Izvještaj – Pere Ubu: “Mi nismo prijatelji, samo smo ljudi koji su u isto vrijeme na istom mjestu”
Najteže mi je, prilikom pisanja ovakvih post-koncertnih izvještaja, jednostavno početi. Generalno, imate taj cijeli doživljaj koncerta i potrebno ga je prenijeti čitatelju, no taj proces nije toliko jednostavan. Kompletan doživljaj potrebno je figurativno razmazati po „papiru“ mada se on u vama nalazi kao jedna kompletna cjelina i u toj formi je savršeno homogen, koherentan, snažan i razumljiv. Sadrži mnogo toga što se događalo prije koncerta i sadrži mnogo toga što uopće čitatelju nije ni bitno, no mišljenja sam da se kompletan doživljaj bez toga ne može adekvatno uprizoriti. Problem je u tome što promatrač teško određuje početak koncerta. Je li to trenutak kada je bend odsvirao prvi ton, kada je promatrač ušao u klub ili mjesecima ranije kada je saznao za mogućnost da se na koncert i ode, pa je u svojoj glavi, bez ikakve glazbe zamišljao razne scenarije prema kojima bi se stvaran koncert mogao odvijati? Teško je razlučiti između tih stvari, zato je početak građenja teksta (doživljaja) toliko i težak.
Ovog puta dovoljna će biti napomena da je od kasnijeg popodneva padala kiša, i to prilično snažno. Mislim da nema veće neugode za čovjeka od onog osjećaja kada je mokar, a nalazi se u okruženju temperature nešto niže od ugodne. Pošto naše tijelo vodu koristi kao sistem rashlađivanja ona se na površini tijela hladi mnogo brže nego samo tijelo, tako da bilo kakav kontakt s vodom u hladnom okruženju čovjeku može značiti neugodu goru i od najljućih zima. Ne kažem da je moj doživljaj večeri do dolaska u Močvaru bio točno takav, no nisam bio jedini tamo. Stajao sam samo kao jedan od dvjestotinjak tvoritelja realnosti.
Koncert je startao dvadesetak minuta poslije predviđenog početka, no mislim da to nikog u prostoriji nije pretjerano zamaralo. Tigrovu Mast sam već jednom čuo. Tada je gotovo bila bolja od benda kojeg sam slušao kasnije. Ovaj put se to definitivno dogodilo, ali sam nastup me se nije toliko dojmio kao onaj prije Secret Chiefs-a. Iako je vrlo teško opisati glazbu benda, valja napomenuti da je istovremeno i divna i neurotična. Zamislite si kako bi izgledao univerzum sastavljen od islamskog čistilišta i indijske svakodnevice protjeran kroz filtar balkanskog progresivnog rocka, kako bi se dobio avangardni žanr koji bi se svirao za posebne goste na Leskovačkoj roštiljadi. Bend se odlično snašao prvo pri mijenjanju postolja za snare bubanj, a potom se i karizmatični basist borio s puknućem druge žice. Pokušaj popravka žice nije bio toliko uspješan, ali zvuk bez druge bass žice nije bio nimalo siromašniji, iako možda i je, no u tom trenutku volio sam vjerovati da sve što sviraju točno tako treba i zvučati, a zvučalo je odlično.
Prostor se do trenutka kada se očekivao start popunio onoliko koliko je potrebno da bi se u prostoru ugodno osjećali i izvođač i publika. No, mislim da je taj osjećaj ovog puta bio jednostran. Naime, nekad karizmatični David Thomas, danas samo patetični starac, nakon jednog nezasluženog pljeska publike obratio se prisutnima riječima:
„Well… here we all are… isn’t that something? I don’t usually say thank you when you clap… It is pure coincidence, this here. We are just in the same place at the same time. I am not your friend.“
Znam da bi mi se srce slamalo da ovakav odgovor dobijem od frontmena benda kojeg obožavam, no pošto je mene ovog puta za takve izljeve bilo najmanje briga, mogao sam samo uživati u izbezumljenim pogledima ljudi, s licem djelomično u smiješku, jer je kompletan izljev djelovao i pomalo simpatično, ali i u onoj trenutnoj zbunjenosti, upravo zbog nemogućnosti da se rečene riječi shvate jednoznačno. Tvrdim da glazba benda definitivno nije zavrijedila pažnju koju uživa. Možemo pričati o utjecaju benda na raniju post-punk scenu, ali te godine su definitivno gotove. Ono što sviraju moglo bi se jedino opisati kao art-punk, gdje melodija robuje sablasnoj i šizofrenoj atmosferi. Stvar ne poboljšava Davidov vokal jer je s godinama izgubio na jačini i artikulaciji, tako da su riječi koje izlaze iz njegovih usta bliže nerazumnoj naricaljki nego ikakvoj vrsti vokalnog izražavanja. Bilo je i relativno svijetlih trenutaka koncerta; gitara se nakon dužih perioda nekoherentne atmosferične buke klarineta i klavijatura uključivala s tu-i-tamo nekakvom konstruktivnijom i snažnijom rif-idejom. Kada su bubnjevi to malo žešće uspjeli popratiti glazba je djelovala slušljivo, pa čak i zabavno, no takvih trenutaka je ipak bilo puno manje od art-punk glazbenih konstrukcija.
Možda bi za sve bilo bolje da se gospodina Thomasa stavi u kauč s daljinskim u ruke, jer i ovako je prosjedio cijeli koncert, tu i tamo pijuckajući „kolu light“. Ovo je definitivno bio jedan od lošijih koncerata koje sam gledao, izuzev nastupa Tigrove Masti, dečki su stvarno bili odlični. Iako je glazba koju je Pere Ubu prezentirao naporna, nije u potpunosti kriva za tmurnost ove nedjeljne večeri. Jednostavno se osjećate zbijeni u isti prostor sa sto godina emocionalnog tereta čovjeka ispred mikrofona, punih životnih razočaranja, koje na vas pomalo djeluju kao otrov, te samo želite otići. S ovakvim utjecajem nije mi čudno što je Ian Curtis izvisio u dvadeset trećoj.