Knjiški jubilej – “Na cesti” (J. Kerouac): Književni klasik u ruhu rock albuma
Drugi roman Jacka Kerouaca, Na cesti, u rujnu ove godine napunit će šezdeset godina postojanja. Mitska priča o tri i pol metra dugom svitku na kojem je roman ispisan bez ikakve grafičke obrade, napajan kavom i benzedrinom koje je Kerouac obilno konzumirao (Furlan Zaborac, 2008: 294) započela je 1951, a okončana 1957. godine u izdanju njujorškog Viking Pressa. Originalni rukopis u međuvremenu je postao dobro ugođen roman ceste, hommage Americi i glas kultne beat generacije.
Prisjećajući se svojih bitničkih dana, dubrovački pisac Vojo Šindolić upozorava kako je Kerouacov naslov trebalo prevesti Na putu, jer je riječ o duhovnom putovanju. S obzirom na mističku provenijenciju termina beat, takva napomena zvuči smisleno. Kao osoba koja je skovala pojam beat generacija, Kerouac je ponavljao da ga samo on može razumjeti. Govorio je da se radi o stanju blaženstva (engl. beatific), o duhovnom stanju nalik onome koje je dostigao sveti Franjo, o pokušaju da se voli sve na svijetu, o apsolutnoj iskrenosti i dobroti te održavanju „radosti u srcu“ (Ibid. 292). Kontemplativni tonus romana doprinosi ideji o duhovnom putovanju, iako višeznačnost riječi (eng. beat – udarac, otkucaj, takt) ritmizira i usložnjava tekst.
Spontana proza
Kerouac već 1944. upoznaje Luciena Carra, Allena Ginsberga i Williama Burroughsa, buduće korifeje beat generacije, ali ga tek poznanstvo s Nealom Cassadyjem potiče na putovanje američkim kontinentom, kao i ono literarno u romanu Na cesti. Autor će tako u njemu postati Sal Paradise, pripovjedač-lik, tragač za izgubljenim blaženstvom (Ibid. 117), a Cassady suputnik Dean Moriarty, sveta luda (Ibid. 180) i spiritus movens bitničkog društva. Iscrpna dijegeza (među ostalim, saznajemo o Salovoj omiljenoj piti i sladoledu i o njegovim pletenim meksičkim mokasinama, usputnim djevojkama) ispresijecana je introspektivnim pasusima u kojima narator ustvrđuje kako voli previše stvari i postaje zbunjen i zaluđen trčeći od jedne zvijezde padalice do druge, dok se ne sruši (Ibid. 118). Takvi ispadi često su isprovocirani i američkim pejzažom koji je sanfranciskovski snovit, losandželeski okrutan i usamljen, meksički uspavan. Njegovim opisima narator gradi sociološku sliku Amerike pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali i sliku vlastitog nestalnog sebstva, sebstva u pokretu.
Kerouacov stil korespondira s fizičkim kretanjem. Sirove i brze rečenice s minimalno stiliziranja povezane su u jasnu cjelinu kojoj odgovara keruakovska sintagma spontana proza. Tek u intimnim promišljanjima Kerouac dotjeruje rečenicu, ostvarujući tako dobar stilski kontrast romana. Kerouacova proza, piše Furlan Zaborac, nastala je kao nadogradnja metode „skiciranja“ – kako je nazivao svoj pristup pisanju koji se temeljio na brzom bilježenju „vertikalnih“ i „horizontalnih“ detalja određene situacije, poput brzog slikarskog skiciranja (Ibid. 294). Kao i u fizičkom, i u tekstualnom prostoru prizori se izmjenjuju brzinom koja ponekad ostavlja vremena samo za skicu.
Na cesti popularne kulture
Iako je punih šest godina primao odbijenice od izdavača, roman Na cesti po objavljivanju je uzdrmao američku književnu scenu. Književni kritičar Gilbert Millstein knjigu je nazvao izvedbom prave, autentične umjetnosti u vremenu u kojem je pažnja raspršena, a osjetilna percepcija zaslijepljena pomodnim superlativima. Kerouac je pak postao, ne samo književna, nego apsolutna ikona popularne kulture koju mediji do danas nisu uspjeli iscrpiti.
Markantnom pojavom i životnim postulatima o nužnosti fizičkog i duhovnog kretanja inspirirao je umjetnike svih vrsta. Od zanimljivijih posveta treba izdvojiti pjesmu On the road Toma Waitsa (znakoviti su stihovi I left New York in 1949 to go across the country without a bad blame dime), scenu iz filma The Doors Olivera Stonea koji prikazuje Jima Morrisona kako autostopira čitajući Na cesti (Ibid. 291), multimedijski festival KeroWacked koji se šestu godinu zaredom održava na Floridi. Kerouacu je, piše Davor Špišić, iznenadna slava poljuljala autorsko samopouzdanje, pa se često okretao alkoholu i drogi.
Zanimljiva je i popularnokulturna mreža koju Kerouac konstruira u romanu. Beat, krovni termin koji implicira cjelokupno iskustvo nomadskog života, pojačan je terminima hipster (originalno, ljubitelj bebop jazza), bop (skraćenica od bebop, podvrsta jazza razvijena 40-ih godina dvadesetog stoljeća u Americi), mañana (španj. sutra, životna filozofija odgode) i čitavim nizom književnih (Shakespeare, London, Hemingway) glazbenih (Billie Holiday, Peggy Lee, Dexter Gordon) i filmskih referenci (Sullivanova putovanja, 1941; O miševima i ljudima, 1939).
Bezvremenski stil
Kerouacov Na cesti arhiva je jednog vremena i bezvremenska demonstracija svježeg i dobrog stila. U njemu je, kao u filmovima Davida Lyncha, lajtmotiv cesta, ali je ona uvijek drugačija, nepredvidiva, grbava u sredini, s mekanim rubovima i jarkom sa svake strane (Ibid. 29). Kome simbolika nije jasna, Kerouac eksplicitno kaže – cesta je život (Ibid. 196) kojim treba krenuti bez obzira na vremenske prilike i debljinu novčanika.