Komentar: Zašto ljudi toliko pričaju na koncertima?

Već neko vrijeme u redakciji pričamo o tome zašto ljudi baš toliko puno i toliko često pričaju tijekom koncerata, ometajući tako druge prisutne i umanjujući im kvalitetu iskustva. Postavljali smo si pitanja živcira li to samo nas, jesmo li nepotrebno kritični, kako se osjećaju drugi posjetitelji kad mi pričamo glasnije i sl. Univerzalni odgovor sumnjamo da postoji, pa smo se odlučili za formu komentara, umjesto anketiranja.

Često idem na koncerte i svaki put se sretnem s raznim načinima ometanja koncerata. Najčešće upravo s problemom žamora zbog pričanja, što se čuje i tijekom izvođenja pjesama, a pogotovo kad glazba na kratko stane ili dođe tiši dio skladbe. Je li to zapravo uopće problem? Vjerojatno samo nekima. Meni je. Naravno, vjerujem da ljudima to dolazi prirodno, i sam to često radim, ali tješim se time što barem pokušavam u tome biti kratak i ne preglasan.

Polazim iz pozicije posjetitelja koji je dao određenu svotu novca za koncert, taj novac sam ulaganjem određenog napora sam zaradio, odvojio sam vrijeme na planiranje, dolazak, prijevoz, sam koncert, povratak kući, ponovio si pjesme, odgodio ili premjestio druge dogovore, da bih konačno, svjesno, opet i iznova, dopustio da mi iskustvo remeti tuđa bezobzirnost.

Nije samo u pričanju problem

Postoji cijeli niz drugih radnji i situacija koje mi mogu oduzeti od iskustva koncerta, poput prolijevanja ili bacanja pića, odlazaka po cugu ili na toalet tijekom koncerta, naguravanja, laktarenja, grubog proguravanja kroz publiku. Dalje, prisustvo čudnih, svjetlucavih (odjevnih) predmeta i modnih dodataka, koji mogu inkomodirati prisutne (poput naočala s lampicama, balona na festivalima i sl.).

Naravno, tu je i vječan problem pušenja gdje ne znam što mi je gore, kada osobe drže cigarete u razini ramena, ispred nosnica nam ili kad ih drže u razini kukova i spaljuju šake i dlanove nevinih posjetitelja. Međutim, upravo na pričanje sam najviše reaktivan, jer se radi o tako banalnoj i lako savladivoj potrebi.

Koji su najčešći razlozi zašto volimo pričati na koncertima?

Kao primarni motivator tj. razlog pričanja tijekom nastupa vidim želju za društvom. Ljudi se žele i trebaju družiti, dijeliti iskustva i novosti i postizati razumijevanje. Upravo time racionaliziram i smirujem inicijalni nalet ljutnje koji dolazi kada se nađem usred nekog razgovora koji protiv svoje volje moram slušati na koncertu.

Sljedeći razlog može biti i odstupanje od satnice koncerta, kao i kašnjenje posjetitelja. Kod nas su posjetitelji odavno navikli da većina koncerata neće početi na vrijeme i na to opravdano računaju. Zbog toga pretpostavljam da prosječni polaznik koncerata svjesno kasni na najavljeni početak, vodi se mišlju da će ionako stići prije početka prve pjesme i da će se uspjeti s prijateljima ažurirati po svim životnim pitanjima. Međutim, ponekad se to ne stigne, pa posjetitelji nastave pričati cijeli koncert. Kao da je neprihvatljivo prije ili poslije koncerta otići na piće ili prošetati kući zajedno.

Tri zone koncertnog prostora

Istražujući ovu temu naišao sam na članak u Guardianu gdje su koncertni prostor podijelili na tri zone. Prvu, ispred pozornice, gdje se okuplja najmlađa publika i gdje je posjetitelj prostorno ograničen, drugu, u sredini koncertnog prostora, starije publike i s više prostora za manevar te treću zonu, prema kraju prostorije gdje se okuplja manje zainteresirana publika, ali i novinari te ekipa iz industrije. Potonji vrijeme koncerta koriste za networking, čisti posao.

Najmanje se priča ispred pozornice, najviše na dnu prostorije. Dalje, očekujem da će osobe koje ne gledaju nastup ili turneju prvi put, iz kojeg god razloga ili angažmana, više pričati od ostalih. Pretpostavljam da postoji i dio publike koji ne “odvaljuje” na sve pjesme, već samo hitove, i da će tijekom izvođenja poznatijih pjesama jedino biti uključeni. Razumno, dok moj prosječni posjetitelj koncerata čeka svoje hitove, treba pronaći drugi način animacije i zabave.

Je li koncert sjedećeg ili stojećeg tipa, kao i reputacija same dvorane, također će uvjetovati koliko će ljudi biti voljni pričati tijekom koncerata. Vjerojatno je da će biti manje brbljanja u Lisinskom ili HNK-a nego što bi bilo u Tvornici kulture ili Petom kupeu.

Uzimam u obzir i razlikovanje publike s obzirom na to kojem žanru su skloniji. Također, nemamo svi isti raspon pozornosti. Krije li se zapravo odgovor u (ne)kvaliteti koncerata, manjku učinkovitosti komunikacije umjetnika s publikom i nemogućnosti da nas “drže u šaci” i ostvare suradnju s nama. Je li problem alkohol, drogiranje, to što se dugo nismo vidjeli, to što smo došli na koncert na kojem nam se zapravo ne da biti? Zasigurno je mnogo razloga koji se često međusobno isprepliću.

Moje zadnje neugodno koncertno iskustvo

Izdvojio bih jedan koncert kada sam od ometanja htio iz kože iskočiti. Lorde na prošlogodišnjem izdanju Primavera Sound festivala u Barceloni. Suton na samoj obali grada, ekipa koja je mjesecima čekala njen nastup, svi smo kao jedno. Što može poći po zlu? Tik do mene i kolegice Eve stajala je ekipica od nekoliko Portugalaca koji su pričali neizdrživo glasno, urlali, smijali se histerično, penjali jedni po drugima i na druge, nosili na se na ramenima. Naravno, uspjeli su i pasti, tako noseći se na ramenima, strovalivši se među posjetitelje. Nitko nije bio ozlijeđen. Srećom, u jednom trenutku ih je par emotivnijih pjesama rastopilo, a pred kraj smo čak i pjevali zajedno. Glazba je zaista toliko magična ili sam ja samo suviše popustljiv.

Kako je Wendy Fonarow napisala za The Guardiana, “talking at shows is a bit like watching someone play with their smartphone. It’s irritating whenever it isn’t you”.

O čemu ljudi pričaju na koncertima, 1. dio

Odlučili smo ovaj komentar začiniti i primjerima zanimljivih razgovora koji su posjetitelji prečuli na koncertima i čudna iskustva s koncerata. Postavili sam pitanje pratiteljima na Facebooku i u nekoliko grupa te sakupili nekoliko doista zanimljiva iskustava.

Naravno, prije nego zaronite u prikupljeno, pozivamo vas da nam se sa svojim iskustvima i pričama slobodno javite na redakcijsku mail adresu novinari@ziher.hr s naznakom “PRIČE S KONCERATA” ili preko Facebook/Instagram inboxa/komentara ili pak meni osobno.

Bilo je tu i smijeha i čuđenja, ali i stvari oko kojih bi se kao društvo trebali zabrinuti. I bit će još mnogo toga u nastavcima ovog članka čiji prvi dio danas dijelimo s vama.

Živo se sjećam koncerta Sare Renar u malom pogonu Tvornice na kojem su neke dvije djevojke razgovarale o tome što je jedna od njih kupila u Zari.

– Anonimno

Prije dosta godina, Dom sportova, Urban, Mjesečev rog. Dvije cure se čude kakva je to pjesma. Čudno im je jer bile su do sada na jednom njegovom koncertu, ovo im je drugi u životu i ne znaju tu stvar, a inače znaju sve njegove pjesme.

– Vlatka

– Ovog tipa treba baš izjebat’.
– V., ako će netko, to si ti.
– Ali ima 3 mane – ženu i dvoje djece.

– V.

Ja sam na jednom koncertu komentirao cice gitarista koji je bio, ajmo reć, korpulentniji gospodin.

– Krešo

(Priča sa Svemirka u Mostaru 2021. Najavio Marko (frontman) iduću pjesmu s, evo, sledeća pesma…, a neka ženska ispred mene komentira s frendicom.)

– Ček’, jesu ovo Srbi?
– Ne, ne, mislim da Hrvati.
– Ahaaa, a joj…

– Josip

Uznemiravanje žena na koncertima kao svjedočanstvo ometanja na koncertima

Nekad 2017. (čini mi se) oko ljeta bio sam s frendicama u dvorištu Medike. Kako smo tad obično to radili, bili smo na nekom od punk i punkolikih koncerata koji su se održavali tijekom tjedna u Attacku. Jesu li svirali Krlja (Grindcore), Mališa Bahat (Screamo), neki mladi, novi bend koji će odsvirati svoj prvi i jedini koncert tada ili pak neki gosti izvan grada ili države, teško se sjetiti. Nije bila posebno upečatljiva večer po glazbi. Bio je samo još jedan u nizu tih tipova koncerata koje smo vjerno pohodili, bez obzira koliko je kome tip glazbe osobno bio napet. To nam je bila prilika za izlazak, kojih je tad bilo naravno više nego danas, a i prilika da se uhvatimo i podružimo kad nam privatni i poslovni životi nisu dopuštali da se strukturiranije nalazimo, nego je to izgledalo ovako u našoj Messenger grupici: Ja pitam „E ide netko na ovo večeras?“ i dobijem odgovor „Joj ne znam. Je l’ ti ideš?“ i tako se navlačimo cijeli dan dok se ne uspijemo nacrtati na koncertu.

Ta zaboravljiva večer je meni ipak bila dosta bitna jer sam zahvaljujući njoj na neki način progledao o akutnom problemu iskustava žena na ovakvim javnim događajima. Naime, moje tri frendice (sve redom tvrde i prakticirajuće feministkinje i radikalne ljevičarke <3) i ja nekako smo ušli u razgovor o seksualnom uznemiravanju na javnim događajima. Ne sjećam se kako smo došli do teme. Možda smo pričali o nekom recentnom incidentu na scenu pa je to potaknulo širi diskurs o problemu. One su počele razmjenjivati iskustva od malena do danas kako su imale probleme s uznemiravanjem u javnosti, naravno od strane muškaraca.

Prvi put sam svjedočio takvom razgovoru pa mi je bilo začuđujuće koliko ima tih iskustava i kako su konzistentna bez obzira jesu li bile male djevojčice ili odrasle žene. Keep in mind, ovo je bilo netom prije booma #metoo-a, a i prije 2020. kad su žene vrlo hrabro na društvenim mrežama podijelile svoja iskustva o uznemiravanju, što je dovelo ipak do toga da se danas u mainstream medijima više priča o tom problemu. No, već se tad očito ta tema kuhala i spremala da u široj javnosti prekipi, iako je ona dio ženskog iskustva oduvijek.

Kad smo došli na temu iskustava na koncertima sam se više začudio jer su pričale o nekim koncertima na kojima sam i ja bio, na mjestima za koja sam mislio da su sigurna. „Kaj i tu?“, pitao sam ih. Rekle su „Da, i tu“. „Pa kako?“ pitam ja. „Za vrijeme koncerta lik se progura kraj tebe pa te nepotrebno primi i isprepipa i kao se ispričava. Netko prođe iza tebe i popipa ti dupe. A i gore. Stalno se dešava“. Počeo sam odmah preispitivati vlastito sjećanje. Ne sjećam se da mi je ijedna frendica ili bivša cura ikad rekla da je doživjela nešto takvo kad smo bili na koncertu. Osim nekih klasičnih situacija kojima sam i sam svjedočio, npr. pijana seljačina koja im se krene uvaljivati ili se naguravati. „Kak’ to da niste nikad rekle?“ pitam. „Jer postane normalno“ je odgovor.

Nisam se ni uspio posložiti u glavi nad ovim otkrivenjem kad smo čuli brenčanje distorzirane gitare iznutra i jakog lupanja po bubnju, što je signal da je idući bend taman krenuo pa smo ušli. Stajali smo u mračnoj dvoranici Attacka među dosta solidnom ruljom i slušali koncert tj. one vjerojatno jesu, ja sam tad bio i dalje u stanju čuđenja kako nisam nikad percipirao koliko često se to događa pa se nisam koncentrirao na glazbu.

Bio sam dosta budan pa sam gledao frajere oko sebe i gledao što rade, gdje gledaju, kako se ponašaju. Obraćam pozornost na frendice koje stoje u mojoj blizini. Vjerojatno sam s vremenom prestao paziti, više se koncentrirao na koncert, koji je ubrzo završio (mislim, radi se o punku, nije da sviraju setove dulje od 20-ak minuta). Kad smo izašli svi opet van u dvorište, pitam hoćemo ići po još jedno pivo, frendice se slože i jedna mi doda: „By the way, sad se opet desilo. Lik mi je pipao dupe“. Ja sam u šoku. „Jesi sigurna? Nije se slučajno očešao o tebe u mraku?“ pitam. „Ne,  ruka mi je bila na dupetu sekundu-dvije“. Tu večer sam dosta razmišljao o ovoj novoj percepciji kako je ženama u javnosti i kad muškarci misle da su dovoljno nevidljivi da ih se ne skuži ili dovoljno pijani da im se oprosti, koliko nikad nisam to vidio jer se meni to ne dešava pa ne znam koliko je učestali problem.

Od te večeri sam postao puno osvješteniji o tim problemima, više pazio, više slušao. Žalosno je da sam morao čuti to od bliskih osoba da bi mogao ozbiljno percipirati taj problem. Ali realno, svatko tko je danas voljan otvoriti oči i uši, slušati iskustva žena, trebao bi shvatiti koliki je to problem. Nedavno istraživanje u UK je pokazalo da je 97% žena koje su sudjelovale izjavile da su iskusile seksualno uznemiravanje, nekad u životu. 97%. Možemo gotovo reći da sve žene to nekad u životu iskuse, samo se dio ovih preostalih 3% možda ne sjeća toga ili ne percipira nešto kao uznemiravanje.

Razmišljao sam što mogu, mogu li biti prisutniji na koncertima da ih zaštitim, da možda ti likovi koji to rade osjećaju da je to manje OK u mojoj prisutnosti, ali sam na kraju shvatio da ne mogu ništa, a i to je samo na koncertima. U drugim sferama života je to teže. I na kraju, ne bih ja trebao biti nikome zaštitnik. Te likove bi jednostavno trebalo kažnjavati za takvo ponašanje. Ali je bilo očito da je izgraditi stvarni safe space, čak i u alternativnijim, ljevijim supkulturnim scenama, jako teško, kad se neki tip ponašanja prešutno tolerira.

Na kraju, jedino što zbilja možemo raditi je prozivati i educirati naše frendove i učiti dječake boljim vrijednostima i ponašanju. A ja mogu biti zahvalan frendicama koje su podijelile svoja iskustva sa mnom i educirale me da, ako ništa drugo, budem osvješteniji muškarac.

– Sven

Do sljedećeg izdanja i novih priča, pažljivo slušajte na koncertima. Naravno, primarno samu glazbu koju ste došli poslušati i doživjeti, izvođače i sigurnosne upute, onda tek tuđe razgovore. I naravno, budite tu jedni za druge.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.