Izvještaj – Neurosis: Duhovna hrana modernog čovjeka
Konačno se nakon dugo vremena dogodilo da najiščekivaniji koncert sezone nije u zadnjih 5 godina četvrto gostovanje nekog prastarog benda, već gostovanje koje se čeka solidnih 20-ak godina. Iako dolazi kao grupa bradatih pedesetogodišnjaka, Neurosis još uvijek radi genijalne albume, pomičući sa svakim granice nekoliko glazbenih žanrova.
Gostovanje je zapravo iskrsnulo sasvim nenadano. Između svega par europskih datuma, ni na kakvoj turneji, osvanuo je i ovaj zagrebački – organizacijski na najvišoj razini. S predivnim pretprodajnim kartama, plastificiranim novinarskim akreditacijama i savršenim zvukom čija se kvaliteta uvijek znala gubiti u uskom i dugačkom Jedinstvu.
Ako čitate ovaj izvještaj, vjerojatno znate o kakvom bendu se radi, znate da se radi o čistoj emociji, znate da se radi o realno-negativnoj filozofiji ukomponiranoj u tekstove, znate da se radi o duhovnom miru, o bendu koji sve to pakira u jaku, sporo građenu, efektima i klavijaturama psihodelično-razjebanu, longitudinalnu valnu masu. Vokalnom sirovinom dočaran intenzitet emocije neopisiv je, pogotovo kad se na vokalima izmjenjuju gitaristi Scott Kelly i Steve von Till (samo jednom, na Locust Star, najdubljim vokalom pridonio je basist Dave Edwardson). Ostatak benda čine bubnjar Jason Roeder i klavijaturist Noah Landis, koji je jedna od ključnih figura u ovom novijem Neurosisu. Upravo su njegove inovacije, semplovi, atmosfera, mulitinstrumentalnost te izdrkavanja na sintesajzeru i orguljama segment glazbe benda u kojem se dobiva kompletno druga dimenzija. Elektronski cvilež atmosfere koji se suptilno ugurao u signaturu benda još od ’95 u obliku Noaha Landisa iz albuma u album očarava i zvukovno dubokoj glazbi, uz vokale, daje i visinu od koje se dižu dlake na leđima i nožnim prstima.
Par Landis/Kelly gledali smo ranije ove godine u Močvari s akustičnim projektom Scott Kelly and the Road Home koji je isto tako napravio genijalan koncert, a pretpostavit ću da je i taj nastup bio krucijalan u dovođenju Neurosisa doma, u Zagreb. Za razliku od umjetnih bendova poput Hatebreeda i kompanije koji publiku hrane govnima poput „najbolja ste publika e“, pravo je osvježenje odgledati emocionalno toliko snažan koncert, bez da se itko iz benda uopće obratio publici. Kraj koncerta izgleda da je sporazumno dogovoren, nije se čuo ni jedan „Neurooooosiisss“ niti „We want more!“, nakon genijalne Stones From the Sky bend se šutke pokupio, a publika više nije ni tražila.
Sada kada smo riješili kraj, vratimo se na kompletan koncert, koji je bio koncentriran najviše na „A Sun That Never Sets“ i najnoviji „Honour Found In Decay“ kojeg smo spomenuli među najboljim metal ostvarenjima 2012. godine i s kojeg su odsvirali prve četiri pjesme. Najbolja od njih, My Heart For Deliverance svojim građenjem, vokalno i tekstualno predstavlja bend na puno svjetliji način od onog na koji ga se obično doživljava. Realna duhovnost vrlo se lako razabire i prava je šamarčina svakom dušebrižniku koji svojeg Boga, Alaha, Budu i Beelzebuba iščitava iz knjiga koje su davno trebale biti zaboravljene i gura ih niz grlo modernog čovjeka. Ne znam, možda sam to samo ja, međutim ove dvije strofe nešto su najljepše što sam ikad čuo:
“We follow the earth,
The earth follows the stars,
The stars know their way.
And though the body dies, the stars will reign…
Like the waves of the sea and the restless wind.”
Ako ste propustili koncert, nadajte se da ćete još imati priliku negdje uhvatiti bend, jer ovaj događaj je bio nemoguće divan. Napravio sam to prošle godine sa Slayerom i pogriješio, jer nazvati neki događaj koncertom godine u srpnju svakako je trčanje pred rudo, još k tome u japankama. Međutim ako to napravim s Neurosisom, neću pogriješiti. Pa neka i bude tako, iščitajte sami tu implicitnu konstataciju.
