Izvještaj – The Bambi Molesters i gosti: Mali festival za velikih 20 godina
Otprilike 1400 posjetitelja, nešto manje od kapaciteta velikog pogona Tvornice kulture, odlučilo je mokre ulice i parni dah večeri uoči svetog Nikole zamijeniti rođendanskim festivalom Bambi Molestersa. Tulum povodom 20 godina karijere nazvan je po njihovom najpoznatijem albumu “Sonic Bullets”, koji je primio odlične recenzije brojnih stranih časopisa i portala, među kojima je i trenutno nautjecajniji kreator trendova – Pitchfork. Na plakatima je popis bendova bio dosta dug za samo jednu večer, a kako ću na kraju saznati, tulum je bio pažljivo gradiran.
Prazno-sivi prostor s nekoliko desetaka ljudi, od koji je jedan bio vrlo vjeran fan s produženim movember brkovima, iščekivali su zagrebački rockabilly sastav B and the Bops. Nažalost, ali i očekivano, većina ljudi ovaj rođendan nije shvatila kao festival, nego kao koncert Bambi Molestersa s još nešto dodatnog sadržaja. S kontrabasom, bubnjem i dvije gitare, vjerni modi kasnih pedesetih, kao i zvukovima rockabilly muzike, B and the Bops nisu puno iskakali iz očekivanog. Svi su dobili uvid u to kako je to vjerojatno izgledalo na američkim maturalnim zabavama prije pola stoljeća.
Za današnje vrijeme neprirodno široke hlače frontmana koji pati od „bolesti“ gumenih koljena neodoljivo su podsjećale na mladog Elvisa. U nekim trenucima dečki su toliko ufurani u svoje pjesme, između kojih jednako grubim glasom srednjoškolske face frontmen najavljuje ime sljedeće pjesme, da vam se učini da se radi o nekoj predstavi, a ne koncertu. Pravu zabavu i gibanje publike postigli su nakon što je frontman s frizurom zalizanom raznim preparatima odlučio pozvati publiku da se približi, a puknuta žica na njegovoj akustičnoj gitari pridonijela je potpunom opuštanju benda.
Stanke između izvođača bile su vrlo kratke, kombinacija nove cuge i pražnjenje stare bio je pravi izazov ukoliko želite stići na sljedeći set. Izazov sam prihvatio, ali i koju minutu zakasnio na My Buddy Moose, riječki rock bend koji većinom proizlazi iz kauntautorskog rada Luke Benčića. Prostor je bio idealno popunjen, a bend je zvučao tehnički gotovo savršeno, kompaktno i čvrsto. Svojom americanom bili su odličan uvod u kalifornijski surf rock koji su svi iščekivali. Kroz dionice solo gitare i međuigre dvije gitare ostavili su snažan dojam, iako je većina koncerta bila pomalo dosadnjikava, ne zbog svirke, nego zbog manjka kemije između izvođača i publike. No, prema kraju njihovog seta dodatno se popunio prostor, a uslijedile su i najpoznatije stvari poput Fucking boring i Lack of imagination, na kojima su pokazali svu raskoš svoje svirke i konačno osvojili malo rezerviranu publiku.
Izazov iz prošle pauze ovoga puta ne prihvaćam jer ne želim, a i nije pristojno slavljenicima zakasniti. Na stage su izašli Bambiji te uvijek vrlo rezervirani prema mikrofonu i komuniciranju s publikom počeli ono što najbolje znaju, a to je sviranje osvježenog i autentičnog surf rocka. Publika je bila zbijena u vrućini, a tik do mene bila je starija gospođa koja je svojom lepezom i mene ohladila kad je trebalo. U središtu zbivanja je basistica Lada Furlan Zaborac, dva gitarista Dalibor Pavičić i Dinko Tomljanović drže stražu na svakoj strani, a ritam pokriva iz drugog reda Hrvoje Zaborac, čime se obrće tezu da iza svakog jakog muškarca stoji još jača žena.
Pogledi među njma rijetko se vide, svaki kao da je zavijen u neki svoj svijet koji ne želi podijeliti s ostatkom, no žica zabijena u pojačalo protivi se tome i kroz zvučnike četiri spojena vala jurišaju prema publici, i pogađaju vas tako svakih desetak sekundi. Kad se tome još pridodaju truba, saksofon i klavijature koje je svirao spomenuti Luka Benčić iz Buddy Moosa, do zvučnih katarza dolazi se još lakše. Najprepoznatljivija Theme for Slaying Beauty podigla je publiku, a produljena verzija As the Dark Wave Swells jednostavno je oduševila.
Nakon nešto više od pola sata svirke na pozornicu se penje Chris Eckman, američki tekstopisac, glazbenik i vođa The Walkabouts. Pjeva nekoliko svojih pjesama s instrumentalnom pratnjom Bambija, a nakon toga najavljuje da od sad sviraju kao The Strange, glazbeni projekt Bambija i Chrisa. Razmišljao sam kako bi njihova muzika zvučala s nekim vokalom, Chris me odvukao od te ideje. Glasom u stilu Nicka Cavea, ali potkovan slabijim tekstovima, doveo me do iščekivanja ponvonog seta „čistih“ Bambija. Set je započet mirnom Chaoticom koja krasi zadnju se sezonu serije Breaking Bad. Potpuna uživljenost svakog člana i vidno uživanje pretakala se na publiku koja je znala da se koncert ubrzo bliži kraju na kojem su nas ispratile trube Malaguene, koje su Tvornicu pretvorile u jednu od meksičkih priča i u kojoj sam svakog časa očekivao Banderasa da se progura pored mene i prolije mi pivu svojim plesom.
Publika je djelovala iskreno oduševljeno i glasnim pljeskom ispratila bend dok je Dalibor Pavičić potpuno iskreno zahvalio svima i savjetovao da ostanemo na zadnjem bendu. Na njihovu žalost polovica publike povukla se iz Tvornice, jer ono što je uslijedilo bio je pravi tulum. Finski bend The Flaming Sideburns došli su kao pljuska za početak rockerske tučnjave, a da misle ozbiljno shvatio sam kad je na ulasku frontmen uzeo mirkofon u ruke, a nogom odvalio stalak. Sa svojim istančanim modnim ukusom u uskim hlačama s leopard uzorkom i sandalama s velikim potplatama koje su čak i „ovi iz zadnjih redova“ dolazili škicnuti, privukli su moju pažnju.
Nije dugo trebalo da glazbeno iskustvo dođe na razinu vizualnog. Deranjem u stilu New York Dollsa, zapalili su sve svojim garage punk rockom. Što je koncert dalje odmicao situacija je postajala sve sumanutija, a dok je u prvome redu basistica Bambija skakala, jedan uvaženi rock kritičar guranjem mene neuspješno je pokušavao pokrenuti pogo, za vrijeme čega je frontmen Sideburnsa, Argentinac Eduardo “Speedo” Martinez, opravdavao svoj nadimak ljudskim mostom na podu stagea usput pokušavajući polizati stalak za mikrofon. Uf! Strah me je i pomisliti što bi se događalo da je Tvornica ostala puna. Sve govori da su jedini osim slavljenika imali otvoreni poziv na bis na kojem su pozvali članove Bambi Molestersa da odsviraju skupa La Brutu.
Bolji svršetak slavlja nisam mogao zamisliti, Bambiji su uspjeli organizirati skoro 5 sati intenzivne svirke, dok su cijelu priču digli na višu razinu Flaming Sideburnsi. Dok sam koračao doma cesta je i dalje bila mokra, a za Svetog Nikolu dobio sam zaglušene uši, nema ljepšeg poklona, hvala i čestitke The Bambi Molestersi!
