Izvještaj – Vatra: (Ne)akustično pokazivanje snage u Lisinskom

Kada je Vatra objavila koncert karijere u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pojavile su se dvije struje – skeptici koji nisu vjerovali da bend koji već drugu godinu zaredom ima najslušaniju radijsku pjesmu može napuniti možda jednu od onih dvorana u koje se mnogi ne usuđuju zaći i fanovi koji su odmah pohitali po svoje ulaznice kako ne bi ostali bez njih. Pobjedu u ovome sukobu mišljenja odnose fanovi jer Vatra je uspjela bez imalo muke popuniti i posljednje baršunasto sjedalo Lisinskog.

Kada je pak bend objavio da u Lisinskom planira nastupiti potpuno akustično, nazivajući cijeli događaj ‘prvim akustičnim koncertom u karijeri’ ponovno su se razdvojila dva pola – oni koji su vjerovali da im struja nije potrebna i da je akustika lak zalogaj za rock bend koji više-manje praši scenom posljednjih 17 godina i oni koji su smatrali da Vatra to ne može izvesti. Pobjedu su ovoga puta, pokazalo se u subotu u Lisinskom, ipak odnijeli ovi drugi.

‘Čekaj, ovo nije akustično?!’

Već s prvim odsviranim taktovima Vojske od terakote i Tremola ostala sam zbunjena. Bend koji je netom prije efektno došao do pozornice hodajući uzduž cijele dvorane krenuo je u svoj pohod na Lisinski potpuno uštekano. Velika pozornica dvorane na Radićevom trgu bila je premala za cijelu vojsku glazbenika i instrumenata kojima je naum bio predstaviti jednu posve novu Vatru. Gudačka sekcija već je na Tremolu pokazala da nije bez razloga ondje, a do sada još nisam čula pjesmu koju su gudači uspjeli uništiti. To se nije dogodilo ni sinoć. Pojačani puhačkom sekcijom dali su jednu novu dimenziju Gorim, dok su gudači Saturnu udahnuli onaj ‘Bittersweet Symphony’ štih. Sasvim obećavajući početak večeri s dobro balansiranim setom novih i starih pjesama.

Igle su izvedene u najboljoj verziji do sada, a puhački instrumenti još su ih dodatno naoštrili. No i dalje ni a od akustike. Sve pjesme zvuče potpuno isto kao na albumima na kojima se nalaze, samo uz malo podebljavanje klasičnim instrumentima. Redale su se tako nove i stare, neke malo više promijenjenih aranžmana, neke potpuno iste kao i uvijek. Na Anđeo s greškom publika se na Dečakov poziv spustila na parter i prenamijenila dvoranu u klupski prostor. Alkoholu je nedostajala ona zadnja kap, a sama pjesma, koja datira s trećeg studijskog albuma „Prekid programa“, u potpunosti je ublažena i izvedena samo uz pratnju klavira.

Osobno me se najviše dojmila Mornarska majica izvedena u bossa nova stilu. Bila je to prva naznaka da Vatra možda ipak može svoje pjesme upakirati u drugačiji papir za zamatanje, a da pritom ne izgubi svoj identitet i da do izražaja ne dođe jednostavnost tekstova. I taman kad je koncert imao potencijala da doživi svoj vrhunac, kreću kiksevi.

Note to self – što je ovo bilo?

Uslijedila je John Travolta. U tom sam trenutku već dobrano zalaufana u olimpijski spot brzog tipkanja na mobitel dojmova koje je na mene ostavila Buena Vista Social Clubovska Mornarska majica pa mi je početak na mandolini još dodatno davao poticaj da se razmašem. A onda – ponor. Dok ovo pišem pogledavam bilješke i uz Johna Travoltu u zagradi piše samo „što je ovo sad bilo??“ Potisnut ću tih nekoliko minuta, možda već djelomično i jesam. No Dečak i bend nisu se više vraćali na prije zacrtan kolosjek već su zaokrenuli u par čudnih skretanja.

Dosadnjikava 00:50, falšovita Ranjeni i Jantar iluminiran zaslonima mobitela u mračnom Lisinskom označavali su središnji dio koncerta. Na Bilo je dobro dok je trajalo Dečaku se na pozornici pridružio Aljoša Šerić i bilo je zaista dobro dok je trajalo. A onda je na Ima li budnih na duet pozvana Lara Antić (Bang Bang) i ponovno se Vatra poskliznula u banalnost i pretjerivanje.

Tek se na Tangu vidjelo zbog čega je velik dio publike doista i bio ondje. Dvosatni koncert u možda najvažnijoj dvorani u kojoj glazbenik može nastupiti trebao bi imati nekoliko vrhunaca i iznenađenja, no na kraju se sve svelo na tu jednu pjesmu zbog koje je, uostalom, i Vatra nakon 17 godina došla do hrama glazbe.

Za kraj regularnog dijela odsviran je Kraj, fino upakiran i omeđen tonovima ukulelea. Na bisu se konačno realiziralo ono što je cijeli koncert trebao biti – akustična svirka. Tek su te tri pjesme (Želim biti ti, Sunce i Vrati se) bile najbliže potpunoj akustici. Možda najbolje spojen set pjesama na cijelom koncertu.

Dokazivanje

Na stranu set lista, koja je usput budi rečeno bila vrlo korektna i nije zanemarivala niti jednu Vatrinu razvojnu fazu, ono što je ostavilo gorak okus cijelog koncerta bili su nepotrebni i trivijalni Dečakovi monolozi između pjesama. Monolozi kojima je svrha bilo dokazivanje, pretjerano laskanje publici, nasilno traženje aplauza za bend i za publiku, u nekoliko navrata čak i opravdavanje za skupoću ulaznice. Uspoređivanje s Bruceom Springsteenom i dvorane Lisinskog s kazalištem bilo je bolno za slušati.

No, ako uzmemo u obzir prosjek godina prisutnih u publici, koja je svojim dobrim dijelom bila sastavljena od djece i teenagera, dolazim do zaključka da je možda problem u meni. Jer publika je uživala, smijala se Dečakovim ‘forama’ i činila sve ono što je bend od nje tražio. Ako zanemarimo nedosraslost publike dvorani u kojoj se nalazi, a koja se očitovala blicanjem selfija za vrijeme koncerta koji su me svako toliko momentalno oslijepili, ipak možemo Vatri pripisati i pokoju pohvalu.

Mnogi iz publike sasvim su sigurno prvi puta prisustvovali koncertu u Lisinskom, a obrazovati mladost i učiti ih da dvorane takve vrste nisu isključivo rezervirane za ‘onu dosadnu klasičnu glazbu’ hvale je vrijedan potez.

Ono što je na ovom koncertu isplivalo na površinu zaključak je da je Vatra ipak samo rock bend, tekstovima njihovih pjesama nedostaju one dubine koje bi došle do izražaja na akustičnom koncertu, a bend koji ima toliku publiku i toliko godina rada iza sebe ne bi se trebao dodatno dokazivati. Ono što je također boljelo bili su trenuci kada je Dečak publici okretao leđa kako bi koketirao s kamerom (jer cijeli je koncert bio sniman), što dovodi do zaključka da je cijeli koncert bio pametno izrežiran na način da što dulje ostane medijski zabilježen.

Običan koncert Vatre na steroidima

Vatra je odnijela pobjedu u srazu s Lisinskim – publika je uživala, koncert je bio rasprodan i bend je pokazao da ima potencijala svirati svoje pjesme u najrazličitijim aranžmanima. Ono što nedostaje je iskrenost – prema sebi samima i prema publici – iskrenost da akustika nije za svakoga i da ogoljeni rock kao bazu mora imati fantastične tekstove jer u protivnom oni postaju još banalniji nego što jesu. Iskrenost da ista ta akustika još više naglašava svaki falš, a prešaltati pjevanje u recitrajuće nabrajanje stihova nije recept za uspjeh. Iskrenost koja ne uključuje samodopadnost i koja publiku uvijek stavlja u prvi plan, bez nepotrebnog laskanja i traženja potvrde. Vatra potvrdu dobiva na radijskim postajama i koncertima i, htjeli mi to priznati ili ne, iza sebe ima veliku vojsku obožavatelja. No iskrenost im nije jača strana.

Ipak, bio je ovo samo još jedan običan koncert Vatre u (za njih) neobičnom prostoru. Akustični koncert s nekoliko akustičnih pjesama, Vatra na gudačkim i puhačkim steroidima koja pokazuje mišiće. Ubaci tu još selfie za kraj i zadovoljio si apetite velikog broja publike. Mi skeptici i tako nikad nećemo biti zadovoljni.