Izvještaj – Massive Infection Festival vol. 2: Eyehategod standardno dobar, drugi dan iznenadio!
Kao i prije skoro točno dvije godine, Massive Infection festival okupio je ljubitelje stonera i srodnih žanrova, ovog puta s nešto više fokusa na sludge metal. Prvog su dana (srijeda, 9. svibnja) nastupili Killed A Fox i legende Eyehategod, a drugog dana Brain Production, LLNN i Bison.
Kako su imenom zvučni samo sludgeri iz New Orleansa, prvi dan je ugostio mnogo više ljudi, no opet ne previše. Vintage je za takvu priliku bio poluprazan. Razlog tomu je vjerojatno to što je koncert u tjednu, tako da su izostali ljudi koji bi na koncert došli, no profesionalno su spriječeni. Zbog nastupa dan ranije u klubu Gromka u Ljubljani, izostali su i posjeti susjeda. No izgleda da su se baš zato istakli stvarni fanovi ovog benda koji su potegnuli na koncert iz ostalih gradova Hrvatske. Pozadina Eyehategoda je preteška da bih je prepričavao sada. Ako čitate ovaj članak pretpostavit ću da ste dobrim dijelom upućeni, no ukratko – bend je jedan od onih koji je oformio sludge zvuk djelujući još od 1988. Također, jedan je od predstavnika NOLA scene, gdje kratica dolazi od imena grada i savezne države.
Fanovi ispred pozornice glasno su dočekali Jimmyja Bowera i Mikea Williamsa koji su se rukovali s kim god su stigli. Iako se njihova glazbena tematika nije promijenila, bolest je definitivno promijenila vokala Mikea, koji djeluje nešto vedrije nego inače. Bower je u Zagrebu bio prije par godina sa supergrupom Down kada je na samom kraju koncerta obukao grudnjak. Između ostalog svirao je i s bedovima kao što su Crowbar, Corrosion Of Conformity i Superjoint Ritual, dakle s glavnim predstavnicima NOLA scene. Jasno je da je status koji uživa opravdan.
U skoro dva sata Eyehategod nas je proveo kroz svoju kompletnu diskografiju, a najviše se zadržao na kultnom “Take as Needed for Pain”. Iako simpatiziram i žanr i bend, ne bih se nazvao pretjeranim fanom, najzanimljivija komponenta glazbe benda je taj specifičan Williamsov vokal te čvrsti i spori Bowerovi rifovi. No ono što najviše respektiram je taj kult južnjačkog odmetništva. Na zadnjem nastupu, kada sam ih gledao na Metaldays festivalu 2013., Williams je njihovu glazbu opisao kao “trailer park black metal”, što me kao velikog fana skandinavskog žanra vrlo zabavilo. Koncert je bio takav kakav je mogao biti, dobar, okupan u emocije njihovog prvog posjeta Zagrebu, podignut od strane vrlo aktivne publike ispred bine, ali za išta više na pozornici to su već ljudi u prevelikim godinama. Mislim da se sjećam da je i netko na pozornici konstatirao: “We’re old, man”.
Drugi dan je trebao biti nešto mirniji, bez zvučnih imena, ali s nastupima koji potencijalno obećavaju. LLNN je mladi danski hardcore bend s dva albuma, od kojih je zadnji “Deads” objavljen prije svega nekoliko dana. Stilski bi ih bilo puno jednostavnije staviti u Belgiju, u jedan od bendova okupljenih pod etiketom Church Of Ra, ali i u Danskoj im se može naći sličan bend, nešto kompleksniji Hexis. Iako nemaju drugu gitaru, glazba im ne zvuči toliko prazno jer su praznine zakrpane klavijaturama, a pjesme konstruirane tako da imaju dosta bass dropova koji su više karakteristični za deathcore, nego za ovakav oblik sludge metala miješanog s hardcoreom. Mješavina je odlična. Već je nastup predgrupe po meni bio bolji od Eyehategoda jučer. Iako je pozadina i kriterij evaluacije nastupa nešto drugačiji, govorim o tome koliko mi je bilo interesantnije gledati mlade ljude koji pokušavaju napraviti nešto novo. Klavijature koje daju dubinu bendu pružaju jedinstvenost koja je potrebna da i dalje rade interesantne albume. Budući da sam “Deads” planirao recenzirati prije nastupa, temeljito sam ga preslušao, tako da mogu reći da nećete pogriješiti ako i vi napravite isto.
Koliko sam se prije nastupa upoznao s repertoarom LLNN-a, toliko sam zanemario Bison. No evo još mi nije jasno koliko sam bio u krivu. Na ovom je koncertu trebalo biti barem 250 ljudi, a bilo ih je možda pedesetak. Odličan zvuk, odlično prisustvo na pozornici, odlične pjesme – ma evo, sve. Nije mi bilo jasno gdje su sada fanovi Neurosisa, Mastodona ili High On Fire. Bend sadrži stilski presjek svega i svačega. Dualno frontmenstvo s dva vokala daje velike mogućnosti, stoga lako odrade tranziciju iz nešto bržih metal stvari u teške post-metal balade. Interesira me vidjeti kako to izgleda s originalnim bubnjarom benda, za kojeg sam pročitao da također sudjeluje vokalno. Najbolje su mi legle upravo ove repetitivne i sporije balade – prvu je Dan And najavio s riječima “This is a slow one, have a cry”, a drugu “This is a b-side from our EP, a rarity”, što je doslovno opis pjesama koje me generalno interesiraju u životu. Ako se ne varam, riječ je o Water Becomes Fire i One Thousand Needles. Savršeni repertoar i energija benda za koji Hrvatska, nažalost, ne zna.
Massive Infection Festival, iza kojeg se organizatorski krije Matija Trupinović, prije dvije je godine pokazao da dovodi bendove u usponu. Tada ste mogli gledati Elder prije genijalnog prošlogodišnjeg “Reflections Of A Floating World”, a vjerujem da će sličan put imati i LLNN. Hoću reći da izboru ovog čovjeka možete vjerovati.
