Izvještaj – The Residents: Avangardni brend
Kako napisati išta relevantno o bendu koji je u periodu od 1969. do danas izdao četrdesetak albuma, četrdesetak EP-a i singlova te dvadesetak live albuma (tome još nismo pribrojali ostale multimedijalne projekte benda), a da sam pritom do njihovog koncerta u Pogonu jedinstvo čuo samo debi album? Budući da uvijek težim tome da bend i njegov nastup stavim u kontekst vremena njegovog djelovanja, postaje jasno da ovdje to neće biti moguće. Odnosno, možda na neki način i uspijem u toku teksta istaknuti njihov značaj, međutim trenutno ne baratam činjeničnim alatom da bih to predvidio. Čitajte ovaj izvještaj kao subjektivni doživljaj jednog ljubitelja glazbe koji se na koncertu pojavio bez ikakvih očekivanja nakon što je tek nedavno saznao za bend.
Bend mi je otkrio kolega s fakulteta, a njemu ga je otkrio njegov mentor iz diplomskog. Sama ta činjenica bila bi vrlo suvišna da kolega nije računalno generirao glazbene varijacije pomoću kaotičnog preslikavanja, a da profesor kod kojeg taj diplomski radi ne predaje dinamičke sustave, predmet koji zadire u kaos. Tako je i ova glazbena preporuka bila u kontekstu kaosa i na taj sam je način i promatrao. Dakako, i sam sam ljubitelj disonance u glazbi, tako da me bend zapravo dobio na prvu. Kako je vizualni identitet debi albuma očita sprdnja na “Meet The Beatles!”, postalo mi je jasno da bend ima i kvalitetnu dozu humora u sebi, međutim nisam imao pojma što me očekuje u Jedinstvu.
Bend je izašao na ugodno osvijetljenu pozornicu u jednakim kockastim odijelima, dok im je na glavi ispod cilindra stajala maska koju su doktori u 17. stoljeću koristili kao zaštitu od kuge, jedino je vokal odjeven u kravu. Da, u kravu. Kako je koncert otpočeo u nekakvom autotune štihu, očekivao sam nekakav robotski vokal tijekom cijelog koncerta, pomalo sablasni, budući da je to atmosfera koje se sjećam s jedinog albuma koji sam čuo, međutim vrlo brzo vokal odlazi iz pjevanja u dernjavu pa čak i growl kakvog se ne bi posramili ni black metal vokali. Cijeli taj vokalni spektakl prati izuzetno zanimljiva gitara isprekidane melodije koja pritom nalazi vremena za svakakav nestašluk.
Taman kada sam pomislio da je izuzev genijalnog vokala koji izmjenjuje uloge generalne dvorske lude, službenog voditelja koncerta, najavljivača pjesama ili pak naratora, glavna okosnica benda ovaj odličan gitarist, dvoranom su počeli odjekivati duboki tonovi tako da sam skrenuo pogled na perkusionista i klavijaturista. Koliko sam shvatio iz promotivnog teksta za koncert, bend je prošli put nastupio bez bubnjara, a i set koji ispred sebe ima čovjek s palicama teško bi se mogao nazvati bubnjevima. Riječ je o setu podloga s različitim efektima i melodijama, tako da je nekad doprinosio onome što je svirao čovjek na klavijaturama, nekad udarao ritam, ali najviše pridonosio tranzicijama.
Neki od highlightova koje sam uspio zabilježiti su svakako obrada Elvisove Don’t Be Cruel i pjesma naslovljena Teddy Bear (Let Me Be Your) koju prati identična lirika iznad sablasnih orgulja i growla vokala. Jednostavno savršeno. Također, jedan od glavnih dijelova koncerta su tranzicijske filmske projekcije koje je vokal posebno najavljivao s “Dream n”, gdje je n engleska riječ za prirodni broj manji ili jednaki četiri. U svakom od tih kratkih animiranih video uradaka neka ličnost prepričava svoj bizaran san pa smo tako gledali Majku Tereziju koja je usnula da su svi oko nje bili mrtvi, a ona je željela imati proslavu, Nixona koji je sanjao da je pjevao blues te Johna Waynea (ako se ne varam) koji je sanjao da pleše balet.
Otkačeno, originalno, neočekivano
Man’s World je također bila vrlo upečatljiva stvar, vrlo deskriptivne lirike koja svojom surovošću zapravo kritizira društvo i spominje kako svijet bez žene (ili djevojke) ne bi bio moguć. Cijelo to vrijeme zvuk je bio kristalan, jednostavno nisam imao nikakvu zamjerku, mogao sam samo slušati savršenstvo. Međutim, i vizualni identitet benda je isto tako fantastičan. Na krešendu posljednje pjesme stroboskop je na platnu u svijetloplavim i bijelim kockicama (isti uzorak koji bend nosi na odijelima) ocrtavao pomalo psihodelične uzorke. Rezultat je to optičke iluzije koja se događa zbog sitne veličine kockica.
Koncert završava. Bend se naklanja. Publika diže i plješće. Čuje se pokoji uzvik “Come back soon”. Bend odlazi. Ljudi izlaze. Odličan kraj fantastičnog koncerta. Ovdje bih objasnio značaj benda da sam ga mogao proživjeti od ’74. do sada, međutim u utorak sam ga barem mogao osjetiti. Jedan od najavangardnijih bendova koje sam ikada gledao. Dok su bendovi kroz povijest stvarali kultove ličnosti, The Residents je izgleda stvorio brend za otkačeno, originalno i neočekivano. Navodno je od originalnih članova ostao samo vokal, a čak ni njegovo ime nisam uspio naći jednostavnom pretragom, čime sam, zapravo, ostao vrlo zadovoljan.
