Izvještaj – The Men: Energičan live nastup pred mlakom publikom
Bila je to srijeda navečer, a koncert je na sveopću žalost trebao startati u 9. Iz nepovjerenja prema satnici, odnosno uz nadanje da je 9 ipak prerano za početak koncerta kojeg iščekujemo već 2-3 mjeseca, zaključili smo da žurba prema Močvari nije bila potrebna. Nalazili smo se 100-tinjak metara od kluba kada smo dobili poziv da je koncert upravo počeo, tako da o prvoj pjesmi ne mogu pričati, no ispalo je bolje od očekivanog, kašnjenje na prvu pjesmu definitivno pobjeđuje jednosatno čekanje da ista i počne. Koliko sam uspio pročitati, 15 minuta prije 9 je u Močvari bilo 17 ljudi, tako da sam dolazak tempirao savršeno.
Početak koncerta je bio brz i energičan. Izabrali su pjesme koje su imale najviše potencijala da malo animiraju publiku, no to se nije dogodilo. Svirale su se odlične Turn It Around i The Brass, a ispred pozornice nalazilo se svega nekoliko djevojaka s lažnim Ray-Ban naočalama bez dioptrije. Očekivao sam kaos, a dobio sam ništa, i The Men su dobili ništa. Izgleda da je rezultat velikog broja ljudi tu večer u Močvari samo dobro najavljivanje koncerta. Tvrdim da se njihova vjerna baza fanova te večeri povećala za onih 200-300 prisutnih ljudi, jer gledali smo jako odličan koncert.
Toliko transparentno prezentiranje emocija i način sviranja odavali su koliko je The Men uvježban bend i koliko proživljava glazbu koju svira. Tako nešto stvarno nisam vidio od nastupa Maybeshewilla koji me skoro rasplakao. Nick Chiericozzi u kombinaciji s njegovim mlakim držanjem gitare uz mahanje i lamatanje istom stvarno predstavljaju unikatan način sviranja. Fascinantno je koliko brzo taj čovjek može trzati; pomislio sam da je on razlog što neke pjesme benda zvuče toliko brzo koliko i zvuče, ali opet, izgleda da je on bio i razlog tolikoj gustoći ženske publike ispred pozornice. Ono što je fascinantno jest to da cijeli bend pjeva. Svi osim bubnjara imaju nekakav vokalni angažman kroz nastup i sve je super dok Mark Perro ne otvori usta. Ne zvuči to baš toliko strašno, ali pošto pjeva na laganijim stvarima njegovo mumljanje više dolazi do izražaja.
Negdje na sredini koncerta je basist morao pozvati publiku da se malo približi jer je prostor tri metra od pozornice bio prazan. To se u Zagrebu i nije baš često događalo. Čisti primjer da ovakva glazba tek dolazi do nas.
Nisam povezao odsvirani repertoar s imenima pjesama, ali uspio se tu naći dobar dio zadnja dva albuma. Dobro je što su se uz onako mlaku publiku uspjeli vratiti na bis i vrlo sam im zahvalan što se tamo našla i Bird Song, stvarno odlična stvar. Klavir i usna harmonika su neopisivo zarazni i to je onaj segment nastupa gdje je Mark Perro pokazao kako iskrenu melankoliju prenijeti u glazbu. Malo sam razočaran što nije baš bilo pjesama s prva dva albuma i što nisu odsvirali genijalnu Country Song. No, dečki su stvarno susretljivi i uspjeli smo poslije koncerta dogovoriti intervju koji se pretvorio u ležerno ispijanje piva s bendom, ali to je jedna sasvim druga priča.
Kad se na kraju sve zbroji i oduzme, dolazimo do zaključka kako nismo trebali računati previše. Bend je dao sto posto, publika jako malo. Nadam se da se drugima nastup svidio kao i meni. Također, povlačim sve što sam rekao o novom albumu u recenziji od prije koji dan. Na zadnja dva albuma to je sasvim novi bend i sitničavo je uspoređivati ih s prva dva. Nadalje, bendovi bi se trebali cijeniti i po live nastupu, ne samo po zvuku na ploči, a kad uzmemo u obzir oba segmenta, The Men definitivno zaslužuje jako visoku ocjenu.
