Kevin Barnes (of Montreal): “Uvijek imam knjigu u ruci, odlično je društvo”

Ususret nastupu na SuperUhu, porazgovarali smo s Kevinom Barnesom – frontmenom benda of Montreal – čija će izvedba uljepšati posljednju festivalsku večer na tvrđavi sv. Mihovila. Ovaj indie pop bend iza sebe broji skoro dvadeset godina karijere, a unatoč imenu, ne dolaze iz Kanade već iz grada Athens u američkoj Georgiji. Doduše, ime su odabrali baš zato jer je Kevin u to vrijeme imao romansu s jednom od djevojaka iz ovoga grada. Ubrajaju se među članove Elephant 6 kolektiva koji je iznjedrio brojne poznate indie bendove kao što su Neutral Milk Hotel, the Olivia Tremor Control ili pak Beulah, a poznati su po avangardnim i šarolikim koncertima – kakvom smo mogli svjedočiti već 2007. godine u klubu KSET. Žanrovski neograničeni, u svoj opus utkali su razne utjecaje, a recentni album “Aureate Gloom” protkan je interpretacijom muzike sedamdesetih, progresijom i psihodelijom.  S obzirom na to da je Kevin prije dvije godine prolazio kroz neke burne događaje u životu, odnosno razvod s dugogodišnjom ljubavi Ninom Aimee Grøttland, u lyricsima se ovaj put može pronaći i osobnija nota. Što nam je Barnes imao za reći, pročitajte u nastavku intervjua.

Možete li reći nešto više o formiranju i o samim početcima rada of Montreala? Što se najviše promijenilo od tog vremena?

Sve je započelo kao solo bedroom projekt te je kroz godine podosta evoluiralo. Doduše, duh samog projekta ostao je poprilično identičan od samih početaka kroz sve ovo razdoblje. Mislim da je najveća promjena od vremena kada sam tek počeo snimati do danas ta što sada ponekad dobijem priliku svirati na cool mjestima kao što je Hrvatska – dok sam u to doba mogao nastupati isključivo na open mic večerima u jadnim kafićima južne Floride.

Turneje vas odvedu preko cijelog svijeta. Kako one izgledaju u vašem slučaju? Imate li kakvo posebno drago mjesto za svirati?

Uvijek je zabavno putovati, to mi je zasigurno jedan od najdražih aspekata vezanih uz rad u bendu. Volim otkrivati nova mjesta, upoznavati ljude i družiti se s njima. Posebice mi je drago svirati u Japanu, i to iz jednostavnog razloga što je toliko drugačije od SAD-a i Europe, a istovremeno je zaista prekrasna zemlja. Gledano iz prostora u kojem ja živim, gotovo da se doima poput paralelnog svemira.

U ovom momentu radite na novom singlu s Azealiom Banks. Planirate li neke druge suradnje u bliskoj budućnosti?

Trenutno imam nekoliko novih projekata u procesu. Posjedujem poprilično dobar kućni studio tako da mi to olakašava da ostanem produktivan i u radnom elementu. Štoviše, upravo sam dovršio s produciranjam albuma izuzetno dobrog benda pod imenom Pillar Point, a ta će ploča izaći kasnije tijekom ove godine. Radimo i na novom albumu of Montreala koji će izaći na proljeće 2016., a ubrzo ću započeti suradnju i s Chazom iz Toro Y Moi. U svakom slučaju, želim biti jako zaposlen.

Govoreći o zaposlenosti, jedan ste od najproduktivnijih bendova koje znam, s trinaest albuma u devetnaest godina karijere – kako to uspijevate, s obzirom na česte turneje? Gdje nalazite inspiraciju, motivaciju i vrijeme za rad?

Često sam fiksiran na to da ostanem produktivan i uvijek tražim novu inspiraciju. Još uvijek se osjećam izuzetno uzbuđeno kada je u pitanju skladanje muzike. Osjećam kao da postoji još mnogo raznovrsnih žanrova koje bih volio istražiti. To nikad ne postaje dosadno ili zamorno. Uvijek je neogranično uzbuđujuće i ispunjavajuće.

Pročitala sam na vašem Twitteru da ste kupili knjigu Bukowskog u vrijeme snimanja novog albuma. Jesu li vaši albumi ponekad inspirirani knjigama koje čitate?

Da, tamo pronalazim pregršt inspiracije, barem inspiraciju za lyricse – iz romana i poezije koju čitam. Trenutno listam “Ljubavnicu Wittgensteina”, a nedavno sam dovršio “Kolaže” Anais Nin te Coetzeeov roman i Ashberyjevu poeziju… Uvijek imam knjigu u ruci, odlično je društvo.

Često ste mjenjali zvuk samog benda, a posljednji album kao da crpi utjecaje iz vibre sedamdesetih. Što vas je inspiriralo u procesu nastanka ove ploče? Kamo idete dalje s vašim glazbenim istraživanjem?

Istina, bio sam veoma inspiriran s bendovima njujorške scene sedamdesetih, poput New York Dollsa, Television, Patti Smith, the Voidoids… Ali također i progressive rock bendovima kao što su Yes i King Crimson – a čuje se tu i nešto malo Led Zeppelina i Black Sabbatha. Za sljedeći album planiram se inspirirati kasnijim radom Scotta Walkera i eksperimentalnijim stvarima Briana Enoa, ali i nekim suverenijim umjetnicima kao što je Broadcast.

Na „Lousy With Sylvianbriar“ našli smo ponešto lyricsa koji su se doimali utemeljeni na vašem osobnom životu, premda ne na problemima koji su vam se događali u to vrijeme, ili sam tako bar negdje pročitala. Je li recentni album više osoban i govori li o vašim osjećajima u vrijeme skladanja?

Rekao bih da je i “Sylvianbriar” također bio podosta autobiografski album. “Aureate Gloom” također. Crpio sam mnogo inspiracije i iz mog osobnog života u posljednje vrijeme. Smatram da pisanje o onome što se upravo događa čini sam proces više terapeutskim nego kad stvaram svijetove fantazije u koje je lako pobjeći. Pjesme za novi album također su izrazito autobiografske – nadam se da će to pomoći ljudima da se više povežu za glazbu, spoznaja da pjesme potječu iz stvarnog iskustva.

Ok, nasumično pitanje. Album “Aureate Gloom”, kao i neka druga vaša izdanja, dostupan je na vinylu. Jeste li svjesni trenutnog rasta popularnosti ploča i koje su vaše misli o ovoj modi?

Volim ploče. I sam imam poprilično opsežnu zbirku vinila. Volim način na koji se osjećam kada držim  upravo takvo fizičko izdanje te, budući da je pakovanje veće, imam dojam da uz sebe držim umjetnički objekt više nego u slučaju CD-a ili kazeta. Postoji neki određeni organski osjećaj koji nastaje upravo oko vinilki.

U svakom slučaju, vaš drugi artwork, uz onaj onaj albuma “Auerate Gloom”, također je izuzetno interesantan i šaren te se čini da ste uložili puno truda u vizualni identitet. Kako je raditi s vašim osobnim art direktorom, koji vam je ujedno i brat, te koje su vaše misli o korelaciji vizualnih umjetnosti i glazbe?

Uvijek sam osjećao kao da postoji snažna veza između glazbe i umjetnosti prikazane na omotu. Teško mi je razmišljati o Beatlesovom “Revolveru” bez da vizualiziram crno bijeli kolaž švrljarija. Na neki način, upravo on predstavlja fizičku formu glazbe koja se nalazi na albumu. Iz toga razloga uvijek utrošimo dosta vremena oko detalja na ilustraciji samog izdanja. Sjajno je što to radim upravo sa svojim bratom jer je veoma ispunjavajuće raditi skupa na zajedničkom umjetničkom projektu. Također, znam da je on na emotivnoj razini uložio mnogo u svaki od tih covera i sjajno je što mogu iskustvo stvaranja albuma podijeliti upravo s njim. Svaki album znači mnogo i jednom i drugom od nas dvojice.

Vaše live izvedbe ponekad nalikuju putujućem cirkusu više nego standardnim koncertima. I veoma su impresivne – s kostimima, maskama i svim ostalim. Koja je priča iza vaših nastupa te kako odlučujete kako će koji koncert izgledati?

Vizualna produkcija također je većim dijelom odgovornost mog brata. Padne mi neka ideja na pamet, međutim, za većinu video projekcija i performansa zaslužan je upravo on. Kao bendu i kolektivu nam je važno da prezentiramo nešto izuzetno izvan sfere tradicionalne rock’n’roll vibre. Želimo da stvaramo ugođaj koji vas može odvesti negdje drugdje, a istovremeno je gotovo filmski i nalik snovima.

I posljednje pitanje. Uzevši u obzir da su vaši koncerti takvi kakvi jesu, interesantni i unikatni, imate li što posebno spremno za nas u Šibeniku ovog kolovoza?

Pa… Ne želim baš uništiti iznenađenje. 😉