Komentar – Lista albuma Pips, Chips & Videoclipsa: Od najlošijeg do najboljeg

Pips, Chips & Videoclips održat će svoj najveći samostalni koncert u karijeru u zagrebačkom Domu sportova 6. prosinca. Na koncertu na kojem će sumirati 20 godina karijere, što su popratili i kompilacijom „Sve što vole mladi“, najavili su setlistu na kojoj će se naći pjesme sa svih sedam studijskih albuma, ukupno njih 24. Povodom tog koncerta sastavili smo listu albuma Pipsa, poredanog od najslabijeg do najboljeg, kroz koju pokušavamo dokučiti zašto su i kako Ripper i družina postali jedan od najvažnijih bendova na ovim prostorima. U listu je uključeno isključivo sedam studijskih albuma, a live album „2×2“, te unplugged albume „Akustični Walt“ i „Dokument“ ostavit ćemo za neku drugu priliku.

07. „Pjesme za gladijatore“, 2007. godina

Konceptualni album s kojim su Pipsi odlučili postati Astronauti vjerojatno nikome nije sjeo. Glazbeni dio je zapravo poprilično dobar, posebice što se tiče vrhunske produkcije zanimljivih aranžmana, no kad su najbolji Ripperovi stihovi pjesma o Zdenki koju otmu vanzemaljci dok bere jagode, znaš da album nema što za reći.

06. „Shimpoo Pimpoo“, 1993. godina

Ako je ovaj album na predzadnjem mjestu, već je sada očito koliko je diskografija Pipsa impresivna. Za neupućene, riječ je o prvom albumu benda na kojem kao da ni sami nisu znali zajebavaju li se ili pokreću ozbiljnu glazbenu karijeru. U prilog prvoj tezi ide nevjerojatno besmislena Mala fufica, dok drugu tezu drži svevremenski hit Gume na kotačima, koji kod publike i vjernih fanova i danas izaziva Mišo Kovač efekt. Doduše, ne znam u koju bih od ove dvije kategorije uvrstio npr. Krumpira ili punkerski brzu i žestoku Prvi joint u ustima.

No, sve je zapravo počelo s praskom, s himnom Dinamo ja volim, koja se od obične nogometne pjesme pretvorila u simbol revolucije u borbi za spas radija 101. Bend koji je ovako počeo karijeru imao je zagarantiran daljnji uspjeh. Zašto je album, usprkos svim nabrojenim pjesmama i vrlinama, na predzadnjem mjestu? Zato što nije jedan od onih debitantskih albuma koji nikada nisu bili nadmašeni, naprotiv…

05. „Dernjava“, 1995. godina

Smjestiti „Dernjavu“ u donju polovicu liste neki bi smatrali bogohuljenjem. „Dernjava“ je jako dobar album, nešto smireniji od nabrijanog prvijenca, napravljen s mrvicu više fokusa, no bio je tek uhodavanje za ono što je uslijedilo na „Fred Astaire“ dvije godine poslije. Malena i Poštar lakog sna kultne su pjesme s kojima se identificiraju generacije Zagrepčana, ali i ostali stanovnici Hrvatske, a toliko su usađene u kulturu hrvatskog društva da je potonja čak uključena u predstavu o tragediji Luke Ritza „Ovo bi mogla biti moja ulica“ Zagrebačkog kazališta mladih. Još se nekoliko stvarno dobrih pjesama ističe na albumu, poput Ljubav i Pjevač Beatlesa i Stonesa, no ostatak nije toliko upečatljiv te album kao cjelina nije koherentan kao neka druga izdanja.

04. „Drveće i rijeke“, 2003. godina

„Drveće i rijeke“ su onaj „problematični“ album Pipsa, album na kojem Pipsi zvuče najmanje kao Pipsi, album nakon kojeg su počele usporedbe s Radioheadom (ne samo zbog sličnosti pjesama Vjetar i Pyramid Song). Gotovo pa nema nijedne žešće ili brze stvari, ili značajnih gitarskih riffova, tako karakterističnih za Pipse devedesetih, što je posljedica nekih promjena u postavi benda na kraju devedesetih.

Zvuk albuma je popističan, akustičan, s najbogatijim aranžmanima i instrumentalnim dijelovima od svih albuma (uvodna Dobro), lepršav i lagan za slušanje, no u toj glazbenoj vedrini sakrili su se neki izrazito mračni stihovi (posebice u pjesmi 2×2). Album ima čak 14 pjesama, od kojih su neke (2×2, Mak, Porculan, Mrgud, gorostas i tat) pravi dragulji, dok ostatak nije nimalo loš, samo što nikad nije bio dovoljno prepoznat. To je možda posljedica Ripperovih stihova, koji se na ovom albumu kreću od mračnjaka do bajkovitih priča, no najmanje je dodira sa svakodnevnim, onog elementa koji je definirao Pipse devedesetih, pa otuda možda proizlazi i manja zainteresiranost te poistovjećenost publike s albumom. U svakom slučaju, riječ je o izrazito koherentnoj cjelini, bez odskakajuće slabog trenutka, stoga je dobiveno mjesto ispred „Dernjave“.

03. „Bog“, 1999. godina

Poredak preostala tri albuma Pipsa praktički je nebitan, isti određuju detalji jer riječ je o stvarno velikim i važnim pločama.

Ne sumnjam da bi „Boga“ mnogi stavili na prvo mjestu, negdje sam pročitao kako su kritičari (a i publika), nakon izlaska albuma govorili kako „ima boga“. Album koji je zatvorio devedesete i jednu fazu u karijeri benda nosi u sebi poseban emocionalan naboj, koji se i danas osjeća na koncertima u izvedbama pjesama Narko, Dan mrak i posebice Bog. Sve tri smatram izvrsnim skladbama izvan okvira vremena i prostora. Vrhunski aranžirane pjesme koje se, sve tri, postepeno grade od jednostavnih, instrumentalnih uvoda do katarzičnih klimaksa, a u čemu su posebnu ulogu odigrali možda najljepši stihovi koje je Ripper ikada napisao.

S druge strane, pjesme Rosita Pedringo i Motorcycle Boy drže u sebi neki suzdržani, agresivni (ali ne nasilni) naboj, koji jedva čeka da eksplodira na koncertima. Između toga poredano je dosta pjesama (ukupno ih je 14 na albumu), sasvim dobrih, no ipak primjetno slabijih od ovih nekoliko spomenutih (koje su remek djela), osim jednog malog dragulja na samom početku albuma, instrumentala Vidaj, kojeg bih baš volio jednom čuti uživo – najbolje bi bilo za otvaranje koncerta.

02. „Walt“, 2013. godina

Na „Walta“ se čekalo dugih šest godina, a kad je stigao sa sobom je donio skromnih 10 pjesama (barem u usporedbi s brojem pjesama na nekim ranijim albumima i zbog duge pauze). Mnogi se mogu zapitati zašto tih 10 pjesama zaslužuje čak drugo mjesto? Moj odgovor je zato što je to deset odličnih pjesama, među kojima nema nijedne slabe ili loše skladbe, čemu dodatno ide u prilog da svih deset sviraju na koncertima i zvuče odlično u live izvedbi (za koju nije zaslužan samo bend, već i publika).

Zvukovno je album više zaokružen kao cjelina od npr. „Boga“ (koji ipak ima neke oscilacije u kvaliteti pjesama), no zvuk pritom nije kroz cijeli album isti, u smislu da postane monoton. Ripper ponovno izbacuje nadahnjujuće stihove, ima puno toga zanimljivog i važnog za reći (uvijek mi padne na pamet stih „kratka je povijest idiotizma“), a refreni su melodični i pjevni kao što su to bili u devedesetima.

Ima tu i žešćih pjesama koje su vratile gitare i riffove u glazbu Pipsa (Trubač, Dementor), šaljivih i zaigranih pjesama koje su uvijek prisutne kod Pipsa (Mogu ti reć, Bi li ili ne bi), grandioznih pjesama koje zazivaju najsjajnije trenutke „Boga“ i „Drveća i rijeka“ (Sa mnom tebi je zima, Dok smo hodali po zemlji), a Htio bi da me voliš zaslužila je mjesto kraj Gume na kotačima, Malene, Na putu prema dole i Boga.

01. „Fred Astaire“, 1997. godina

Koliko god se trudio staviti „Boga“, „Walta“ i „Freda“ u istu liniju, „Astaire“ mi ipak iskače na prvo mjesto. Zvukovno je ovo najkoherentniji album benda, pjesme nevjerojatnom prirodnošću leže jedna za drugom, Alen Kraljić odsvirao je neke od najboljih riffova u povijesti hrvatskog rocka, a posebnu čar daju ženski back vokali koji su prožeti kroz cijeli album. Bilo da je pjevao o ljubavi, bilo da je pjevao u metaforama, Ripper je na ovom albumu najviše ispričao o životu i o našoj okolini. Johnny Junk Polizei i Discofriend su, u biti, prosječne pjesme, no ostalih devet je toliko dobro da nadmašuju eventualne nedostatke.

Supermama je čista eksplozija energije i pozitive, Ljeto ’85 izaziva orgazme na koncertima, Plači ima u sebi neku magiju (ne znam kada mi je magija postala sinonim za Rundeka), a Mrtav čovjek je nepravedno zanemaren komad rock genijalnosti, uz odlične gitarističke doprinose pjesmi. Nogomet ne moram ni spominjati – za mene je to i dalje najbolja sportska pjesma u hrvatskoj povijesti, iako je u njoj puno ironije naspram same te igre i njenih suučesnika. No, kao i kod Dinamo ja volim, i ta je pjesma prerasla same sportske okvire.

Apsolutni vrhunci albuma zadnje su dvije stvari, nadrealne Dođi vilo i Na putu prema dole. Dođi vilo me pri svakom slušanju asocira na You can’t always get what you want Rolling Stonesa,što je isključivo neka emocionalna ili intuitivna asocijacija, poveznice između tih dviju pjesama mogu povući eventualno u zvuku orgulja i back vokalima. Ono što bih ja volio (a vjerujem da i mnogi drugi) je čuti tu pjesmu opet uživo. S druge strane, s Na putu prema dole završava više-manje svaki koncert Pipsa, no kako i ne bi, kad bi Ripperovi stihovi mogli postati sastavni dio lektire (života).

Ulaznice za koncert 6. prosinca u Domu sportova još uvijek možete kupiti u pretprodaji za 70 kn, dok im se na dan koncerta cijena penje na 90 kn.