„Konklava“ (2024.): Svi papini ljudi

„The Bible tells us to love our neighbors, and also to love our enemies; probably because they are generally the same people.“ (G.K. Chesterton).

Nakon što Sveti Otac premine u snu od posljedica srčanog udara, dužnost organiziranja konklava, tajnog izbora novog pape, pada na dekana Kardinalskog zbora, kardinala Thomasa Lawrencea. Izbori za prvog među jednakima prožeti su previranjima između tradicionalista i liberala te je na Lawrenceu da osigura integritet izbora u jeku skandala koji potresaju ovu tisućljetnu instituciju…

O konklavama

Desetog veljače 2013. papa Benedikt XVI objavljuje da zbog pogoršanog zdravlja više neće moći obavljati povjerenu mu dužnost te se proglašava sedisvakancija, stanje ispražnjene stolice te se nedugo nakon tog organiziraju konklave, izbori za novog rimskog biskupa kojeg bira Kardinalski zbor dvotrećinskom većinom.

Benediktov potez bio je neviđen u modernoj povijesti, nijedan papa od Grgura XII,  i to davne 1415. godine, nije, takoreći, „podnio ostavku”, i ubrzo Benedikt XVI postaje poznat kao papa emeritus.

Malo više od mjesec dana poslije tog, 13. ožujka, papom postaje argentinski kardinal Jorge Bergoglio koji uzima ime Franjo.

U tih mjesec dana organizirane su konklave (lat. cum claves – pod ključem), tajni izbori za papu koji se odvijaju prema strogo utvrđenim pravilima. Glasovanje je tajno, ne postoje kampanje slične izborima za političke funkcije. Sve je obavijeno velom tajnosti kako bi se izbjegao utjecaj vanjskog svijeta na ono što se događa unutar Sikstinske kapele, ali i moguće špijuniranje i slično. Rezultati glasovanja poznati su samo u obliku fumate, crnog (papa nije izabran) ili bijelog dima (papa je izabran).

I dok svijet napeto iščekuje tko će biti izabran za poglavara Katoličke Crkve, vjerske zajednice kojoj pripada zbor vjernika od čak 1.086 do čak 1.42 milijarde ljudi (točne brojke nemoguće je utvrditi), dotle su kardinali pod ključem.

Katolička Crkva u stvarnosti i fikciji

Taj veo tajnosti procesa pokušava razmaknuti film „Konklava”, nastao prema istoimenom romanu Roberta Harrisa, britanskog romanopisca koji je zbog potrebe knjige surađivao s kardinalom Cormacom Murphyjem-O’Connorom, nadbiskupom Westminstera koji je potvrdio autentičnost knjige, odnosno opise izbora za papu.

Film je povjeren austrijsko-švicarskom redatelju Edwardu Bergeru („Na Zapadu ništa novo”) i britanskom scenaristu Peteru Straughanu („Muškarci koji bulje u koze”, „Dečko, dama, kralj, špijun”, „Snjegović”), a u njemu glume Ralph Fiennes, Isabella Rossellini, John Lithgow, Stanley Tucci i drugi. Za glazbu je bio zadužen Bergerov suradnik Volker Bertelmann (također radio i na sjajnoj seriji „Operacija Šakal” čiju ćete recenziju uskoro moći čitati na Ziher.hr).

Unatoč ovako dobrom redatelju, i više nego solidnom scenaristu te zvjezdanoj postavi, film „Konklava” pada u zamku prikaza Katoličke Crkve, najveće nevladine humanitarne institucije na Zemlji (s oko 139 tisuća škola, 18 tisuća klinika, 16 tisuća domova za starije i one s posebnim potrebama i 5 i pol tisuća bolnica širom svijeta) kao legla zmija, odnosno korupcije, nemorala, religijskog fundamentalizma, skandala, previranja, sukoba, prijevara i obmana.

Utjecaj Crkve

Nitko ne može poreći da u samoj Katoličkoj Crkvi ne postoji razlog za zabrinutost, otkako je svijeta i vijeka, djelovanje različitih ljudi, od papa do laika, nije bilo uvijek u skladu s učenjima Crkve i Isusa Krista kao Glave Crkve.

Od vjerskih ratova do simonije, od unutarnjih previranja do hereza, od seksualnog zlostavljanja do fundamentalizma pa sve do nebrige za povjereno stado… Bilo je tu puno toga što se ni Bogu ni Božjem narodu nije svidjelo.

Ipak, utjecaj kršćanstva i katoličanstva nemjerljiv je. Umjetnost, filozofija, kultura, politika, moral, vrijednosti, znanost i tehnologija, zaštita ljudskih prava, medicina, filantropija, ekonomija i mnoge druge grane ljudske djelatnosti. Pa i sama činjenica da ovaj tekst pišem na dan prije Badnjaka i dva dana prije Božića, jednog od najvećih svjetskih svetkovina i državnog praznika u mnogim zemljama kad slavimo rođenje Krista po kojem se računa vrijeme dokaz je da je utjecaj Katoličke Crkve neprocjenjiv.

Sve to ovaj film gura pod tepih i predstavlja svoj, izobličeni prikaz Crkve kao institucije koja tvrdi da je od Boga stvorena. Zato se njeni pripadnici međusobno prepiru, sukobljavaju, podmeću jedni drugima, uništavaju si karijere, griješe i ne iskupljuju se za svoje grijehe, krše ispovjednu tajnu i bacaju ljagu na Crkvu.

Tradicija ili suvremenost?

U filmu imamo takozvane tradicionaliste na čelu s kardinalom Tedescom, patrijarhom Venecije i tvrdolinijašem kakvog se ne bi posramili ni najgori fundamentalisti te koji je doslovno kao iz mračnog doba vjerskih ratova.

Zatim, one nešto malo manje tradicionalne, ali opet ekstremne kardinale na čelu s kardinalom Adeyemijem koji je zakleti protivnik homoseksualaca, a tu je i kardinal Tremblay i njegova svita koja je oličenje mita i korupcije.

Dalje, imamo liberale na čelu s kardinalom Bellinijem koji je toliko liberalan u svojoj interpretaciji nauka Crkve da bi ga i ateisti smatrali preradikalnim. I na posljetku, manju frakciju okupljenu oko kardinala Beniteza koji je u tajnosti ustoličen za kardinala i koji skriva mračnu tajnu.

Fiennesov kardinal Lawrence je pak lik koji na sebe preuzima dužnost detektiva i poput kakve iskvarene verzije velečasnog Browna iz istoimene engleske serije istražuje moguću zavjeru u srcu Vatikana. Ono što će on otkriti jest toliko neočekivano da nećete moći povjerovati, ponajviše zbog toga što preokreti dolaze iz vedra neba i nemaju utemeljenja u postupcima likova, događajima koji su se odvili ili bilo kakvoj naznaci stvarnosti.

Nešto je trulo u scenariju hollywoodskom

Čak i ako izuzmemo to da se radnja događa na teritoriju Svete Stolice i da su uključeni u kojekakve zavjere i zločine upravo najviše rangirani pripadnici najdugovječnije institucije na Zemlji, sama priča jednostavno ne drži vodu.

Preokreti se nižu, a nemaju podloge ni u čemu što smo dosad vidjeli; gluma varira između one za Oscara i one za Zlatnu malinu; film iskreće učenje Crkve na način da su tradicionalisti prikazani kao najgori od najgorih, dok su liberali najbolji od najgorih unatoč tome što im je učenje o temeljnim dogmama vrlo upitno te se tako nekonzistentni likovi pokazuju kao isprazne karikature i arhetipovi, a ne kao ljudi od krvi i mesa.

Film nastoji zadiviti gledatelje epskim po(r)ukama koje su većini ljudi samorazumljive, a koje zvuče kao da ih je napisala umjetna inteligencija, i to loša. Tako se jedan od likova doslovno zalaže za rat s muslimanima koje vidi kao životinje koje vrijedi ubiti, a drugi mu na to odgovara da je on vidio posljedice koje rat može imati na čovječanstvo i da je blago rečeno, krajnje nepristojno od njega da tako govori (?!). Drugi likovi pak govore krajnje upitne stvari poput toga da je sigurnost neprijatelj vjere i razmeću se kvaziekumenskim porukama koje za cilj imaju obezvrijediti ne samo katoličanstvo, već i sve religije kao takve.

S tehničke strane, film „Konklava” je gotovo pa besprijekoran. Scenografija je takva da biste pomislili da im je papa Franjo osobno dao dozvolu za snimanje u Vatikanu. Kostimografija je na zavidnoj razini, fotografija je prekrasna, a režija imerzivna i gledatelja potpuno zarobljava u skrivenom svijetu konklava. Međutim, upravo je ta varirajuća gluma, loš scenarij i neskrivena namjera blaćenja Crkve ono što će gledatelja bilo koje vjeroispovijesti navesti da poželi da film što prije završi.

Unatoč tome, „Konklava” je, prema nekima, već sad kandidat za film godine na predstojećim Oscarima. Ne bi me začudilo i da pokupi veliki broj zlatnih kipića jer je to upravo onakva vrsta filma kakvu Hollywood voli, antikatolički, protuvjerski, blještav i sjajan, a tako isprazan.