Komentar: Analiza fenomena procvata filmskih festivala

Filmski festivali u posljednje vrijeme niču kao gljive poslije kiše. Gotovo da nema većeg grada u Hrvatskoj koji se ne može pohvaliti filmskim festivalom, revijom ili nekim drugim oblikom javnog prikazivanja filmova, što ga posljedično čini vidljivim na inače anemičnoj kulturnoj karti Lijepe naše. Ovaj fenomen nije domaća posebnost, već je dio rastućeg globalnog trenda koji je napokon stigao i u naše krajeve. Općenito, festivalizacija kulture vidljiva je i u drugim umjetničkim granama koje povezuje namjera da se umjetnost približi ljudima, da ih se namami popratnim sadržajem, te da se određeni grad brendira kao turističko i kulturno središte.

Svaki grad koji se želi afirmirati na kulturno-umjetničkoj karti mora imati niz objekata, ustanova i događanja koja ga čine autentičnim, nezaobilaznim ili jednostavno – relevantnim. U prošlosti, da bi se neki grad istakao i obukao odijelo velegrada morao je obavezno imati zoološki vrt i opernu kuću, nešto kasnije nogometni stadion, a danas hramove potrošačkog društva – trgovačke centre. S kulturnog stajališta filmski festivali su must have pojam urbanog prestiža, a donacije i izdvajanja za njih lakmus papir koji pokazuje osjetljivost onih na vlasti za kulturna pitanja.

Kvantiteta i kvaliteta filmskih festivala

Letimičnim pogledom na fenomen procvata filmskih festivala netko bi mogao zaključiti kako je njihova kvaliteta obrnuto proporcionalna kvantiteti. Taj sud nije daleko od istine, ali je nedovoljan, neprecizan i površan, pa samim time pojednostavljuje ovaj fenomen svodeći ga na analizu njegove površine.

Ni svemir se neće vječno širiti, upozoravaju cijenjeni fizičari, pa je teško vjerovati da će drugačiju sudbinu imati fenomen filmskih festivala. Osim toga, treba imati na umu zakone tržišta koji će se pobrinuti da se održi kakav-takav balans. Oni slabiji festivali vjerojatno će nestati sami, a oni posjećeniji, a nadajmo se i umjetnički vrjedniji, nastavit će svoj život.

Zašto je baš film plodno festivalsko tlo?

Ono što se često previdi, a humus je na kojem je filmska festivalizacija izrasla, vezano je uz veliku obnovu domaće kinomreže. Pogodne beskamatne posudbe koje je HAVC omogućio gradovima i mjestima koja imaju kinodvoranu u svom vlasništvu, te posvemašna digitalizacija, temelj su ovog zanimljivog kulturološkog fenomena.

Također, sedma umjetnost je pogodan festivalski materijal prvenstveno zbog audio-vizualne naravi medija. Ljudi vole film, a uz to vole participirati na kulturnim manifestacijama. Za razliku od nekih drugih umjetničkih formi, filmu su svakodnevno izloženiji, te razumijevanje ove umjetnosti zahtjeva manji napor od razumijevanja nekih drugih, npr. apstraktnog slikarstva, kiparstva i sl. Osim toga, film u sebi inkorporira druge umjetnosti (kazalište, glazbu, ples, slikarstvo…) prerađujući ih u unikatni, širokoj publici prihvatljiviji proizvod.

Dolaze li ljudi na festival zbog filma ili zabave?

Određeni domaći filmski festivali, poput Festivala mediteranskog filma Split i Motovun film festivala, poznati su, osim po filmovima, i po popratnom programu koji proširuje ugođaj i iskustvo posjetitelja. Ima istine da velik broj ljudi ne dolazi samo zbog filma, već zbog: glazbe, zabave, alkohola, plesa i boravka u društvu filmaša. Tu se jasno očituje komercijalni impuls, ali svesti određeni festival samo na to, iz temelja je pogrešno, jer upravo takvi sadržaji čine festivale širim društvenim događajem.

Festivali koji imaju popratni program, zanimljiva su platforma za društvene kontakte. Neki posjetitelji dolaze radi zabave, drugi zato što je u tom trenutku to mjesto in, međutim, druženja uz piće i glazbu ostavljaju mjesto za neformalna druženja među filmskim djelatnicima. Oni tako mogu razmijeniti iskustva, dogovoriti suradnje i ostvariti kontakte koji u budućnosti mogu usmjeriti njihove karijere. Za mnoge filmske autore, festivali su rijetka prilika da upoznaju ljude iz cijelog svijeta koje spaja univerzalni jezik umjetnosti, te da im tako određeni festival bude prozor u svjetske filmske trendove. To je primjetno u iskustvima domaćih autorima koji su imali tu čast da gostuju na međunarodnim filmskim festivalima.

Eminentniji domaći filmski festivali

Gledajući domaću festivalsku ponudu, možemo ocijeniti kako se radi o jednoj bogatoj i raznovrsnoj sceni prepunoj afirmiranih festivala, u kojoj ne manjka onih manje razvikanih, za obožavatelje specifičnih filmskih stilova i vrsti. Sve to obogaćuje sadržaj na jednoj maloj domaćoj kulturno-umjetničkoj sceni.

Od afirmiranijih i posjećenijih festivala valja na prvom mjestu istaknuti Pulski filmski festival otvoren davne 1954. godine kao glavni festival jugoslavenskog filma, da bi od 1992. postao hrvatski festival. Tu je i Motovun film festival koji u pravilu prikazuje filmove manjih kinematografija, a specifičan je zbog svoje lokacije i ambijenta. Treba spomenuti i rastući festival dokumentarnog filma ZagrebDox koji ima domaću i međunarodnu konkurenciju.

Dani hrvatskog filma osnovani su 1991. godine i manifestacija su na kojoj se isključivo prikazuje domaća filmska produkcija, dok Zagreb film festival ima međunarodni predznak te prikazuju autorske filmove iz cijelog svijeta koji su prvo ili drugo ostvarenje određenog redatelja. Split se može pohvaliti uhodanim Split film festivalom, te Festivalom mediteranskog filma Split. Prvi je orijentiran na subverzivne, manje poznate naslove, dok se drugi drži mediteranskih tema, te predstavlja poligon za brojne domaće i regionalne premijere.

Svjetski vrh animirane sante leda

Legendarni svjetski festival animiranog filma Animafest Zagreb osnovan je 1972. godine i zasniva se na temeljima kultne Zagrebačke škole crtanog filma. O njegovoj važnosti najbolje govori činjenica da se dobitnici Animafestova Grand Prixa izravno kvalificiraju za nagradu Oscar Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti te glavnu europsku animacijsku nagradu Cartoon d’Or. Treba također izdvojiti festival eksperimentalnog filma i videa Festival 25 FPS orijentiran pretežno na kratkometražni film.

Festivali kao poligon za afirmaciju filmova i autora

Osim što filmski festivali predstavljaju društveno i kulturno relevantan događaj, oni su od velike važnosti za filmske autore. Mnogim neafirmiranim mladim redateljima oni su jedinstvena prilika za prikazivanje ostvarenja, mjesto na kojem mogu dobiti feedback o svom radu, te razmijeniti mišljenje s kolegama koje drugačije ne bi upoznali.

Snažniji, međunarodno relevantni festivali, poligoni su za afirmaciju na višem nivou. Recentan primjer odnosi se na mladu domaću nadu Hanu Jušić koja je svoj debitantski dugometražni film Ne gledaj mi u pijat prikazala u paralelnom programu Venecije. Njen primjer je zanimljiv upravo zato što su kroz paralelni program Venecije prošli mnogi autori koji su danas nezaobilazna imena svjetskog filma i glavnih festivalskih programa, poput Denisa Villeneuvea ili Kima Ki-Duka.

Festivalski uspjesi daleko se čuju

Festivali su, možemo zaključiti, katalizatori afirmacije redateljskih karijera, te važni događaji za kulturno brendiranje gradova i regija. Bez njih kulturna scena bila bi nenadoknadivo siromašnija. Sve češće se čuje da ih je previše, da neorganizirano i neplanski rastu, što bi moglo dovesti do konkurencije i inflacije (sedme) umjetnosti. Ali treba se zapitati može li uopće kulture biti previše?

S druge strane, teško bi bilo i popisati sve međunarodne uspjehe hrvatskog filma na međunarodnim festivalima. Čini se da broj gostovanja i priznanja s godinama progresivno raste. To u svakom slučaju otvara vrata domaćim autorima i mogućem kulturnom brendiranju hrvatske uz nadu da će se autori kreativno razmahati, odmaknuti od nekih stereotipnih tema, te autorski hrabro stupiti na svjetsku scenu i možda u sklopu ove filmske plime koja se pojavila na domaćoj sceni potaknuti neki novi filmski val.