navijačke
23. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 10 minute Izvadite tu majicu s motivom hrvatske šahovnice s dna ormara, otvorite si pivo, kad ga već navijači u Kataru ne mogu popiti, i krenite s nama u potragu za navijačkim duhom.

2. studenoga 2022.

Vrijeme čitanja: 9 minute Na ovim našim prostorima žanr horora nikad nije u potpunosti zaživio, iako potencijal postoji. Pokušaja je bilo, a u nastavku vam donosim malu listu preoruka za gledanje.

Glazba

Komentar: Kako je HRT pokopao Doru 2022.

dora
Vrijeme čitanja: 9 minute

Kao prvo, jeste li i vi primijetili prljavi pod i neravne ploče za vrijeme show programa i je li vas jednako u srce bocnula euro trash medley verzija predivnih pjesama koje su na Eurosongu postigle uspjeh o kojem Franka i Albina mogu samo sanjati? Secirali smo u detalje subotnje nastupe s natjecanja Dora 2022. i svoje nezadovoljstvo dijelimo s vama u nastavku. Komentar su ovog puta pripremili Igor Jurilj, Eva Juraški i Helena Kezerić.


Komentira: Eva Juraški


Tik-Tok i vrijeme je iscurilo, a s njime je iscurila i još jedna Dora. Jedna nimalo posebnija Dora u odnosu na prethodne, s obzirom na to da su prvi put odabrane finalne pjesme puštene u HRT-ovoj emisiji tjedan dana ranije.

Crna je bila apsolutna it boja ovog glazbenog događaja, budući da su se jedino Zdenka Kovačiček i ToMa odvažili na nešto “upečatljivije” modne kombinacije. Zdenku smo tako imali prilike gledati u nespretnom izboru tirkizne kabanice, dok je ToMa bio elegantan u crnim hlačama i crvenom sakou (šteta što pjesma nije zvonila istom takvom elegancijom). Natjecanje je bilo sukladno tematskoj boji, koja je očito omiljena boja u Hrvata, što ne čudi s obzirom na političko-socijalnu situaciju koja se samo prelila na Doru.

dora
Foto: Dora 2022, Renato Branđolica i Dario Njavro/HRT

Pjesme same po sebi nisu mogle biti sumornije i bezličnije. Fascinantno mi je kako su samo Jessina i Bernardina pjesma bile dinamične. Nažalost, njihove verzije uživo nisu ni približno mogle opravdati studijske, pa su tako obje stvari završile na zasluženim pozicijama na kraju. Prava šteta jer sam u Bernardu polagala nadu, ali je na kraju cijeli paket ispao lošiji od prošlogodišnjeg.

Jessu je, kao što sam i pretpostavljala, uništio nedostatak iskustva na pozornici. Uz prisutan falš, svoj nastup obilježila je i prilično nespretnim pokušajima plesnih pokreta, koji su u konačnici ispali prilično infantilni.

U moru bezličnosti istaknuli su se najviše Elis i Marko Bošnjak, koji su uz Tiju, Milu Elegović i Roka Vuškovića jedini pjevali na hrvatskom jeziku. Marku je pobjeda izmakla za dlaku, zbog čega sam beskrajno tužna jer smatram da bi se bolje plasirao u Torinu u odnosu na pobjednicu Miju Dimšić.

Napokon sam se dotaknula pobjednice s kojom nisam htjela započeti svoj komentar jer me nažalost nije impresionirala i nije utjecala na promjenu mog stava nakon nastupa. Već sam prilikom izlaska pjesme napisala kako me Guilty Pleasure neodoljivo podsjeća na Taylor Swift i Mia baš u inat tome nije trebala uzeti gitaru u ruke i zasjesti na pozornicu poput Taylor. Hajde, ako Mijina pjesma već je Willow pt.2, ne mora biti i nastup biti njezin nastavak.

Nadajmo se za početak da Antonoff, Dessner i ostatak velikog tima, koji stoji iza Taylor Swift, neće ni čuti za Guilty Pleasure, što je prilično teško nakon lavine komentara koji su se našli ispod YouTube verzije Willow. Ako slučajno i čuju za Guilty Pleasure, nadajmo se da će biti dobronamjerni i ignorirati činjenicu da je izvođačica iz jedne male Hrvatske pomalo besramno iskopirala njihov autorski rad. Vjerojatno Damir Bačić i Vjekoslav Dmiter misle kako Hrvati prate pretežito domaću i regionalnu glazbenu scenu i da ovakva pjesma može proći kao moderno osvježenje u moru jednolikog melosa hrvatske estrade. Formula je bila dobitna jer je Mia bila pobjednica i kod žirija i kod publike. To što će vjerojatno osjetiti hladniji tuš, nego što je osjetila Franka 2018. zbog potencijalnog plagiranja je drugi par rukava i zbog toga Miju nažalost ne vidim kao jednu od finalistica. Europa u zadnje vrijeme ne preferira generiku i loše pokušaje kopiranja stranih hitova.

U konačnici, ovo je bila jedna od dosadnijih Dora u sklopu koje je Albinina nova pjesma Noću pomela dobar dio natjecatelja. Većina pjesama je u startu bila zaboravna i neinspirativna. Pitaš se zbilja tko je pustio Milu Elegović da se natječe sa svojom turobnom glazbom ili Roka Vuškovića koji je u moru crnine prošao kao duh kroz natjecanje? Pitaš se zbilja kolika je slučajnost da od pristiglih 184 pjesama nije bilo zanimljivijih od barem te dvije navedene.

Teško mi je vjerovati da je to najbolje što Dora može ponuditi jer naša glazbena scena ipak ima uzbudljivija glazbena imena od svega što smo jučer gledali. Sve to dovodi do, već sad, pomalo dosadnog pitanja restrukturiranja Dore. Ima li Dora kao postojeći format smisla? Za usporedbu ću uzeti susjedski primjer Beovizije, gdje će biti predstavljeno 36 pjesama podijeljenih u dvije polufinalne večeri. Pjesme su dostupne već neko vrijeme i vidljivo je kako je prisutna glazbena raznolikost, koja će zasigurno polučiti zanimljivijeg pobjednika. Ne vidim razloga zašto vodstvo HRT-a ne bi pokušalo s takvim formatom ili s formatom koji se koristi u skandinavskim državama, gdje se predizbor sastoji od četiri subotnjih večeri i završne finalne. Znamo da za to treba veći budžet i ako već sudjelujemo na natjecanju, nije li logično i da se potrudimo maksimalno oko istog?


Komentira: Igor Jurilj


Svoj doprinos tekstu donosim nakon čitanja Evinog komentara za koji sam, kao i za Doru, sinoć trebao pripremiti kantu kokica. Eva, Helena, Patrik i ja gledali smo i komentirali opatijski debakl zajedno. Nismo polemizirali jer smo bili suglasni oko svakog od izvođača i kad smo ih podvukli, u zajednički nazivnik smo stavili ključne riječi: lijeno, traljavo, sumorno, jednolično i nenadahnuto.

Internet je svoje već rekao o pobjedničkoj pjesmi Guilty Pleasure, pa nema potrebe krasti vam vrijeme, koliko možda ima smisla ukazati na organizacijske propuste. Prije svega, kao zaljubljenika u glazbu, bez obzira na moje mišljenje o ovom natjecanju, volim znati tko su ljudi iza pjesama u natjecanju.

Dora ove godine nije šund koliki je znala biti, a autorstvo i produkciju, kao i samo izviđanje treba cijeniti. Nažalost, HRT kojem plaćamo pretplatu silom, organizacijski je propustio previše u svojoj glazbenoj večeri godine. Dodatno, sramotan je propust ispustiti imena iza pjesama u natjecanju, pa makar se i nakon nekih izvedbi tekstopisci i producenti sramili izvođača.

Jasno, javno je danima bio dostupan popis istih u medijskim objavama, na stranicama televizije, kao i na bilo kojoj tražilici na Internetu, ali sam događaj trebao bi podrazumijevati cjelovito informiranje. Mene, kao ni mog djeda, kao vjerojatno ni čitatelje ovog teksta, nije okupirao izbor hrvatske pjesme za pjesmu Eurovizije do mjere da to istražujem. Posebice kada smo već navikli desetljećima takve informacije imati servirane u početku i pri kraju pjesme, posebice u ovom formatu glazbenog programa.

Nadalje, koliko je Dora organizacijski traljavo natjecanje pokazuje i angažman voditeljice Franke Batelić kao pjevačice za throwback medley na, danas već klasike, ovog natjecanja. Production on budget iskoristila je Franku za vođenje (i tu je pristojno odradila svoj angažman) i pjevanje uz bok prošlogodišnjoj pobjednici Albini. Ali, pobogu, čemu 15 minuta televizijskog prostora pjevačici Tick Tocka? Nije li dovoljna uobičajena praksa da izvede pobjedničku pjesmu i prepusti svjetla reflektora novim kandidatima? Očigledno nije.

Albina je pored uspješnice koja ju je lansirala na vrhove ljestvica 2021. s Frankom izvela medley Sveta ljubav, Neka mi ne svane i Marija Magdalena, kojima su nas predstavljale uspješne estradne glazbenice krajem devedesetih. Originalne izvođačice su, ironično, s tim pjesmama ostvarile najbolje plasmane u Europi još od posljednje Jugovizije, kada je Riva predvođena Emilijom Kokić Europu osvojila pjesmom Rock Me Baby.

Nota bene, obje su ovogodišnje interpretatorice, Albina i Franka, u Europu otišle s pjesmama Branimira Mihaljevića kao iskušanog hitmakera i čovjeka koji zna što se sluša na Spotifyu. Drugim riječima, Mihaljević zna napraviti hit za streaming, predefinirane radijske postaje i društvene mreže, ali ne i dovoljno velik da nas plasira među deset najboljih u Europi (a i svijetu).

Sramota koja mi graniči s nelagodom dolazi iz smjera samih izvođača pak zbog odabira engleskog jezika u natjecanju za pjesmu kojom će predstavljati Hrvatsku negdje u inozemstvu. Što se dogodilo putem da se toliko sramimo svog jezika, a istovremeno dižemo kipove diljem zemlje kojekakvim dubioznim nacionalnim figurama? Zašto pjesme zvuče kao da su stvarane za Spotifyev algoritam? Na to pitanje neka odgovore svi željni potvrde i poštovanja na temelju nastupa na ovom natjecanju jer ja odgovor nemam.

Jasno mi je kako Eurovision godinama ne odražava etiku i estetiku pojedine zemlje, kao i da uspjeh na samom natjecanju više ne znači katapultiranje u orbitu u glazbenoj karijeri. No što ćemo s tim zaboravnim, konfekcijskim i kloniranim pjesmama nakon godinu dana? Ako toliko i požive… S druge strane, kakav god da povod, kontekst, motivacija i impuls bili, pjesme iz spomenuta medleya dio su hrvatske popularne kulture i glazbene povijesti i pamte se i aktivno slušaju i danas.

Doru ne treba precjenjivati kao događaj od kojeg očekujemo demonstraciju najboljeg od hrvatskog glazbenog stvaralaštva jer glazbenici koji istinski proživljavaju i stvaraju glazbu (izuzetak među ovogodišnjim kandidatima pritom su Elis Lovrić i Zdenka Kovačiček) neće ni razmatrati Doru kao svoje sajmište za prodaju dobara. Njihova publika uglavnom je definirana, a novu pak pridobivaju supstancom koja proizlazi iz glazbenoga rada nemotiviranog statistikama u streaming servisima ili pak pojavljivanjima na naslovnicama medija.

I time možemo izvesti i zaključak: publika koja reagira na publicitet prije svega, nauštrb supstance u glazbi kao umjetnosti, koju poima kao puku zabavu, svoje će glazbene uzdanice potaknuti na prijavu na Doru i konačno poslati u Europu. Najbolji je primjer upravo sama ovogodišnja pobjednica Mia Dimšić, za koju se predviđala pobjeda upravo zbog baze fanova i neumornog rada posljednjih godina, a koji joj je prije svega omogućio publicitet.

Njezina baza fanova poharat će tako jednog debitanta poput Marka Bošnjaka ili jednu zrelu umjetnicu poput Elis Lovrić (za koju se opet pitam što je uopće tražila na Dori) i time ponovno dolazimo na staru boljku hrvatske glazbe: preferenciranje prema faktoru popularnosti, publiciteta i senioriteta (u stažu).
Od ovogodišnjih četrnaest pjesama, odabranih od čak 184 prijavljene, možemo sa sigurnošću reći da će većina završiti u povijesti, ali ne i našoj svijesti.


Komentira: Helena Kezerić


Mislili smo da je Dora 2021. bila najgora do sad, e pa uvijek može gore. Pokušat ću se ne ponavljati, stojim iza toga da Guilty pleasure previše zvuči kao Willow. Kad sam rekla da sam očekivala da će Mia Dimšić kanalizirati svoje glazbene heroine u novijim materijalim, nisam mislila doslovno.

Ne znam znate li, no pjesme prijavljene na Doru smiju biti otpjevane na hrvatskom ili nekom drugom službenom europskom jeziku. Također, prema službenom pravilniku za izbor hrvatskog predstavnika i pjesme za pjesmu Eurovizije – „Dora 2022.”, HRT zadržava pravo ne odabrati niti jednu pjesmu ni izvođača. To ima logike, ako su prijavljene pjesme toliko loše da ni jedna ne zaslužuje predstavljati nas na Eurosongu.

Tko se uopće prijavljuje na Doru zadnjih godina (ili ikad)?

Rekreativni glazbenici, “glazbenici” s dvojnim državljanstvom, debitanti u želji za publikom (koju traže na krivom mjestu), glazbenici čija je karijera krenula malo nizbrdo i tu i tamo pokoji naivni i dobronamjerni pokušaj da nas se na ovom velikom natjecanju predstavi u dobrom svjetlu. Za to sve nisu toliko krivi ti glazbenici, koliko sam stručni žiri jer su upravo oni koji imaju moć utjecati na to koja pjesma će Hrvatsku predstavljati na Eurosongu. Stručni žiri su ove godine činili Zlatko Turkalj Turki, Robert Urlić, Željko Mesar (HRT), Aljoša Šerić (Hrvatsko društvo skladatelja) i Antonela Doko (Hrvatska glazbena unija).

Ako pogledate raznolikost pjesama koje su prijavljene na srpsku inačicu natjecanja (na kojoj svi pjevaju na materinjem jeziku!) pomislite tko je tu lud – pa imamo i mi jazz sastava, raznih ansambla, etabliranih etno glazbenika, sve to mi imamo, ali sve to od Dore bježi kao vrag od tamjana. Tako je očito iz jako dobrog razloga.

Zaista redovito pratim Doru i aktivno proučavam sve pjesme koje su ikad ušle u natjecanje te zaključujem kako smo mi tamo od 2000. skoro svake godine poslali pogrešnu pjesmu dalje.

Kriterij za odabir pjesama je isključivo umjetnička vrijednost s naglaskom na kvalitetu glazbe i stihova te cjelokupnog djela.

– Pravilnik, „Dora 2022.”

U prethodnom komentaru na natjecateljske pjesme s ovogodišnje Dore sam se zapitala što rade pojedini glazbenici kroz godinu i bave li se aktivno glazbom. Odgovor se nudi sam od sebe jer mimo Dore, za mnoge od njih niste, niti ćete čuti – do sljedeće godine.

Dora je idealna prilika, recimo, za promociju debitantskog albuma, no prvo taj album treba snimiti. Uvijek sam plakala u sebi za brojnim propuštenim prilikama koje se nude određenim glazbenicima. Kad su već izabrani za sudjelovanje u natjecanju, to bi maksimalno trebali iskoristiti, no da bi taj moment mogli iskoristiti, trebaju iza sebe imati kvalitetne pjesme, a tu smo sad ponovno nabasali na problem jer dobri tekstopisci na ovim prostorima lagano izumiru. Kaskamo debelo za trendovima, zatvoreni smo i konzervativni, javna televizija već dugo nema glazbeni sadržaj koji će realno promovirati događanja na domaćoj sceni, radijski eter je priča za sebe (čast iznimkama), a sve to (i još nekoliko razloga) djelomično dovodi do toga da prosječni konzument glazbe u Hrvatskoj sluša ovo.

Pitam se bi li itko od nas trebao shvaćati Doru ozbiljno, ako ju domaća scena ne shvaća ozbiljno, no tu sad dolazimo do drugog problema na koji je jako lijepo ukazao Zoran Stajčić s RDD. Standard se mora podići, HRT-u se ne bi trebalo dozvoliti toliko aljkavosti i površnosti.

Dok se ja pitam zašto je žiri zakinuo Marka Bošnjaka za bodove, Igor je zagrebao temu publiciteta kao faktora pobjede na Dori, no valja istaknuti kako Marko Bošnjak jest debitant, no njegova mreža fanova nikako nije zanemariva i može se mjeriti s onom Mije Dimšić. Tome u prilog ide broj pogleda na njegove intervjue, koje je odradio za HRT, a koji su samo do prije dan i pol šišali isti promo materijal Mije Dimšić za 500%. Ovdje je možda važnije dotaknuti se suradnika koji stoje iza imena, no to bi nas moglo dovesti do tragova pogodovanja. Nismo ni svjesni koliko su glavni ljudi pojedinih glazbenih organizacija povezani suradnicima određenih natjecatelja, riječ je o gusto isprepletenoj mreži koja se fino pokriva i zbog toga se skoro svake godine pojavi priča kako je sve – namješteno. Ne bi bilo prvi put.

Neću sad otvarati tu crnu rupu od teme, za mene je mali Marko Bošnjak apsolutni pobjednik večeri i slažem se s kolegama da bi nas on bolje predstavio u Torinu. Sjetite se samo minimalistične pjesme Molitva Marije Šerifović, ne kažem da je Moli za nas pjesma jednake kvalitete, ali Marko ju svojom izvedbom nosi jednako emotivno, snažno i originalno.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 906 times, 6 visits today)
Be social

Komentari