Knjiški jubilej – “Šala” (M. Kundera): Sve započinje Šalom

Da bih mogla započeti priču o Kunderinoj Šali, trebam započeti priču o njemu samome. Iako je ono što većini kroz glavu prođe na spomen Kunderina imena njegovo djelo Nepodnošljiva lakoća postojanja, Milan Kundera autor je brojnih djela koja su se na vrlo različite načine očitovala u kontekstu vremena u kojima su nastajala te na različite načine stvarala ikonu Kundere kao jednog od najvećih suvremenih književnih mađioničara.

Milan Kundera rođen je 1929. godine u Brnu, a od 1975. živi u Parizu. Svojim prvim romanom Šala stekao je pozornost publike i počeo graditi svoju književnu virtuoznost. Od romana Polaganost počinje pisati na francuskom jeziku. Njegov rad mogao bi biti nazvan kontroverznim i ciničnim, no njegova djela su prije svega estetske poslastice za svakog čitatelja te najsurovija stvarnost ljudskog bića ispisana majstorskim rječnikom.

“Optimizam je opijum za narod”

Roman Šala završen je u Pragu 1965. godine te objavljen 1967. godine. Sam Kundera navodi da se romanopisac zapravo bavi dramama ili bolje rečeno dramatičnim sudbinama. U svom romanu Šala prikazao je dramatičnu sudbinu pojedinca unutar totalitarnog režima. O svom romanu Kundera kaže: “Počinje 1948. godine i sve se zbiva u tri dana… Prije svega je to konkretna šala napisana na razglednici adresiranoj djevojci. I ta razglednica biva cenzurirana. Tako priča počinje šalom. No šala za mene označava i kategoriju života u cjelini, a karakter je naše povijesti bio poprilično smiješan i ima tragično-groteskni karakter. Uistinu smo preživjeli ogromnu povijesnu šalu. I to bi bio drugi smisao pojma šale. Mogli bismo možda kazati čak i vica. Dugo sam se dvoumio između ta dva pojma.”

Ovaj je roman nedvojbeno simbolističko djelo koje funkcionira na nekoliko razina. Likovi su također predstavljeni na više razina, zaživjevši kao pojedinci, sa svojim unutarnjim svjetovima te kao dijelovi sistema, jedni od mnogih pogođenih istim sudbinama. Roman tako površinski koncentrira unutarnji svijet likova i njihov razvoj, no dubinski donosi povijest cijelog jednog režima i naroda pa tako jednostavna šala u životu jedne osobe postaje šala cijelog sistema, svijeta i života samoga.

Svijet koji me stvorio

Radnja prati nekoliko likova, no u centru stoji Ludvík, bivši student koji zbog šale napisane na razglednici (“Optimizam je opijum za narod. Zdrava atmosfera zaudara na glupost. Živio Trocki!“) gubi status studenta i svoje mjesto u partiji te završava na prisilnom radu. Kroz čitav roman vidljivo je njegovo nastojanje da spasi samog sebe osvetivši ono što mu se dogodilo, no to ga samo ostavlja praznim i nemoćnim da osjeti bilo što osim samoizjedanja i ogorčenja. Četiri su glasa isprepletena u romanu (Ludvík, Helena, Jaroslav, Kostka) pa su neki događaji prepričani više puta, samo iz različitih perspektiva. To je ono što ovom romanu daje dodatnu distinktivnu stilsku notu. Svaki od tih likova je potpuno drugačija jedinka od onog drugog, no zajedno čine nužno jedinstvo.

Helena je u tom pogledu ključan lik romana jer za Ludvika predstavlja jedini smisao i mogućnost ostvarenja zadovoljštine. Zavođenjem Helene on želi doprijeti do njezinog supruga koji je odigrao važnu ulogu u njegovom izbacivanju iz partije i fakulteta. Sam Ludvikov pokušaj osvete simbolična je težnja da uništavanjem tuđeg života osjeti zadovoljstvo zbog toga što je politika uništila njegov. Time ovaj roman dobiva tragični prizvuk koji je nemoguće izbjeći, unatoč živopisnim doživljajima iz vojničkih dana, grotesknim seksualnim susretima, Heleninom neuspjelom pokušaju samoubojstva. Kundera na taj način želi prikazati našu dubinsku nemogućnost kontroliranja vlastitog života što ide pod ruku s društvenim prilikama u kojima živimo.

Ludvik na kraju romana sam zaključuje da radi sve što je u njegovoj moći da spriječi vrijeme da mu zacijeli rane. Mržnja i osveta preuzele su fokusnu točku njegovog bića. Ta samosvijest dobiva najveći zamah u posljednjoj sceni romana kada njegov prijatelj dobije srčani udar. U tome Ludvik pronalazi simboliku čitave generacije i njezina smisla, to jest besmisla.

Magija i virtuoznost

Glasna kritika sustava, tako bismo mogli iznijeti srž ovog romana. Roman je pisan tehnikom kontrapunkta pa se čitatelju lako izgubiti u brojnim epizodama i digresijama koje autor uvodi. Esejistički umeci, unutarnji monolozi te izmjene fokalizatora čine ovaj roman istovremeno velikim intelektualnim izazovom i neopisivim estetičkim i umjetničkim iskustvom.

Dijelovi u kojima Kundera Ludvikovim glasom progovara o mladosti i njezinoj težini, povijesti, identitetu, narodnim običajima i ljubavi su dijelovi u kojima se najbolje iščitava njegovo potpuno vladanje riječima i nenadmašiva umjetnička genijalnost.

Završit ću citatom iz romana, jednim od onih koji vas natjeraju da sklopite knjigu na trenutak: “Počeo sam shvaćati da nema te sile koja bi mogla izmijeniti sliku moje ličnosti, koja je pohranjena negdje gdje se s najvišeg mjesta odlučuje o ljudskim sudbinama; shvatio sam da je ta slika (ma koliko ne bila slična meni) mnogo stvarnija od mene samog; da nije ona moja, nego da sam ja njena sjena da nije ona kriva što mi nije slična, nego da sam ja kriv što nisam sličan njoj; da je ta nesličnost moj križ koji ne mogu stresti ni na koga, koji moram sâm nositi. Ipak nisam htio kapitulirati. Htio sam nositi svoju nesličnost: biti i dalje ono za što je odlučeno da nisam”.