Zašto ćemo još dugo biti bez koncerata i zašto Crkva nema nikakve veze s tim?

Već mi je pomalo dosta sjedenja doma, dosta mi je i ove dvije trenirke koje vrtim u krug, dosta mi je i alergije zbog koje ne mogu tijekom dana otići ni u kratku šetnju. A dosta mi je i društvenih mreža prepunih kukanja i sarkazma pa sam svoje slobodno vrijeme (svo vrijeme?) usmjerila na čitanje, razgovore i razmišljanje.

Posljednja tema o kojoj sam dugo promišljala bila je potaknuta masovnim nezadovoljstvom Facebook pučanstva posljednjom objavom Nacionalnog stožera o dopuštanju vjerskih okupljanja, ali ne i onih drugih kao što su koncerti, festivali, kino projekcije i ostali oblici “najvažnijih sporednih stvari na svijetu”. Odmah u početku dajem prijateljsku uputu za čitanje ovog komentara – mnogima se neće svidjeti, no neke od tih mnogih možda ipak potakne na razmišljanje o širem kontekstu (kao što je potaklo mene).

Stanje u kojem se nalazimo ni meni osobno ne odgovara, kao ni brojnim glazbenicima i ostalim kulturnim djelatnicima, uključujući organizatore koncerata i festivala. Veliki dio moje egzistencije trenutno je na ledu zbog prirode mog drugog posla (promocije upravo tih aktivnosti), no što je tu je. Odlučila sam ovo vrijeme iskoristiti za kontempliranje o tome što i kako dalje. Nema kruha od žaljenja za prošlim vremenima i čekanjem da se ona magično, preko noći vrate.

No, vratimo se na temu nakon malo podužeg uvoda, koji je bio potreban da shvatite poziciju iz koje proizlazi sve što slijedi.

Duhovna, religijska i vantjelesna iskustva

Zašto se koncerti i festivali još dugo neće vratiti u naše živote (barem ne na način na koji smo navikli)? Što ako to ove godine uopće neće biti moguće? Situacija u kojoj se nalazimo bez presedana je. Vjerojatno je doživljavamo sada i više nikada u životu. Strpljenje je jedino što sada imamo. Ali odlazak na koncert, koliko god za neke to bilo duhovno, religijsko ili ponekad i vantjelesno iskustvo, zaista ne možete usporediti s odlaskom u Crkvu. Iako osobno nisam praktična vjernica, jasno mi je činjenično stanje stvari.

Iskustvo koncerta nije samo uživanje u glazbenom sadržaju. To znamo ti i ja i svi oni brbljavci koji se već tradicionalno skupljaju po koncertima, a možeš ih pronaći otprilike od 10. reda pa do kraja na manjim ili od 50. reda na većim koncertima. U slučaju posljednje javno dodijeljene glazbene nagrade, ti brbljavci su posvuda. Nema problema, navikli smo već na taj žamor, kao što smo navikli i na buku prometa pa sad, kad je nema, kužimo koliko je sve tiho. Dakle, koncert je društveno iskustvo koje počinje cugom-dve-tri kao zagrijavanjem, pa nekom predgrupom za vrijeme koje 80% posjetitelja još dovršava onu treću zagrijavanja i puši u predprostorima predviđenim za to, zatim nastupom glavnog benda, a potom i nastavkom druženja do dugo u noć.

Ja prva to radim, a vjerujem da nisam jedina. Jedine situacije kada sam došla ravno na koncert i ravno s koncerta odlazila doma bilo je, vidi ironije, kad sam bila bolesna, ali nisam htjela propustiti glazbeni dio iskustva.

Pomolimo se, epidemiološki prihvatljivo

Kako bi izgledali epidemiološki prihvatljivi koncerti? A kako će izgledati epidemiološki prihvatljive mise? Za odgovore na ta pitanja dala sam mašti na volju i internetu na istraživanje. Pa ajmo prvo riješiti “problem” misa.

Ako je potrebno držati propisan razmak od 2 metra (a neki spominju i da će na 20 kvadratnih metara stajati jedan vjernik), lako izračunamo jednostavnom matematikom da bi u zagrebačku katedralu površine 1617 m² (u koju u korona-free dobu stane više od 5000 ljudi) stalo tek 80 vjernika. Ako uzmemo u obzir da je to najveća hrvatska sakralna građevina, u neke manje kvartovske crkve bit će dopušteno tek desetak vjernika po misi. Dok čekamo službene izjave epidemiologa, ajmo baratati ovim amaterskim izračunom. Također epidemiološki, nema svete vodice na ulazu, nema “mira s tobom”, a i pričest je vrlo upitna i teško izvediva. I sad vrlo važna stvar – crkva nema svoj šank, prije mise vjernici se ne “zagrijavaju” i poslije ne “ostaju hengati”, a sam vjerski obred traje 30-45 minuta.

Zabavimo se, epidemiološki prihvatljivo

Prebacujemo se na koncerte. Arenu Zagreb isključujemo jer se u njoj trenutno, a nadamo se i do kraja epidemije, ne nalazi nijedan čovjek u nijednom od onih 800 kreveta koji lede krv u žilama. Za ostale koncertne dvorane vrlo je teško naći kvadraturu prostora, pa ću se voditi kapacitetom.

Veliki pogon Tvornice prima do 2200 posjetitelja. U situaciji dopuštanja održavanja koncerata (a sukladno izračunu za sakralne), veliki pogon imao bi kapacitet od – 35 ljudi. Otprilike kao ugodno popunjeni KCM Mesnička. Velika dvorana Doma sportova prošla bi nešto bolje – 120 ljudi u punom kapacitetu. Mali pogon Tvornice? Petero sretnika. Vintage Industrial Bar cugu bi točio za 16 ljudi. Tu ću stati i dodati samo još jednu optimističnu vijest – kada bi se koncerti preselili na najveći zagrebački vanjski prostor na kojemu se inače znaju održavati – zagrebački Hipodrom s kapacitetom od 30 000 ljudi (koliko je bilo prisutno na legendarnom koncertu Metallice) – i kada bi optimistično smanjili propisani razmak s dva na jedan metar udaljenosti zbog činjenice da se ne nalazimo u zatvorenom prostoru, čak 960 ljudi moglo bi prisustvovati koncertu.

Kako sam ostala bez crafta

Poprilično je jasno (barem meni) koliko je situacija apsurdna. Nastavit ću s maštanjem i teoretskim situacijama. Zamislimo da smo stvarno i dobili dozvolu da, recimo, odemo na koncert u Tvornicu. Ja i još 34 sretnika ulovili smo rijetke ulaznice. Tvornica pali tešku artiljeriju (čitaj: ventilaciju i bojlere), pune wc-e sapunom i dezinficijensima, šank zaklanjaju pleksiglasom. Dolazim tako na koncert, stajem u jedan od za to predviđenih kvadrata na podu i čekam početak. Dolazi bend, jedan po jedan, njih 5 rasuti su po svim kutevima, samo je pjevač na sredini. Drže propisan razmak od 2 metra (e sad, nisam glazbenica, ali ovo mi zvuči kao početak tonske katastrofe, nek me neki tonac razuvjeri).

Kreće koncert, ajme živote pobjedniče, plešem u svom kvadratu, dižem ruke i pjevam licem u lice okrenuta frendici onu našu najdražu, doduše udaljene smo nekih desetak metara, al dobro je i to, poklonjenom konju ne gleda se u zube. U doba korone pogotovo ne u zube. Od silnog skakanja ožednim, prolazim za to predviđenim koridorom do šanka i pokušavam konobaru svim komunikacijskim postignućima objasniti da ne želim lager, nego craft. Čak skidam masku da mi možda pročita s usana. Ne čuje me od pleksiglasa, a davno su prošla vremena kad mu se to mogu izderati na uho.

Nakon koncerta bend silazi s pozornice zadovoljan i duhovno ispunjen jer su upravo napunili Tvornicu i otišli kući s teškim minusom na računu.

Iskustvo koje nema cijenu

Svaki glazbenik zna za sebe koliko zarađuje od svirki. I ne, ne pričam tu o bendovima koji zaista lijepo mogu živjeti od svirki. Pričam o bendovima koje pratimo kao portal, koji se ne vrte na radijima i koji samo sanjaju da jednog dana napune makar mali Dom sportova (u punom kapacitetu, pre-korona kapacitetu). Kada se dogovaraju takve svirke, obično se radi o fiksnim iznosima zaista tužnih cifri, a koje često jedva pokrivaju putne troškove (ako nisu posebno pokriveni, u većini slučajeva ipak jesu). Svaki klub od prodanih ulaznica prvo će oduzeti trošak “hladnog pogona” – cijenu najma dvorane, zaštitare, tehničare, možda i konobare. Tek nakon toga glazbenici dobivaju i svoj dio kolača od ulaznica (često tek nakon prodane stote ulaznice).

Samo ću se kratko zadržati na cijeni ulaznica i mini matematici. Ako prosječni koncert prosječno popularnog hrvatskog benda košta u rasponu između 40 i 120 kuna, u ovakvim “novo normalno” okolnostima gdje u prostor stane 62 puta (!!) manje ljudi koštao bi 62 puta više novaca. Tu brojku neću ni napisati, računajte sami. Dobiveni iznos pokrio bi, dakle, iznos koji bi i jedni i drugi zaradili u nekim boljim vremenima. I tada daleko premalo da bi se od glazbe živjelo.

Na što bismo doista mogli trošiti vrijeme?

Isplati li se doista i organizatorima i glazbenicima organizirati i svirati pod epidemiološkim mjerama? Želite li im takve gubitke koji će ih još više pokopati? Pa umjesto da kukamo, ajmo razmisliti kako im pomoći. Inicijative apela Vladi za financijsku pomoć kulturi, organizatorima koncerata, slobodnim umjetnicima i svim registriranim autorima i izvođačima glazbenih sadržaja – DA. Teški i beskompromisni pritisak na radijske postaje da puštaju SVU glazbu hrvatskih autora, a ne samo one na hrvatskom i za koje su čuli – DA, emisiju na svim radijskim postajama koja će dnevno barem sat vremena puštati ove naše glazbenike iz drugog plana – DA. Poziv formatiranim radijskim stanicama na solidarnost i odustajanje od svoje tvrdoglavosti da puštaju tek desetak hrvatskih glazbenika – DA.

Zaboravljamo da glazbenici u Hrvatskoj ne žive od koncerata čak i kad pune dvorane. Nemojmo se lagati – oni žive (neki preživljavaju, a neki ni to) od ZAMP-a i isplata dva puta godišnje.

A sada, dok im oni koji bi im zaista mogli pomoći ne pomognu (čitaj Vlada, Ministarstvo kulture, radijski urednici i ZAMP), razmisli kako im ti možeš pomoći. Možeš, možda, kupiti album na bandcampu, bez obzira što ga već imaš skinutog for free. Možeš preporučiti frendovima da koriste Deezer, Youtube Music, a po novome i Apple Music i uskoro Spotify. Možeš na prvom idućem koncertu ne tražiti poznanika da te stavi na popis, već kupiti ulaznicu, možda čak i ostaviti “bakšu” bendu. Možeš nazvati radijsku postaju i moliti da više puštaju “tvog izvođača”.

Samo, molim te, nemoj vrištati po internetu da je Crkva kriva ili povlaštena jer ta tvrdnja nema apsolutno nikakve veze jedno s drugim.

Krivi smo – mi, zaslužni ćemo biti – opet mi

Moramo si priznati da smo za kritično loše stanje glazbe u Hrvatskoj krivi samo mi i naša razmaženost. Poštujte glazbenike toliko da se koncentrirate na to kako pomoći njima, umjesto na to tko će smisliti bolju pljuvačku protiv Crkve. Tužno je što i u ovoj situaciji kada možemo dugoročno popraviti stvar raznim inicijativama, mi i dalje kontraproduktivno radimo doslovno isto kao i uvijek. Ove inicijative sada će pasti na najplodnije tlo, sjetite se onog s početka – sve se utišalo. Budite glasni, konstruktivno glasni, konačno će vas netko čuti.

Sve ovo može se vrlo brzo promijeniti, ovisimo o znanosti, prirodi i našem vlastitom ponašanju. Kada su u pitanju koncerti, rekla bih da će popularno “sljedeća dva mjeseca biti ključna”. A nakon što sve prođe, ja ću osobno na koncerte nastaviti ići vrlo često, na mise vjerojatno i dalje ne tako često. Ali priznajmo si da naši osobni stavovi prema nečemu ne znači da smo slobodni umanjivati važnost jednoga ili drugoga.

/ Stavovi i mišljenja izneseni u komentarima osobni su stavovi autora i nisu nužno podudarni sa stavovima ostatka redakcije i uredništva portala./