Izvještaj – Zagreb Calling: Billy Idol pred mnogobrojnom publikom na Šalati
Sinoć je na Šalati održano premijerno izdanje dvodnevnog festivala Zagreb Calling, a prvi je dan, 13. srpnja, bio rezerviran za rockere u punom smislu te riječi. Na gigantskoj pozornici, čija je veličina imponirala i onima na INmusic festivalu, izmjenili su se Partibrejkersi, Psihomodo Pop te na kraju, zvijezda večeri – izblajahni Billy Idol, koji je, u maniri pravog 80’s rockstara reminiscirao to razdoblje ukrašen metalnim lancima u kožnom izdanju. No, očigledno je vrhunac ove večeri bio u znaku nostalgije ka nekom starijem, možda već pomalo zamrlom zvuku – barem kada se u vid uzmu trenutno moderna glazbena strujanja. Ipak, to ne znači da je nužno bilo loše.
Oko šest sati počelo je naoblačenje, a sve se činilo kako će početi još jedna zagrebačka ljetna kiša. Praćenje prognoze činilo se krucijalne važnosti, a crno nebo nad obzorom nije previše pozivalo na rani odlazak putem koji vodi preko Schlosserovih stuba. Večer su otvorili nabrijani beograđani, domaćoj publici već dobro poznati Partibrejkers, i svojim beskompromisnim rokenrolom počeli zagrijavati iz minute u minutu sve brojniju publiku. Sigurno bi se okupilo i nešto više ljudi da nisu počinjali već u popodnevnim satima (točnije, u sedam), a iz istog razloga ni sam nisam stigao na početak njihove energične izvedbe. Šteta, jer sam se – u svakom slučaju – njoj osobno veselio više nego onoj zagrebačkog benda kojeg smo, tijekom posljednjih par godina, ipak imali više puta prilike za pogledati.
No, ono što sam uspio vidjeti od koncerta Partibrejkersa bilo je žustro i bučno. Nakon što je frontman Zoran Kostić Cane sa svojim bendom ranije ove godine poharao Vintage Industrial Bar, nije se činilo da mu ni uži centar grada niti veći teren za manevar predstavljaju ikakav problem. Bezvremenskim su hitovima Hipnotisana Gomila i Kreni prema meni dobro protresli okupljene ispred bine i otvorili apetit ugodno raspoložene publike za ostale nastupe jučerašnje večeri. Čini se da ih ni prvi dan Exit Festivala nije previše umorio. A na kraju krajeva, ne mogu reći ni da je padala ona kiša u vezi koje sam bezrazložno strahovao – tek se nekoliko kapi prosipalo po okupljenima.
Poštujući raspored, na stejdž se oko osam popeo i Psihomodo Pop. Davor Gobac i ekipa odradili su svoj ‘standardni’ nastup na kojem su izveli sve ono što ide uz njega, od hitova iz cijele karijere do pokazivanja stražnjice publici. Ne može se reći da je to nastup od kojeg dobijete previše iznenađenja, ali svakako je nastup pogodan za animiranje publike. Premda se ovdje radi o bendu čiji je autorski integritet upitan (budimo realni, u većini su slučajeva njihove skladbe interpretacije uspješnica punk velikana kao što su Ramones, Sex Pistols ili The Vibrators), ali ono što dobijete uz izvedbu ovog sastava je praktički nezamjenjiv frontman sklon ludorijama i glupiranju; a čija vibra ima mogućnost ponekad pomaknuti i one najstatičnije. Čak i ako više nije u cvijetu mladosti. Zato i ne čudi što su posjetitelji đuskali na pjesme kao što su Telegram Sam, Nema Nje, Osjećam se Haj ili na onu posljednje izvedenu, Ramonu. Međutim, ja recimo, nisam. Gobac je svakako više zabavljač nego ozbiljan glazbenik, a slična bi se premisa mogla postaviti i na onog kojeg smo svi ove večeri očekivali – no, u njegovom slučaju, za mene je ipak ostavio bolji dojam.
Billy Idol stupio je na pozornicu nakon vrlo kratke pauze za postavljanje opreme te odmah počeo svoj veliki rokerski show popraćen od strane impresivno brojne publike (uključujući ispunjeni parter i tribinu). On sam je izgledao – kao što sam ranije napomenuo – upravo onako kako biste očekivali da izgleda: ultrarokerski kaput, oštra blond frizurica i osmijeh na licu. Od prvih udaraca na Postcards from the Past pa sve do bisa, na Šalati je vladala ugodna atmosfera, a ruke su bile konstantno u zraku. Ako ste se kojim slučajem našli u jednom trenutku na tribinama, sigurno vam je jasno o čemu pričam jer je prizor bio impresivan.
Impresivan je također bio i zvuk kojeg su tonci brižno složili tako da se jednako dobro čulo na svakom djelu stadiona te ni u kojem momentu nije bio preglasan ili pretih. Publika je očekivano najbolje reagirala na hitove poput Dancing With Myself koju je izveo pri samom početku, a čim su ljudi shvatili o čemu se radi, podivljali su u trenutku. Inače stvarno ne podnosim loše 80’s revivale, ili revivale kao takve, no Billy je stvarno uspio odraditi dobar koncert. Istina, glas mu nije ono što je nekada bio, ali uvijek je imao karizmu. Njegov podivljali karakter prave rock zvijezde i dalje je prisutan u njegovom nastupu pa se tako prpošni Billy nekoliko puta čak i presvukao.
Njegov prateći bend također je odradio izvrstan posao jer, za razliku od nedavnih izleta „rock zvijezda“ na naše prostore, nisu svirali kao pratnja već kao punokrvni glazbenici pa se tako moglo čuti impresivnih gitarskih dionica pa čak i na trenutke, zanimljivih solaža na basu. Možda su ponekad malo pretjerali između pjesama tim svojim outroima i solažicama, no bolje to nego da stoje kao kipovi dok Billy oblači friške gaće u backstejdžu. Uz tipično rokersko divljaštvo, svirale su se i neke stvari nešto sporijeg, baladnog karaktera (poput npr. Eyes Without a Face) koje su ovaj koncert lijepo zaokružile i dale priliku stereotipnim parovima da zaplešu, a ostalima da se odmore od skakanja. Koncert je završio u najvećem mogućem stilu uz dva najveća moguća hita. To su naravno Rebel Yell i White Wedding koje su izvedene vanserijski zato što se činilo da bend na pozornici daje sve od sebe, a bome ni singalonganje nije odmaklo. Kada cijeli stadion oko vas bruji od sreće, teško je ostati potpuno ravnodušan. Billy Idol možda nije najaktualniji, povremeno se čuje da mu je glas „otišao“, ne može više toliko divljati, no on ne posustaje i to se cijeni. Za vjernu publiku odradio je fantastičan nastup, za slučajnog posjetitelja – bio je sasvim u redu.
