„Ručna prtljaga“ (2024.): Kad bi mama „Non-Stop“ i tata „Telefonska govornica“ imali film-dijete

Nije važan raspon krila, nego ono što nosiš u sebi („Hrabri Pero“, 2005.)

Upoznajte Ethana Kopeka, mladog djelatnika losanđeleške zračne luke LAX.

On je sretan čovjek.

Ili bi bar trebao biti.

Djevojka Nora mu je objavila vijest da je trudna s njihovim prvim djetetom i potiče ga da se založi za sebe na poslu te da ponovno preda prijavu za policijsku akademiju. Potaknut Norinom molbom, Ethan upita šefa za premještaj i uskoro ga premještaju na dio zračne luke za kontrolu prtljage.

Naizgled rutinski posao ubrzo se pretvara u noćnu moru kad u zračnu luku ušeta tajanstveni terorist znan samo kao Putnik. Putnik ima samo jednu molbu odnosno zahtjev, Ethan će propustiti jedan kovčeg njegovog suradnika da prođe neopaženo. Ili će njegova rastuća obitelj stradati.

Igra mačke i miša može započeti, a s njom i jedan od najboljih Netflixovih filmova i jedan od najboljih filmova ove godine uopće, „Ručna prtljaga“ („Carry-On”).

Za let si, Hollywoode, rođen

Ako vam je prethodni sinopsis zvučao poznato, možda ste se sjetili nekog od brojnih filmova koji se događaju na avionu ili okolo aviona.

Zgode i nezgode s odlaskom u zračnu luku, nošenjem prtljage, kašnjenjem na avione, letovima koji se ubrzo pretvaraju u noćnu moru ili najljepši san obilježile su filmove Toma Hanksa („Brodolom života“, „Terminal“, „Sully“), Stevea Martina („Avioni, vlakovi i automobili“, donekle „Pink Panther“), Macaulayja Culkina (serijal „Sam u kući“). Bile su i predmet filmova kao što su „Opasan let“, „Putnik 57“, „Umri muški 2“, serijal „Ima li pilota u avionu?“, „Pravi frajeri!“, „Air Force One“, „Red letenja“, „Noćni let“, „Zmije u avionu“ i mnogih, mnogih drugih.

Kao takvi, filmovi o avionima predstavljaju sve naše najveće snove, ali i noćne more. Nalazite se tako blizu Bogu, među pticama i zvijezdama, nesigurni hoće li vam to biti iskustvo kakvo niste mogli ni zamisliti ili će vam to biti, ne daj Bože, posljednje iskustvo.

Još od Ikara i Dedala želimo letjeti, koliko god to izgledalo nemoguće i paradoksalno.

Među filmovima takve vrste, a u Hollywoodu ih ne manjka, izdvaja se ovom prigodom film „Non Stop“.

„Non Stop 2: 2 Non 2 Stop“

Riječ je o kriminalističkom trileru iz 2014. godine u kojem Liam Neeson, legenda akcijskih filmova, ali i filmova uopće, glumi Billa Marksa, osramoćenog njujorškog policajca koji postane zračni šerif zadužen za let iz New Yorka za London.

Kako to obično biva, običan let postaje neobičan jer se među više od 150 putnika krije zločinački veleum koji ucjenjuje Marksa da nagovori aviokompaniju da pristane na teroristov zahtjev, 150 milijuna dolara na njegov račun ili će putnici početi umirati.

Uz Neesona, tu je i španjolsko-američki redatelj Jaume Collet-Serra koji donosi nevjerojatno napet triler o običnom čovjeku u neobičnoj situaciji u kojoj samo on može razriješiti moralnu dilemu koja se pred njim nalazi.

Sam film dosegao je status filma koji se lako gleda, a opet je zanimljiv za male sive stanice i od njega one neće odumrijeti kao od većine današnjih filmova.

Deset godina poslije stiže nam na Netflix triler „Ručna prtljaga“ koji ima i više nego jednu paralelu s Neesonovim „Non-Stop“, kao i s trilerom „Telefonska govornica“ u kojoj također imamo misterioznog ucjenjivača koji diktira tijek radnje.

Običan junak + neobična situacija = neobičan film

Prije svega, tu je redatelj Collet-Serra koji nas majstorski vodi kroz sasvim dovoljno, ali ne previše realistični svijet u kojem se još jedan običan čovjek za vrijeme običnog dana na svom običnom poslu pukom slučajnošću našao u posve neobičnoj situaciji.

Kopek je lik kojeg tumači sjajni Taron Egerton („Kingsman“, „Sing“, „Rocketman“), a koji je arhetip likova kakve ovaj redatelj, ali i njegov česti suradnik Neeson, obožavaju. On je muškarac, bijelac, heteroseksualac, u kompliciranoj ljubavnoj situaciji, pripada srednjoj klasi, pametan je, dobar, pošten, a opet manjkav.

Dok su to kod Neesonovih likova nerijetko nedostatci poput ovisnosti (alkoholizam, najčešće) ili karakternih osobina (naglost, bijes, žal), dotle je to kod Egertonovog Ethana Kopeka vjerojatno svima poznati osjećaj koji blagdani samo povećavaju. Osjećaj da nam godina na izmaku nije promijenila i unaprijedila život.

Ethan je suočen s velikim osjećajem da je njegov život svoj vrhunac postigao u srednjoj školi i da je sve što se dogodilo nakon toga previše obično, previše jednostavno, previše osrednje.

Kao da je nakon srednje škole zaspao i da se ne može probuditi iz kolotečine.

Bateman: Povratak

Međutim, kao da je tim stanjem Ethan u svoj život dozvao misterioznog Putnika kojeg tumači vrsni Jason Bateman, legenda svijeta komedije („Prikraćeni“, „Zootopia“, „Kako se riješiti šefa“, „Noć igre“) koji je odlučio da će postati i dramski glumac, a to mu je uvelike pošlo za rukom („Ozark“, „Dar“, „Air“).

Batemanov Putnik je sve ono što Kopek nije, odlučan, proračunat, vizionar, usmjeren k jednom cilju kojeg će svim silama ostvariti.

Sve moraš učiniti jest – ništa (Putnik, „Ručna prtljaga“).

Scenarist T. J. Fixman tako stvara zanimljiv paradoks u kojem imamo protagonista koji nije naš tipični nepobjedivi mačo heroj koji žvače žvake i praši turove, već je ranjiv, nespreman na ono što dolazi i nesiguran dok je njegov protivnik vrstan strateg i planer koji za svaki problem vidi ne jedno, već dva, tri, pet rješenja.

Time počinjemo navijati i za Davida i za Golijata, dijelom i zbog tog što je Bateman poznat po likovima za koje volimo navijati (pogotovo Michael Bluth iz sitcoma „Prikraćeni“).

Kako film odmiče, a zamršeno klupko zločina se razmotava, Ethan Kopek postaje sve više i više heroj za kojeg želite da pobijedi okorjelog kriminalca i terorista znanog kao Putnik, čovjeka koji ne preže pred ubojstvima nevinih kako bi poslao poruku.

O realnosti nerealnog

Redatelj i scenarist tako zajedničkim snagama grade iznimno napet i zanimljiv akcijsko-kriminalistički triler kakvog se ni Neeson ne bi postidio i kakav je nasušno potreban u ovoj trilerima siromašnoj filmskoj 2024. godini.

Iako nije nastao prema knjizi Leeja Childa, zaslužnog za serijal o Jacku Reacheru, film „Ručna prtljaga“ se tako lako gleda kao što se lako čitaju knjige o ovom antiheroju ili gledaju filmovi i serija. Imamo sve što reacherovski triler treba imati, ubojstva, pljačke, podmetanja, laži, obmane, prijevare, napade i druge zločine stvorivši tako slagalicu koju gledatelj, ali i protagonist, trebaju složiti kako bi dobili nešto što ni približno nije realno, ali zato je tako zabavno!

Uostalom, moraju li filmovi, očigledni plodovi kreativnog i iznimnog uma, biti realni? Što znači biti realan? Je li svaki film koji je smješten u svijet sličan našemu takav da mora slijediti sve njegove zakonitosti ili treba slijediti svoju unutarnju logiku?

Ova recenzija prekratka je za podrobno razmatranje o tim pitanjima, ali ponekad je stvarno potrebno uzeti daljinski u ruku kao što pastir uzima svoj štap, upaliti film i izvesti mozak na pašu, pazeći da ne gledate nešto što je toliko glupo da vam se ovčice odnosno moždane stanice ne vrate s ispaše.

U potrazi za izgubljenim trilerom

„Ručna prtljaga“ je tehnički i više nego solidan film. Lijepo je snimljen, sa sjajnom montažom i fotografijom, i više nego dobrom glazbom maestra Lornea Balfea (serijal „Nemoguća misija“). Izvanredno je to što je film većim dijelom snimljen u prostorijama zračne luke i oko nje što pridonosi zanimljivosti radnje i kreativnim scenarističkim rješenjima.

Tu je i zanimljiva akcijska sekvenca u kojoj automobilsku nesreću gledamo iz perspektive unutrašnjosti auta, a koju posebno vrijedi istaknuti.

Uz redatelja koji je zaslužan za Neesonov uzlet u akcijske vode, sjajnog Egertona, i više nego raspoloženog Batemana, tu je dostojan ostatak glumačke postave koju čine glumci poput Sofije Carson, Danielle Deadwyler, Deana Norrisa i drugih. „Ručna prtljaga“ je film koji kao da je nastao u boljim vremenima, vremenima kad su ovakvi trileri harali kinima i zarađivali brda novca.