe devedesetih. Set-lista je sadržavala pjesme koje se inače mogu preslušati na njihovom soundcloudu kao što su nježnija The Swirling Thoughts of s impresivnim bubnjarskim dionicama ili brža Countrysoul koja me pak pomalo podsjetila na bend Violent Femmes. U njihovom nastupu nije bilo previše uspona i padova, već su sve odradili kao po lajni, balansirajući između umirujućih solaža i bučnijih riffova. Očaravajuće su ispunili prostor KSET-a sanjivim melodijama nalik na bend Yuck, a čiji su cover pjesme Middle Sea i prije često izvodili na nastupima. Pri kraju su odsvirali hipnotičku i repetitivnu We Could Go Out Partying koja je sa svojim povremenim jazzerski zaigranim harmonijama zvučala kao prekrasan poziv na ples svima koji su se okupili. A za divno čudo, dvorana je bila ugodno popunjena, unatoč tome što je sredina tjedna.

Nakon ovog sastava uslijedio je nastup power-pop Lolite. Nedavno smo imali priliku popratiti nastup frontmena Ivana Grobenskog s noise bendom Moskau u Tvornici Kulture, premda mi je osobno bliskija glazba koju kreira u ovom melodičnijem izdanju. Ipak, stvorio mi se dojam da su i oni imali problema s uštimavanjem jer se jangle gitare koje su u većoj mjeri prisutne na studijskim izdanjima i nisu toliko čule u live izvedbi. Možda to nije nužno bilo i loše, jer imam dojam da su zbog toga i bolje predstavili lo-fi filozofiju koju očigledno prate. Bilo je tu divnih dionica noise popa koje su se izmjenjivale u bučnoj atmosferi koja se stvorila na pozornici, asocirajući pritom na „Fables of Reconstruction“ fazu R.E.M.-a ili na zaigranije pjesme benda Sebadoh. Ponajviše me razveselila pjesma Joy koju sam svojevremeno uvrstila i na osobnu listu najdražih regionalnih pjesama 2014. U svakom slučaju, jedan ugodan nastup koji je sa sobom nosio određenu dozu šarma upravo zbog te sirovije i ogoljenije svirke uživo. Napomenut ću da im je na Valentinovo izašao EP „Doll House“ koji su ovom prilikom i promovirali tako da smo premijerno imali priliku čuti i par pjesama s ovog izdanja. Ovaj EP će, s prijašnjim „Bombs Away“ i još jednim koji će tek izaći, činiti trilogiju koja će u konačnici kompletirati cijeli drugi album ovog benda, a koji slijedi prvijenac „Lipstick Pop“.

Uglavnom, mogu zaključiti da mi je drago što sam izašla iz kuće i pobjegla od rutine mojih standardnih utoraka provedenih za računalom ili za radnim stolom, a to što su se moji hormoni sreće popeli na višu razinu mogu zahvaliti upravo ovim bendovima koji su na ovaj snježni radni dan odvojili svoje vrijeme te nam pružili jednu ugodnu i zabavnu večer. S obzirom na to, veselim se i sljedećem izdanju programa Čuješ?! za koje se iskreno nadam da će ponovno pripremiti tri zanimljiva benda koji će me izbaviti od kolotečine i depresije uzrokovane početkom radnog tjedna, jer im je, barem zasad, stvarno dobro krenulo. Čak i ako sam zbog ovog izlaska na hladni zimski zrak pobrala mini-prehladu zbog koje i kasnim s ovim izvještajem.