Kulturom protiv ksenofobije: Kultura svakodnevnice u Siriji, Iraku i Afganistanu
Serijom članaka pod nazivom Kulturom protiv ksenofobije uredništvo Zihera nastoji multidimenzijalno prikazati identitet izbjeglica, koje se u mainstream medijima prati isključivo kao pokretnu masu s ciljem prelaska granice.
Kad se govori o kulturi, teško je točno sumirati značenje tog pojma. Mnogi odmah pomisle na umjetnost i glazbu, dok drugima na pamet padnu hrana, svakodnevnica i odjeća. Kad se priča o hrvatskoj kulturi, spominju se naše narodne nošnje, dalmatinski pršut, sarma, kažuni, ribarenje, Balkan i Sredozemlje. Kultura je prije svega konstrukcija, način na koji razumijemo svoju i tuđu sadašnjost i prošlost. Cilj je ovog članka ukratko opisati neke aspekte kulture zemalja iz kojih dolazi većinski broj izbjeglica, a to su Sirija, Irak i Afganistan, kako bi se tim ljudima pružilo lice i prije svega vratilo dostojanstvo koje im je okrutno oduzeto. Ako vas zanimaju razlozi iza ovog masovnog vala izbjeglica, više informacija možete pronaći u Ziherovom članku koji se bavi specifično tom temom na linku.
Put do srca vodi kroz želudac
Priču o kulturi dobro je započeti hranom jer je jezik dobrog okusa i fine papice zajednički svima nama. U Siriji, kao i u Europi i Turskoj, ljudi vole baklave, a mnogi smatraju da je upravo Sirija zemlja u kojoj je prvotno nastala ta poslastica. Dok je Sirija bila dio Otomanskog carstva, na popularnost baklave poglavito su utjecali sultani koji su je voljeli posluživati na svome dvoru. U Turskoj čak postoji izjava “nisam tako bogat da bih jeo baklavu svaki dan.” Sirijski doručak sastoji se od maslina, rajčica, više različitih vrsta sira, datulja, rotkvica i pekmeza. Posebno je fin mutabal odnosno biljni namaz i pašteta od patliđana, a popularne su i male pite od špinata zvane fatayer koje se mogu raditi od tijesta za pizzu ili lisnatog tijesta. Kibbeh bil sanieh jedno je od najomiljenijih mesnih jela. Mljeveno meso dobro se začini i često se napuni s još mesa ili dodatnim začinima, speče se te se takvo posluži.
Iračka hrana naziva se i hranom Mezopotamije. Povezuje ju se sa Sumeranima, Babiloncima i Perzijancima od kojih je u Irak (Iran i Indiju) došao ljutkasti začin curry. U Iraku često poslužuju mezzu odnosno malu tacu s nekoliko poslastica na njoj, najčešće bademima, datuljama, sušenim voćem, grožđicama i smokvama. Hranu pripravljaju tako da se u jednome jelu često miješaju okusi poput ljutog i slatkog, a od mesa najčešće jedu janjetinu, iako vole primjerice i teletinu s rižom i pečenim voćem. Baba ghanoush popularno je jelo napravljeno od patliđana pomiješanih s lukom, rajčicom, maslinovim uljem i drugim dodacima. Naziv tog jela znači “razmaženi tatica” i moguća je referenca na člana kraljevskog harema iz prošlosti. Masgoof je naziv za ribu koju se probode štapićem i zatim je se speče na roštilju, a omiljeni fast food je kebab koji volimo i mi u Hrvatskoj, a upoznati smo i s humusom koji se jede u Iranu, ali i mnogim drugim bliskoistočnim državama.
Jela se u Afganistanu uglavnom baziraju na biljkama koje tamo uzgajaju: pšenici, riži, kukuruzu i ječmu. Uz njih, česti su prilog jogurt, sirutka i mlijeko. Kabuli Palaw glavno je nacionalno jelo u Afganistanu koje se sastoji od riže kuhane na pari, grožđica, mrkve i janjetine. Jelo je dobilo ime po Kabulu, glavnome gradu Afganistana, a popularno je i u Pakistanu. Khameerbob su okruglice od tjestenine koje mogu biti punjene mljevenom janjetinom ili lukom, te se prelijevaju umakom od jogurta ili nečeg sličnog, ali zbog teškog procesa pripremanja obično se poslužuju samo na svečanijim događanjima kao što su vjenčanja. Kebab je također jedno od čestih jela na koje smo se zbog finog okusa, lako navikli i mi u Hrvatskoj.
Zbog toga što su u tim državama većinsko vjersko stanovništvo muslimani, važno je da meso bude propisno pripremljeno, a životinja mora biti zaklana na šerijatski način te je onda meso te životinje “halal” odnosno dozvoljeno za jesti. Meso koje nije dozvoljena za jelo je svinjsko meso, krv, meso mrtvih životinja, mesoždera, magaraca, pasa i ptica grabljivica. Hrana se općenito ne smije pripremati s bilo kojom kojom vrstom alkohola, i ne smije sadržavati emulgatore na bazi svinjske ili životinjske masti. Da bi meso bilo Halal, klanje dozvoljenih životinja mora biti u skladu sa sljedećim pravilima: sa životinjom koju se kolje mora se pažljivo postupati, mora biti zdrava i živa, moralo je se hraniti samo biljnom hranom, a osoba koja obavlja čin klanja mora biti psihički zdrava i osposobljena za tu aktivnost. Potrebno je iscijediti svu krv iz životinje, a životinju se kolje tako da joj se prerežu vratna vena, karotidna arterija i dušnik. Zabranjeno je da to radi osoba pod utjecajem alkohola, a također je zabranjeno da to radi netko tko nije musliman, kršćanin ili Židov. U Zagrebu je 2013. otvorena prva halal-mesnica u Branimirovoj ulici.
Po noći se dan poznaje
Noćni život, zabave i tulumi nisu nešto što često povezujemo sa zemljama Bliskog Istoka, no to ne znači da takav tip života tamo ne postoji. Jedan od popularnih načina za provesti večer u glavnom gradu Sirije Damasku prema www.worldtravelguide.net je odlazak u šoping centar Souk al-Hamidiyeh koji je otvoren do devet navečer, a zatim se može otići u kafić na nargilu i igru backgammona. Hoteli kao što su Cham Palace, Four Seasons i Sheraton imaju barove i noćne klubove otvorene do kasno u noć, a isto vrijedi i za kršćanski kvart Bab Touma gdje se nalazi pregršt klubova u kojima se može plesati i slušati popularne DJ-eve. U Alepi, jednom od većih gradova u Siriji, chic Mogambo kvart popularno je mjesto za druženje mladih. Iako je zbog rata zatvorena većina kafića, vlada je dopustila da ih se nekolicina ponovo otvori u kvartovima Mogambo i Aziziyeh. Sigurnost je pojačana u tim mjestima pa mladi ponekad ostanu vani i do jedan ujutro. Situacija nije ista u čitavoj Siriji pa na nekim mjestima djevojke i mladići slobodno izlaze i druže se, dok u konzervativnijim dijelovima države žene ne izlaze bez svojih muževa ili muške pratnje.
U Iraku buja noćni život do te mjere da njihovi susjedi iz Irana dolaze tamo na dobar provod. To je relativno nedavna pojava jer je u 2009. godini irački premijer Nouri al-Maliki zabranio sve noćne klubove i oduzeo dozvole prodavačima alkohola, a posebno je strog bio prema Baghdadu, glavnome gradu Iraka. No prošle se godine noćni život vratio u Baghdad. Novi premijer Haidar al-Abbadi maknuo je zabranu izlaska na ulicu nakon ponoći te je također znatno smanjio utjecaj policije na svakodnevnicu iračkih građana. Ta je promjena dočekana s oduševljenjem građana koji su jedva dočekali da se u njihovom gradu “stvari vrate na staro.” Erbil, četvrti po veličini grad u Iraku i nositelj titule Arapski glavni grad turizma, naglo postaje grad za kojeg kažu da svojim noćnim životom može konkurirati Dubaiju ili Beirutu. Alkohol je jeftin, a većina se noćnih klubova i barova nalazi u hotelima.
U glavnom gradu Afganistana Kabulu, na noćnom meniju najčešće su burgeri i karaoke. U kvartu Wazir Akbar Khan mladi se muškarci okupljaju na prvome katu jogurt bara Cherry Berryja dok u prizemlju sjede žene i obitelji. Mjesta poput Cherry Berryja utkala su put sličnim mjestima koja nude hranu, karaoke barovima i kuglanama koje su počele nicati diljem Kabula. Afganistan ima velikih problema sa siromaštvom i Kabul je jedan od rijetkih gradova čiji stanovnici imaju više prihode. Iako noćnim životom dominiraju uglavnom muškarci, sve je veći porast žena koje idu u kafiće i šoping centre.
Odjeća ne čini čovjeka
U Siriji živi mnogo različitih plemena koja imaju svoje tradicionalne nošnje i odjeća se općenito razlikuje u ruralnim i urbanim predjelima Sirije. Tradicionalno, muškarci nose kaftan, ogrtač bez podstave, a žene nose dugačke halje koje im prekrivaju sve osim nogu i ruku. I muškarci i žene nose marame na glavi. Doduše, visokoobrazovani i pripadnici viših klasa, a pogotovo mladi, preferiraju zapadnjačku odjeću. Žene vole oblačiti žarke boje, nositi nakit i visoke pete, a muškarci preferiraju obične majice i hlače. Žene ne moraju nositi pokrivalo za glavu ako ne žele, iako mnoge od njih nose marame. Sirija je sekularna država pa nema zakona o odijevaju u javnosti. Odjeća je najčešći vizualni oblik distinkcije između klase i obrazovnog statusa Sirijaca.
U Iraku većina ljudi iz urbanih područja nosi zapadnjačku odjeću, dok većina ljudi iz ruralnih područja nosi tradicionalnu odjeću. U ruralnim područjima, žene nakon što dobiju prvu menstruaciju stavljaju veo na lice i odijevaju se u crne halje koje prekrivaju čitavo tijelo. Ispod te odjeće mogu nositi štogod požele, a nose najčešće haljine šarenih boja. Veo miču samo u društvu drugih žena ili kod kuće. Muškarci nose kaftan i pokrivalo za glavu, često turban ili samo maramu. Pravila su drugačija u gradovima gdje postoji više slobode i raznolikosti u odijevanju.
1950-ih u Afganistanu za vrijeme kralja Zahira Shaha uglavnom se nosila zapadnjačka odjeća, žene iz Kabula ljeti su nosile kratke rukave i mini-suknje te su rijetko pokrivale glavu, a muškarci su voljeli oblačiti kapute i šešire. Žene su dobile pravo glasa 1919. godine, tek godinu dana iza žena u Velikoj Britaniji, no 70-ih godina okupirala ih je Rusija te su se pojačali unutarnji nemiri i porasla je popularnost mnogih konzervativnih političkih grupa. Za vrijeme talibanskog režima 90-ih godina, zabranjeno je nošenje zapadnjačke odjeće. Žene su morale nositi burke, često plave boje, koje su im prekrivale čitavo tijelo, a preko očiju su imale mrežicu. Muškarci su nosili tradicionalnu odjeću poznatu kao Perahan Tunban što doslovce znači “halja i traperice”. Na glavi su također morali nositi turban i nisu smjeli brijati bradu. Nakon pada talibanskog režima 2001. godine, ljudi su polako počeli zaboravljati pravila odijevanja koja je nametnuo talibanski režim. Danas smiju nositi većinu odjeće, ali uglavnom nose široku odjeću. Žene preferiraju dugačke suknje, iako neke nose i poslovna odijela na poslu, a muškarci vole nositi dugačke majice i široke hlače.
Edukacija
Nakon vrtića, u Siriji djeca pohađaju osnovnu školu koja traje šest godina i pravo na obrazovanje imaju jednako djevojčice i dječaci, iako ta jednakost u praksi još uvijek nije u potpunosti ostvarena. Poslije se obrazuje još tri godine nakon čega se piše nacionalni ispit kojim se utvrđuje treba li učenika usmjeriti prema daljnjem općem obrazovanju ili će mu se preporučiti strukovno obrazovanje. Iduće tri godine općeg obrazovanja pripremaju ih za upis na fakultet. Nažalost, postoji velika razlika između grada i sela jer mnoge obitelji koje žive na selu ne mogu plaćati školarinu. Najstarije sveučilište u Siriji je Sveučilište u Damasku koje je osnovano 1923. godine.
Kvaliteta edukacije u Iraku znatno se poboljšala u zadnjih deset godina. Nekad je Irak imao jedan od najboljih obrazovnih sustava u svijetu i skoro stopostotnu pismenost u državi, no to se sve promijenilo zbog dugih godina rata i nemira. Obrazovanje je besplatno, a osnovno obrazovanje traje šest godina i završi ga većina djece u Iraku. Sekundarno obrazovanje traje također šest godina i namijenjeno je djeci u dobi od 12 do 17 godina. U prve tri godine uče matematiku i druge znanosti, a iduće tri godine mogu se pripremati za fakultet koji žele upisati ili za neko zanimanje kojim se žele baviti. Mnoge ruralne obitelji radije šalju svoju djecu u vjerske škole nego u škole koje sponzorira vlada.
Prije ruske okupacije i talibanskog režima, na fakultete su se upisivali i muškarci i žene u Afganistanu, no tri desetljeća ratovanja uništila su obrazovni sustav. U 2002. godini osnovnu školu upisalo je 900.000 dječaka i gotovo nijedna djevojčica. Ministarstvo edukacije je u međuvremenu otvorilo 13 tisuća novih škola i zaposlilo preko 186 tisuća novih učitelja. Broj djece i mladih koji se obrazuju porastao je za 56% posto i Afganistan danas ima preko 8 milijuna učenika i studenata od čega su 2.5 milijuna djevojke i žene. Afganistan je još daleko od stare slave, ali situacija se polako popravlja.
Zanimljivosti
Kao i kod nas, tako je u Siriji odlazak na čaj ili kavu dio svakodnevnice. Kad uđete u trgovinu, često vas više puta ponude čajem, a kava im je prava turska kava – jaka, crna i bez mlijeka. Nargile se nalaze posvuda i iako ih najčešće puše muškarci, mnoge žene ih također puše. Toalet papir se ne smije bacati u wc jer odvodni sustav nije zamišljen na taj način i lako se zablokira. Preporuča se da se nakon svakog obavljanja nužde ispere vodom ili da se wc papir baci u smeće. Stare žene imaju prednost u dugačkim redovima i najčešće odmah odu na početak reda, bilo da je riječ o dućanu ili nekoj drugoj ustanovi. U razgovoru s drugom osobom nepristojno je okrenuti đon cipele prema toj osobi.
U Iraku je normalno da se ljudi istog spola drže za ruku dok hodaju ulicom, čak i ako se ne poznaju dobro. Najdraži sport im je nogomet, ali u porastu je i interes za košarkom, odbojkom, dizanjem utega i boksom. Iračani su izuzetno društveni i većinu slobodnog vremena provode družeći se s članovima obitelji ili prijateljima kojima su uvijek spremni pomoći. Ako prijatelj traži uslugu, nepristojno ga je odbiti. Isto kao u Siriji, u razgovoru s drugom osobom nepristojno je okrenuti đon cipele prema toj osobi, a lijeva se ruka smatra nečistom i nikad se s njom ne jede. Ne smije se nekome željeti nesreću jer se vjeruje da će se to ostvariti. Podjela obiteljskih uloga je tradicionalna, a razvod je dopušten i u slučaju razvoda otac dobiva skrb nad djecom. Trenutni postotak zaposlenih žena je 11%, a postotak žena u politici i upravnim zanimanjima je oko 1%, no i to se polagano mijenja nabolje.
Ako idete nekome u posjetu u njihovu kuću u Afganistanu po prvi put, poželjno je donijeti mali poklon. Ako ste pozvani na ručak, preporuča se da donesete voće ili slatkiše i kutija mora biti lijepo omotana. Ako omatate poklon za vjenčanje, zelena je prihvaćena boja omota. Cipele se moraju izuti prije ulaska u nečiju kuću i u kući se za vrijeme objeda sjedi na podu na jastučićima. Djecu se ne potiče da plaču i često ih se u tom slučaju ignorira dok ne prestanu. Mladi ljudi ne obraćaju se starijima imenom, nego titulom, a muž neće svoju ženu zvati imenom nego “majkom svojeg sina” nakon što rodi prvog sina. Nakon što se muškarci rukuju, dlan desne ruke stave na srce.
Za kraj je važno znati da se mnoga kulturna obilježja ovih država preklapaju zbog utjecaja koji imaju jedna na drugu i prošlosti koju velikim dijelom dijele te da je ovaj članak pokrio tek neke aspekte kultura ovih država. Kultura kao takva konstantno se mijenja i podložna je raznim utjecajima. Više o prošlosti Sirije možete pročitati i na Ziherovom linku,a ako vas zanimaju teme poput kinematografije, kratki je opis njezinog razvoja također moguće pronaći klikom na link. Ovaj kratak pregled nekolicine kulturnih osobina Sirije, Iraka i Afganistana pokazuje kompleksnost svakodnevnice u tim zemljama i borbu suvremenog i tradicionalnog te nas podsjeća da mediji ponekad selektivno prikazuju upravo najgore od svih njih, bez da podatkovno potkrijepe ili se kritički osvrnu na ono što prikazuju i prenose.
Pisanju ovog članka pomogle su informacije sa stranica gastro.hr, coolinarka.com, worldtravelguide.net, dailymail.co.uk, bastabalkana.com, bbc.com, virtualtourist.com, everyculture.com i yourmiddleeast.com.