„Tko je ubio mog oca” (Drama Plus): Nevina žrtva ćuti vapaj voodoo lutke

Povijest njegovog tijela optužuje političku povijest.

Čitajući (auto)biografski roman „Tko je ubio mog oca” mladog francuskog književnika Édouarda Louisa neminovno je pojmiti fatalnu poveznicu između moći i socijalne nejednakosti. Naime, Louis slojevito pripovijeda o vlastitom ocu – izrabljenom tvorničkom radniku čija nasilna i poročna priroda, ali i stereotipiziranje te netrpeljivost prema različitostima, koče bliskost na relaciji otac-sin.

Međutim, čitateljsku osudu spram očevih odgojno neutemeljenih akcija i uskogrudnosti Louis amortizira bacajući fokus na uvjete života radničke klase. Tako za očevu izrabljenost i slomljenu kralježnicu krivi garnituru bivših i sadašnjih nositelja vlasti u Francuskoj. Demistificirajući uzroke i posljedice zakonskih reformi koje su dodatno deprivirale već marginaliziranu klasu, Louis osvještava o stratifikacijski uvjetovanoj nejednakosti – relativno trajnom i strukturiranom obrascu koji diktira klasnu polarizaciju.

Kao manipulativno sredstvo političke, ideološke i ekonomske moći u igri priskrbljivanja i pripisivanja društvenih položaja, pisac ponajviše proziva kapitalizam. Prema jednom od mnogih sudova antikapitalističke retorike, kapitalisti imaju snažan interes za povećanje ranjivosti i ovisnosti odveć osiromašenih radnika. Bešćutno eksploatiranje njihova napora podrazumijeva i potenciranje govora o razini nezaposlenosti te kompeticiju, stoga su zabrinuti radnici prisiljeni raditi brže i napornije za sve nižu nadnicu.

U žrvnju partikularizma obitelj se nameće kao emocionalno funkcionalan entitet. Ona pruža privremeni bijeg od frustrirajućeg i otuđujućeg rada, a to olakšanje često se ostvaruje na račun ukućana nad kojima će se ponižen radnik najprije iskaliti. U prilog tome, Louis komentira anegdote iz djetinjstva ističući da nema niti jedno lijepo sjećanje na period u kojem nije uspio zadovoljiti očeve standarde.

Prema Louisovu romanu, u režiji Vinka Radovčića i produkciji Drame Plus nastala je istoimena adaptacija, odnosno monodrama, u izvedbi Marka Kasala koja također ujedinjuje dvije razine jedne priče – socijalnu i emocionalnu.

Djetinjstvo u sjeni očevih muka

Monodrama „Tko je ubio mog oca” dosljedno slijedi književni predložak scenski vrlo dojmljivo oživljavajući Louisova sjećanja i argumentaciju očeve potlačene pozicije. Premda je samo djelo prilično pitko, osjetna je dramaturška preciznost Antonele Tošić pri sažimanju piščeve deskripcije, stoga ne nedostaje konteksta, kao ni ključnih momenata kojima glumac poentira.

Kontekstualizaciji svakako pridonosi i jednostavna, ali istovremeno maštovita scenografija Luke Langa. Pomoću plastičnih, prozirnih kutija koje okružuju glumca, a u kojima je skladišten predmet kao asocijativni motiv situacije iz djetinjstva, uspostavljena je sugestivna vizualizacija i koketiranje između teksta i glume, ali i meko prelaženje s jedne na drugu priču. Nevidljivi gost svake priče je otac čija se prisutnost očituje u pohabanim cipelama kojima se glumac nerijetko obraća.

Izvedbu je moguće podijeliti na dva dijela. Gledatelji najprije retrospektivno zaviruju u Louisovo djetinjstvo i adolescenciju. Unatoč naporima da zadobije pažnju oca koji strogo zastupa postulate prave muškosti, Louisova neiskvarenost i potencijali prolaze ispod radara uglavnom otresite očinske figure. K tome, manjak priznate muževnosti i homoseksualnost predočena ogrtanjem LGBT zastavom te vrckanjem uz Barbie Girl degradiraju iole postojeći tračak zajedničkog jezika.

O Louisu, međutim, ne saznajemo gotovo ništa više nego iz njegova prvijenca „Raskrstimo s Eddyjem”. Naime, u drugom dijelu cjelokupni fokus gradira prema imenovanju krivaca za očevu tragičnost te svojevrsnoj pomirbi uz interpersonalnom inteligencijom potkovanu empatiju. Slažući kutije sjećanja jednu na drugu te na njih lijepeći fotografije Sarkozyja, Hollandea i Macrona koji su u nekoliko navrata revidirali radnička prava na štetu samih radnika, stvara se vrtoglavi dojam tereta koji je skršio Louisova oca.

Ekspresivno žongliranje delikatnim karakterima

Sukladno zahtjevima naracije, Kasalo je u ovoj predstavi prvenstveno pripovjedač, a tek onda, s ciljem što uvjerljivijeg oživljavanja sjećanja, nježni sin i oštri otac. Važno je napomenuti da u predstavi gotovo nema pauza za predah. Puno je teksta koji zahtjeva izmjenu ganutljivog i autoritativnog govora, a tu su i precizni scenski pokreti te plesna koreografija. Redajući izvedbene elemente, Kasalo ne gubi na emociji niti je osjetan zamor, pri čemu mu je od velike koristi fizička kondicija.

Uz izvanrednu kontrolu glasa i pokreta, dinamičnom ugođaju pridonose i atraktivni rekviziti Ljiljane Surać. Također, minimalistička kostimografija Anite Gorete u funkciji je razotkrivanja intime pred gledateljima čija je znatiželja plodno tlo za nadolazeću deprimirajuću kulminaciju.

„Nicolas Sarkozy lomio ti je leđa”

Monodrama „Tko je ubio mog oca”, suprotno uprizorenjima koja ostavljaju mjesta gledateljevoj kritičnosti i valorizaciji istine, daje jednoznačan odgovor na naslovno pitanje. Louisova oca za krevet nije prikovao kontejner za skladištenje koji mu je pao na leđa niti je za njegovu neugodnu narav moguće u potpunosti kriviti oskudne životne šanse jer izgledi za stjecanje prihoda, obrazovanja ili stanovanja najčešće ovise o dozvoljenoj mobilnosti unutar stratifikacijskog sustava. Dakle, krivnju za ubojstvo nebrojenih pripadnika radničkog socijalnog stratuma Louis pripisuje nositeljima državne vlasti.

Dijeleći državljane na moćnike i sirotinju očigledna je dvojaka učinkovitost politike. Oni u čijim je rukama koncentrirana moć politiku tretiraju kao estetsko pitanje, dok je nemoćnima svaka politička odluka nova bitka za preživljavanje.

Oni koji imaju moć mogu se žaliti na desničarsku vladu, ali vlada im nikad ne izaziva probleme, nikad im ne lomi leđa. Politika im ne mijenja život, ili vrlo malo. Neobično je to što oni određuju politiku, a politika gotovo da nema nikakvog utjecaja na njihov život. Za one koji imaju moć politika je, najčešće, estetsko pitanje: način razmišljanja o sebi, način gledanja na svijet, konstruiranje svoje osobe. Za nas, značilo je to živjeti ili umrijeti.

Premda roman neosporno ima težinu, tim više što autor zaključke izvedene iz svojevrsne klasne analize potkrjepljuje autobiografskim slikama, Radovčićeva atraktivna predstava potpomaže uporabljivosti djela.

Kako radnja odmiče, suosjećanje za neshvaćenog sina pretače se u poistovjećivanje s nemoćnim, ali opravdano ogorčenim ocem. Suptilno izazivajući introspekciju, predstava potiče unutarnji dijalog vodeći gledatelja do neugodne spoznaje o metodama „visokociviliziranih”, kapitalističkih političkih sustava koji kroje čovjekove egzistencijalne prilike.

Promišljeno postavljena i efektno izvedena monodrama doista oživljava bolnom silinom ispisane stranice priče o žrtvenom jarcu čije je ubijeno tijelo i ugašeni duh te obiteljski nesklad posljedica neobuzdanog političkog sadizma.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.