Komentar: Zašto Ornela Vištica omalovažava profesiju kazališnih kritičara?

Ornela Vištica, diplomirana glumica zaposlena u ansamblu satiričkog kazališta Kerempuh, objavila je poduži status (nazvala je to ‘otvoreno pismo’) na svom privatnom Facebook profilu o Nataši Govedić, autorici koja je doktorirala komparativnu književnost i teatrologiju, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritičarki te profesorici kazališne kritike na Akademiji dramske umjetnosti. Višticu su uvrijedile Govedićine kritike predstava „Zmaj“ u režiji Aleksandra Popovskog i „Jedan sluga, dva gospodara“ u režiji Vite Taufera, obje u produkciji kazališta Kerempuh, pa je odlučila da „više neću odšutjeti jednoj gospođi i kritičarki da svojim površnim riječima se uopće osjeća biti pozvana pisati o meni i mom glumačkom pozivu i djelovanju.”

Nema potrebe prenositi cijelo pismo, to su već učinili Tportal i Maxportal. S obzirom na dosadašnju medijsku eksponiranost Vištice, bilo je i za očekivati da će netko prenijeti status. Isto je tako bilo za očekivati da će status dobiti preko 600 lajkova i 80 komentara, a razočarano moram priznati i da sam, nažalost, očekivao da će ti komentari biti itekako uvredljivi napram Govedić, no nisam imao pojma da će biti toliko ignorantni i neuki.

Manipulacija riječima

Vištica je Govedić zamjerila što su joj “jedine riječi koje upotrebljava u svojim tekstovima za mene”, pazite ovo: “bezlična manekenka, statua”. No, ovo nije točno i opovrgnut ću njezine tvrdnje na primjeru predstave “Jedan sluga, dva gospodara”. Točan citat Govedićinih riječi bio bi: “…Ornelu Višticu kao njegovu bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu…”. Dakle, Vištica je riječi Nataše Govedić svjesno izvukla iz konteksta te njima manipulirala onako kako njoj odgovara. Ne moram ni napominjati da nije trebala stavljati navodnike jer Nataša Govedić očito nije napisala “bezlična manekenka”, već “kao njegovu bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu”.

Nije vam jasno u čemu je razlika? Razlika je u tome, što bi Vištica dobro trebala znati ako tvrdi “obožavam kritike, posebno argumentirane i suvisle”, da je Govedić pisala o liku iz predstave, Paulini, a ne osobno o Orneli Vištici. U kritici nigdje ne piše da je Ornela Vištica bezlična manekenka, nego da glumi “bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu”. Znači Paulina je “bezlična” i “manekenski dotjerana”, ne Ornela Vištica. Drugim riječima, ovo nije ni po čemu osobna uvreda, već analiza lika, i još k tome dosta precizna. Pogledao sam predstavu i slažem se s opisom koji je Govedić upotrijebila za lik Pauline. Naravno da se ne moramo svi slagati, no upravo zato postoje slobode mišljenja i izražavanja, je li tako?

Dalje, Vištica se na dvije riječi koje je izvukla iz konteksta i krivo protumačila misleći da Govedić piše o njoj, a ne njenom liku, ponovo poziva kada u svom statusu piše “ako možete toliko šarolik rječnik upotrijebiti u dva teksta za druge kolege” i “ako se uopće ne želite baviti mojim stajanjem na sceni onda nastavite pomalo lukavim i poltronskom opisom koji je uvijek najduži za glumca kojem ste iz nekog razloga naklonjeniji.” Ne znam je li redatelj ili netko iz autorskog tima objasnio Orneli Vištici da je glavni lik predstave Frano, sluga iz naslova (“Jedan sluga, dva gospodara”), kojeg tumači Borko Perić.

Osnove kazališne kritike

Sasvim je logično da će Perić dobiti najviše prostora u bilo kojoj kritici te predstave, posebice ako uzmemo u obzir da je njegova izvedba zaista sjajna, do te mjere da mu je ovo najbolja uloga u karijeri, što nema veze s time je li mu tko naklonjen ili ne. Vjerojatno će više prostora dobiti i dva gospodara iz naslova predstave (glume ih Vilim Matula i Anita Matić Delić), a i ostarjeli konobar Ante (Damir Poljičak) plijeni dosta pažnje i simpatija svojom izvedbom. Ostali likovi imaju sporedne uloge, a u skladu s time Nataša Govedić piše sljedeći odlomak: “Društvena galerija na sceni obuhvaća Čarlija Patka kao prevrtljivog čovjeka dubokih džepova u izvedbi pogođeno rođački smirenog i srdačnog Nikše Butijera, zatim Ornelu Višticu kao njegovu bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu, kao i advokata Božu Batulu u izvedbi tragično samozadovoljnog te neprestano (pre)nasmijanog Željka Königsknechta.”

Tko god je bar jednom u životu pročitao kazališnu kritiku zna da se najviše pažnje posvećuje glavnim likovima, a sporedne se često spomene upravo na ovakav način, u jednoj rečenici ističući ono najvažnije o njima, a to je karakterizacija lika. Ponekad se neke likove uopće ni ne spomene, kao što Tomislav Čadež u kritici predstave za Jutarnji list ni Ornelu Višticu niti njezin lik ne spominje ni jednom riječju. Nitko ne piše o disanju, glasu i izgovoru, o čemu se Vištica pjeni u svom statusu, jer su to predispozicije koje bi svaki glumac još na prvim godinama Akademije trebao usvojiti. Zar bi svaka moja kritika trebala izgledati: „XY je dobro disao, u pravilnom ritmu, no ZZ je disao plitko“ i tako dok ne opišem disanje svih izvođača na sceni? Pa ne odlazimo u kazalište promatrati nečije disanje, nego kakve likove igraju, kako bi se u tim likovima prepoznali, s njima suosjećali ili ih osudili.

Prethodno spomenuti citati o “šarolikom rječniku za druge kolege” i “poltronskim opisom najduži[m]”, i činjenica da Vištica ne razlikuje kritiku sebe i svog lika, u konačnici sugeriraju samo to da je veličina Vištičine taštine toliko velika da je javno išla prozivati jednu kritičarku, ne zato što ju je uvrijedila, nego zato što joj nije posvetila pažnje koliko bi ona to htjela. Pa kad već svojom izvedbom nije osvojila pažnju Nataše Govedić, onda je to odlučila nadoknaditi brojem lajkova i komentara na svom statusu. Njezino “otvoreno pismo” stoga možemo više promatrati kao egoistični vapaj za pažnjom i veoma dobru reklamu predstavi “Jedan sluga, dva gospodara”, no ne znam koliko je u tom smislu bila potrebna jer je ionako riječ o dobroj predstavi koja bi bez problema pronašla svoj put do publike.

S druge strane, ova objava baca poprilično osuđujuće svjetlo, ne samo na Natašu Govedić, već na cijelu profesiju. To je nedvojbeno jasno iz komentara poput “vrlo ste joj inteligentno rekli da je teško biti dobar i kvalitetan kritičar”, “volim ove kritičare što nikad se nisu bavili profesijom koju kritiziraju, opis posla kritičar svega, dok se dobro ne polomiš u struci ili bilo čemu što odlučiš kritizirat, smatram da te kritike nisu vrijedne čitanja” i, osobni favorit, “jebeš kritičare sve neostvareni i frustrirani kompleksaši”. Može Vištica tvrditi da ona “osobno obožava kritiku”, no njena je objava izazvala poveći val negativnosti spram profesije i to ne može negirati.

Kritičari i glumci su bratići po profesiji

Pretpostavljam da se Nataša Govedić neće osvrtati na ovo “otvoreno pismo”, komentari na kritike uvijek će postojati, no ja sam odlučio reagirati kako bih barem malo uputio zainteresirane u svijet kazališne kritike. Kao prvo, biti “dobar i kvalitetan kritičar” zaista nije lako, no napisati za Natašu Govedić da se mora dobro polomiti u struci je čisto neznanje i sramota. Ponovit ću još jednom, Govedić je PROFESORICA KAZALIŠNE KRITIKE na Akademiji dramske umjetnosti. Vištica se u svojoj objavi više puta poziva na svoje profesore i pedagoge, no ni jednom nije spomenula da je Govedić dio tog akademskog osoblja. Zašto? Puno je komentara u stilu “tko je ta Nataša Govedić”, pa bio bi fair play da je Vištica svojim followerima pojasnila o kome je riječ, kad im je već tako teško upisati u Google “Nataša Govedić”.

Kao drugo, ne znam za druge kritičare, no ja svoj posao radim s užitkom. Nisam isfrustriran zbog toga, neizmjerno me veseli svaka predstava koju pogledam, u svaku kritiku uložim veliku količinu truda i vremena, tužan sam jer ne stignem pisati o više predstava i nadam se da ću se još dugo moći time baviti. Ono što mnogi pogrešno shvaćaju je to da kritika ne znači nužno nešto negativno. Kazališna kritika je analiza kazališne predstave i svih njenih elemenata. Analiza redateljskih postupaka, propitivanje odabira glumaca za pojedinu ulogu (jer nisu svi prikladni za sve likove), analiza scenografskog i kostimografskog rješenja, analiza dramaturške prilagodbe teksta, analiza glumačkih izvedbi, karakterizacije likova, fabule, pa sve do analize publike.

Kao što sam napisao u kritici predstave “Balkan macht frei” Olivera Frljića, “kazalište bez publike ne postoji, a predstava svoje značenje dobiva tek u gledateljevoj interpretaciji.” Glumci i redatelji često zaborave da njihovo tumačenje likova i radnje nije uvijek istovjetno tumačenju gledatelja. Upravo je to dio kazališne čarolije. Kao i svaki gledatelj, tako i kazališni kritičar ima pravo na svoju interpretaciju, a ako netko tvoj lik interpretira kao “manekenku”, možda bi trebao razgovarati s redateljem i kolegama glumcima ili se zapitati zbog čega je ta osoba to pomislila. Ako si zadovoljan svojim likom i ako je redatelj zadovoljan, onda ti nije bitno kako će tko interpretirati tvoju ulogu, no ako nisi zadovoljan, onda dolazi do frustracija i ovakvih nekonstruktivnih, neutemeljenih i površnih “otvorenih pisma”.

Ironično, ali ispada da nisu kritičari ti koji su frustrirani, nego glumci koji su nezadovoljni reakcijama na svoju izvedbu. Situaciji koju je pokrenula Ornela Vištica dodatno su doprinijele starije i iskusnije kolegice poput Arijane Čuline koja piše: “Znam koliko glumce nakon mjeseci uloženog truda pogađa kritika, često olako sročena u jednoj rečenici. Kažu da se na to moramo naviknuti i to nekako tako i bude. Važno je da vjerujete u sebe i idete naprijed i sve te kritike će ostati zaboravljene.” Nije mi jasno zašto kod glumaca, ili barem jednog dijela njih, postoji takva odbojnost spram kritičara. Pa nismo vam mi neprijatelji. Kritika postoji oduvijek i nikad neće nestati. Dobre kritike doprinose kvaliteti kazališne scene, pomažu publici u razumijevanju predstava te služe kao putokaz kazališnim djelatnicima u daljnjem radu.

“Kritički je tekst kroničarski zapis”

Napisati kritičaru, i to jednoj od vodećih kazališnih kritičarki u Hrvatskoj, da se “ne osjeća biti pozvana pisati o meni i mom glumačkom pozivu i djelovanju”, krajnje je licemjerno i bezobrazno. Glumački poziv je nedodirljiv, a kritičari su nužno zlo? Zar nije i to nečiji poziv? Kazališni kritičar, dramaturg i dramatičar Boris B. Hrovat u intervjuu za Kritikaz iznio je nekoliko lijepih i prikladnih misli o profesiji: “Pisanje o kazalištu čini mi se komplementarnim stvaranju kazališta. Konkretna predstava i njezini akteri zavrijedili su odjek, refleksiju, reakciju. Kazalište je živ fenomen: o njemu treba govoriti. […] Kritički je tekst ujedno kroničarski zapis – prije vremena široke uporabe audiovizualne tehnike od mnogih je predstava preostao samo programski listić, poneka fotografija i taj zapis.”

Danas, uz more razvijenih audiovizualnih medija i društvenih mreža, zapravo i dalje vrijedi isto. Veliki glumci i veliki redatelji ostat će upamćeni u tekstovima kazališnih kritičara. Facebook status i lajkovi su prolazni, zasitit će vam ego na dan ili dva, no ako vas je nešto mučilo prije, mučit će vas i dalje. Stoga bi Ornela Vištica trebala željeti da će Nataša Govedić i dalje pisati o njoj, i da će joj uputiti više od jedne rečenice kako bi iz njenih kritika mogla učiti o svom glumačkom umijeću. No ako je zadovoljavaju komentari poput “nije ti lako, lijepa, uspješna, a uz sve to i pametna i ljudi to ne vole”, “nije lako biti lijep jer si stalno na udaru”, “pametna, dobra i prelijepa za mnoge je nespojiva kombinacija”, “danas se teško oprašta uspjeh pogotovo lijepim ženama”, onda samu sebe spušta na razinu manekenke (ne misleći pritom ništa loše o profesiji, već na stereotipni izraz kojim se opisuju lijepe žene).

Zaključno, ako netko još nije shvatio. Ovaj tekst mogao bi funkcionirati i s nekim drugim kao glavnim protagonistima. Njegova je poanta da čitateljima da dublji uvid u svijet kazališne kritike i kazališta općenito te da upozori na omaložavanje profesije koja je glumcima zapravo bliska u samoj srži. Ornela Vištica i Nataša Govedić su tu samo kao primjeri zbog aktualnosti ove situacije.