LARA MITRAKOVIĆ: “Jednostavan jezik nikako ne znači i jednostavnu pjesmu”
Otkad radim okružena knjigama, jedan od najdražih mi je osjećaja obilaziti stol s novitetima i otkrivati što je novo stiglo. Posebno se zadržavam ondje gdje me čekaju pjesničke zbirke. Zato možete zamisliti moje oduševljenje kad sam među novim naslovima ugledala Znam jednog dečka koji trči Lare Mitraković. Naslov njene prethodne zbirke Dva puta za jug i danas mi je jedan od najzvučnijih.
Ponovni susret s Larinom poezijom zato je imao i malu ritualnu pripremu. Spremila sam se za trčanje, navukla šorc i tenisice, skuhala kavu i jedno nedjeljno prijepodne sjela u hlad ispod lipe i uronila u novi tekst. I dok sam čitala pjesme koje se kreću zagrebačkim ulicama, autobusima, kvartovima i vlastitim unutarnjim rutama, postajalo mi je sve jasnije da je trčanje iz naslova mnogo više od fizičkog pokreta. U ovoj se zbirci stalno negdje ide, bježi, vraća, pokušava stići – a ponekad se, unatoč svemu tome, ostaje na istom mjestu.
Veseli me što je Lara bila otvorena za razgovor o knjizi koja se ne zadržava samo na ljubavi, nego istražuje i potrebu za vlastitim prostorom. Razgovarale smo o kretanju, o tome kako nastaje i mijenja se pjesma, granici između privatnog iskustva i književnosti, glazbi koja prati ove pjesme, suvremenoj poeziji. A možda najljepše od svega – o tome kako pjesme, jednom kad ih objavimo, počnu živjeti neki svoj život.
U gotovo svim pjesmama koje sam izdvojila netko se kreće – trči, hoda, vozi se ili pokušava ponovno pronaći vlastiti ritam. Kada je kretanje postalo tvoj glavni jezik za pisanje o emocijama?
Kretanje mi je prvo postalo važno na osobnoj razini. Kad se osjećam loše ili mi se svega malo previše nakupi, puno hodam i to mi stvarno donosi mir. Valjda mi je najlakše neke stvari posložiti dok se krećem, pa sam tu potrebu za pokretom, koji mi na neki način služi kao uzemljenje, prenijela i na samu zbirku.
Zato je trčanje postalo jedna od njezinih glavnih niti, ali kretanje u pjesmama nije uvijek isto niti nužno znači nešto dobro. Likovi bježe od sebe, od drugih ljudi, od obaveza, od grada, nekad samo pokušavaju nekamo stići, a nekad se samo kreću jer ne znaju što bi drugo. Često se zapravo čini da se puno kreću, a nikamo ne dolaze.
Mislim da mi je baš ta kontradikcija bila zanimljiva, možeš stalno biti u pokretu, a istovremeno se vrtjeti u istom mjestu. A grad je za to zgodan prostor jer uvijek ima dovoljno cesta, tramvaja, autobusa i ulica za sve te pokušaje bijega.
Zanima me kako nastaje tvoja pjesma. Kad osjetiš da je neka pjesma krenula, napišeš li je uglavnom u jednom naletu ili joj se dugo vraćaš, mijenjaš je i brusiš? Pitam to jer kod vlastitog pisanja imam osjećaj da pjesmu moram dovršiti gotovo odmah – kasnije mi se čini da svakim novim uređivanjem gubim onu sirovu emociju zbog koje je uopće nastala. Kako pronalaziš ravnotežu između prvog impulsa i kasnijeg rada na tekstu?
Prije sam pisala puno impulzivnije i pjesmama se uglavnom nisam toliko vraćala. Ovoj sam zbirci odlučila pristupiti drugačije. Pjesme jesam često napisala u jednom komadu, ali nakon toga sam ih puštala da odstoje pa im se vraćala, nekad nakon nekoliko dana, nekad nakon nekoliko mjeseci ili godina.
Od prethodne knjige do ove prošlo je sedam godina, tako da sam za ovaj rukopis stvarno imala puno vremena. Ne mogu reći da sam svih tih sedam godina aktivno radila na zbirci, ali neke su pjesme u knjizi dosta stare i imala sam priliku više ih puta pročitati, maknuti nešto, vratiti nešto drugo i pustiti ih da se s vremenom promijene zajedno sa mnom. U jednom trenutku jednostavno osjetim da je pjesma „legla“. Naravno, za neke i dalje mislim da sam ih mogla još malo rezati, ali uređivanje je jedna od onih stvari koje mogu trajati zauvijek. Da sam čekala da budem potpuno sigurna da je svaka pjesma završena, možda bih ovu knjigu objavila za još sedam godina.
Jako mi je važno pjesme čitati naglas. Tako ih mogu čuti kao zasebne tekstove, ali kasnije i kao dio rukopisa; kako jedna prelazi u drugu, gdje treba usporiti, gdje nešto treba presjeći, gdje se neki ritam ponavlja. Budući da nisam htjela zbirku dijeliti u poglavlja, bilo mi je posebno važno da pjesme zajedno čine jednu cjelinu.
Mislim da se i smisao uređivanja za mene tu malo promijenio. Više mi nije dovoljno da pojedinačna pjesma dobro funkcionira sama za sebe; važno mi je i što se događa kad je stavim uz druge pjesme. Kako se mijenja tempo knjige, gdje čitatelj zastane, gdje ga tekst povuče dalje. Na kraju sam htjela dobiti zbirku koja ima svoj ritam i u kojoj pjesme, kad ih čitaš jednu za drugom, počnu stvarati neku novu priču između sebe.
U “but this (situation) ship can’t sink!” sloboda dolazi tek kada više nema nikoga na plaži. U tvojoj poeziji samoća često djeluje oslobađajuće, a ne tragično. Kako je došlo do tog pomaka?
Mislim da sam s vremenom jako zavoljela samoću. Volim provoditi vrijeme sama i meni to stvarno nikad nije dosadno, uvijek imam nešto što želim raditi, čitati, gledati, negdje otići, nešto novo istražiti. Zapravo mislim da je samoća odličan način za upoznavanje samoga sebe tj. svojih interesa i onoga što ti je važno. Mislim da nam je to svima potrebno.
Ja se, recimo, u moru osjećam najslobodnije, pogotovo kad zaronim i ostanem ispod površine. A jedan od najljepših osjećaja mi je biti sama na praznoj plaži, potpuno stopljena s tim prostorom i ljepotom oko sebe. U tim trenucima mi samoća uopće ne znači odsutnost nečega, nego upravo suprotno, osjećaj da sam potpuno prisutna i da mi ništa ne nedostaje.
Mislim da se problemi u ljubavnim odnosima često pojave i zato što ljudi zaborave živjeti kao pojedinci izvan veze. Druga osoba onda postane cijeli njihov život, a meni se čini da je to dosta velik teret. Puno mi je zdravije kad dvoje ljudi imaju i svoj život, svoje interese, svoje prijatelje i svoje vrijeme.
Stih “objavila sam priču o nama, sada svi imaju dio” otvara pitanje što se događa kada intimna priča postane književnost. Imaš li osjećaj da pisanjem nešto oslobađaš ili nečemu zauvijek mijenjaš oblik?
Vjerojatno i jedno i drugo, ali ne bih rekla da pišem zato da bih se nečega oslobodila. Više imam osjećaj da neke stvari jednostavno moram napisati, a kad ih napišem, nekako sam mirnija, kao da se nešto u meni slegne.
A jednom kad je tekst objavljen, on stvarno počinje živjeti neki svoj život. Više nije samo ono što sam ja mislila da jest dok sam ga pisala. Svaki ga čitatelj pročita iz vlastitog iskustva i sasvim je moguće da u njemu vidi nešto što meni uopće nije bilo važno ili ga pogodi nešto što ja nisam ni doživjela kao posebno intimno.
Zapravo se i meni samoj isti tekst s vremenom mijenja. Pročitam pjesmu koju sam napisala prije nekoliko godina i više je ne čitam iz iste pozicije. Nekad mi se čini da je potpuno moja, nekad kao da ju je napisala neka druga Lara, a nekad u njoj prvi put vidim nešto što nisam vidjela kad je nastala.
Zato mi se sviđa ideja iz stiha „objavila sam priču o nama, sada svi imaju dio“. Kad jednom objaviš tekst, više ne možeš potpuno kontrolirati što će on značiti.
Veći dio zbirke pišeš vrlo neposrednim, gotovo razgovornim jezikom, kao da emocija proizlazi upravo iz svakodnevnih riječi i prizora. No u nekoliko pjesama, poput “Ptica” ili “0:52”, odjednom ulaziš u puno gušći, metaforičniji jezik. Čini mi se da metafore kod tebe nisu stilski ukras, nego se pojavljuju tek kada svakodnevni jezik više nije dovoljan. Prepoznaješ li i sama taj trenutak ili o njemu ne razmišljaš dok pišeš?
Mislim da tu ima više razloga. Zbirka je nastajala dugo jer sam imala poduže pauze i kad bih se ponovno pokrenula ubrzo bih ponovno prestajala pisati. Iz tog razloga pjesme iz zbirke nisu pisane u istom periodu pa se i moj odnos prema jeziku u međuvremenu mijenjao. Nekad sam više naginjala jednom tipu pisanja, nekad drugom, a ti si baš to dobo primijetila i izdvojila dvije starije pjesme, što možda i objašnjava tu razliku.
Metafore mi najčešće dolaze kroz igru asocijacija. Krenu se slagati neke slike u glavi i povezivati jedna s drugom, pogotovo kad nemam neki bolji način da ono što osjećam ili pokušavam reći približim. Onda se pojavi metafora, nekad sinestezija ili nešto treće. To nije nešto što unaprijed planiram.
Općenito volim što jednostavniji jezik i volim kad je pjesma što čišća. Ali jednostavan jezik mi nikako ne znači i jednostavnu pjesmu. Voljela bih da moju poeziju može čitati što više ljudi i da ih jezik ne odbije već na prvom čitanju. Ne mora čitatelj odmah razumjeti sve što sam ja mislila, ali volim misliti da može bez većih poteškoća ući u pjesmu. Ako ga već na vratima dočeka pet metafora i tri riječi koje mora tražiti u rječniku, možda neće ni ući. A onda, ako ostane dovoljno dugo, može u njoj pronaći i nešto složenije.
U zbirci se pojavljuju pop-kulturne reference – Titanic, Paul Mescal, Ivica Prtenjača. One nikad ne djeluju kao citati radi prepoznavanja, nego kao dio emocionalnog krajolika pjesama. Što ti omogućuju takve reference što čista autobiografija možda ne može?
Omogućuju mi da skratim put do čitatelja, ali i da pobjegnem od patetike. Pop-kulturne reference su dio neke naše zajedničke memorije i često mogu u jednoj rečenici prizvati puno više nego što bih mogla objasniti doslovnim opisom. Ako napišem „Paul Mescal u zadnjoj sceni Aftersuna“, ne moram objašnjavati cijelu tu atmosferu i onaj specifičan osjećaj koji ta scena proizvodi. Onaj tko je gledao film već ima svoju sliku i emociju koju će unijeti u pjesmu. To mi je zanimljivo jer onda referenca nije samo citat nego postaje dio svijeta pjesme. A donosi i nešto svakodnevno, što mi je važno jer ne volim kad poezija zvuči kao da se događa u nekom odvojenom, uzvišenom svijetu. Živimo među filmovima, glazbom, knjigama, reklamama, internetom, drugim ljudima i svim tim stvarima koje nam se lijepe za pamćenje. Zato mi se čini da takve reference mogu biti i način da pjesmu prizemljim u vrijeme u kojem nastaje. One su dio pejzaža u kojem živimo, kao što su to u ovoj zbirci Zagreb, autobusna stanica ili neka konkretna ulica. I mislim da mi pomažu da čitatelju približim slike i svijet koji pokušavam ispisati, a da pritom ne moram sve objasniti.
Čini mi se da ova zbirka nije toliko o ljubavi koliko o tome kako nakon nje ponovno izgraditi odnos sa samom sobom. Koliko ti je i samoj to bilo važno dok si je pisala?
Mislim da su i samoća i odnos sa samim sobom također oblici ljubavi. Prije te ljubavi teško da možemo govoriti o drugim ljubavima. Zato mi se ne čini da je knjiga toliko podijeljena na ljubav prema drugome i ljubav prema sebi, nego se te stvari stalno prepliću.
Uostalom, ljubav je puno širi pojam od ljubavnog odnosa. U zbirci me zanimaju bliskost, privrženost, gubitak, iscjeljenje, potreba za drugim čovjekom, ali i potreba za vlastitim prostorom i slobodom. Ne bih zato rekla da je ovo knjiga o tome kako se „nakon ljubavi” ponovno izgraditi, jer mi to zvuči kao da je ljubav nešto što se dogodi između dvoje ljudi pa onda završi. Više me zanima kako kroz različite odnose, pa i kroz samoću, stalno iznova upoznajemo sebe.
I mislim da je to nešto što književnost može istraživati bez toga da nužno bude autobiografska ispovijest. Pjesma može krenuti iz vrlo konkretnog iskustva, ali mene više zanima što od tog iskustva ostane kad ga makneš iz privatnog konteksta.
U zbirci se često pojavljuju vrlo konkretna mjesta – Voltino, Trešnjevka, Remiza, autobus 118, Zorkovačka ulica… Kao čitateljici iz Zagreba to mi stvara gotovo filmski doživljaj jer mogu pratiti rutu pjesama. Grad u tvojoj poeziji nije samo pozadina nego novi lik. Što ti omogućuje imenovanje stvarnih zagrebačkih ulica i kvartova što izmišljeni ili neimenovani prostor ne bi mogao?
Mislim da mi je konkretan prostor prije svega pomogao da izgradim svijet zbirke. Nakon petnaest godina života na Trešnjevci bilo mi je najprirodnije smjestiti pjesme i lirsku subjekticu upravo na te ulice. I meni je bilo lakše pisati ako ih mogu zamisliti na mjestima kojima svakodnevno prolazim, s obzirom na koncept zbirke, nego da pokušavam izmisliti neki prostor koji zapravo ne poznajem.
A onda se kroz te konkretne lokacije može pratiti i neka ruta kroz zbirku, kao što si i sama rekla. Netko ide iz jednog kvarta u drugi, ulazi u autobus, prolazi određenom ulicom, vraća se na neko mjesto. To mi je pomoglo da pjesme ne budu samo niz pojedinačnih situacija, nego da se i fizički kreću kroz neki prostor.
Ali nije mi važno da čitatelj zna gdje je Voltino, kako izgleda Zorkovačka ili kamo ide 118-ica da bi razumio pjesmu. Mislim da konkretno mjesto funkcionira i kad ga ne poznaješ, odnosno da se grad osjeća kao ravnopravan lik bio on čitatelju Zagreb ili XY grad. Čitatelj možda ne vidi istu ulicu koju vidim ja, ali može u nju smjestiti neki svoj prostor. Smatram da nepoznavanje tih lokacija ne bi trebalo umanjiti iskustvo čitanja, odnosno pjesma ne bi trebala zahtijevati poznavanje Zagreba da bi funkcionirala.
Trešnjevka mi je jednostavno bila najprirodniji prostor za ovu knjigu. Nakon toliko godina tamo već imaš neku vlastitu kartu grada u glavi, sastavljenu od svakodnevnih ruta, mjesta i sitnica. Meni je ta karta bila materijal za pisanje, a čitatelj iz nje može napraviti neku svoju.
Glazba je u ovoj zbirci gotovo ravnopravna poeziji – citiraš Vještice, EKV, Idole, Denisa Kataneca, Bitipatibi, High5… Zanimaju me ti glazbeni slojevi pamćenja. Događa li ti se da neku pjesmu toliko vežeš uz određenu osobu ili razdoblje da je neko vrijeme više ne možeš slušati? I promijeni li se taj odnos nakon što napišeš pjesmu koja je iz tog iskustva nastala?
Glazba mi je u ovoj zbirci važna puno više od toga da pjesme vežem uz određene ljude ili razdoblja. Htjela sam da lirska subjektica i njezina ekipa imaju neki svoj soundtrack dok sprintaju po gradu. Zato mi je od početka bila zanimljiva ideja da se uz dio pjesama pojave uvodni citati iz različitih pjesama kao neka glazbena podloga tom kretanju.
Nisam unaprijed znala koje će pjesme imati soundtrack. Neke sam pjesme odmah povezala s određenom glazbom čim sam ih napisala, a neke sam pronašla tek kasnije, dok sam uređivala rukopis. Zapravo mi je bilo dosta teško odlučiti koliko ih treba biti, da glazba ne počne preuzimati knjigu. Na kraju su mi same pjesme (moje) dosta pomogle u tom izboru.
Birala sam glazbu koju i sama slušam, ali mi je bilo važno da zajedno napravi neku širu zvučnu sliku zbirke. Tu su i puno starije pjesme i neke sasvim suvremene stvari pa soundtrack na neki način prati i vrijeme u kojem se knjiga događa. Mislim da glazba može vrlo brzo prizvati određeni trenutak, čak i ako čitatelj nema nikakvu osobnu vezu s tom pjesmom.
I zato mi je bilo zanimljivo staviti je uz vrlo konkretan gradski prostor. Ako pjesme prate kretanje kroz Trešnjevku, tramvaje, autobuse, ulice i noćne povratke kući, onda glazba tome daje još jedan sloj, kao da uz tu rutu čujemo i ono što svira u slušalicama. Htjela sam da se taj svijet može i čuti, ne samo vidjeti. Čitatelj može i ne mora preslušati pjesmu koja je predložena, to svakome puštam na izbor. 🙂
A što se tiče toga mijenja li se moj odnos prema pjesmama nakon što napišem pjesmu iz nekog iskustva, vjerojatno se mijenja, ali ne mislim da tekst nužno treba ostati zarobljen u trenutku iz kojeg je nastao. Kad ga jednom napišem i objavim, i ta pjesma i glazba uz nju mogu dobiti neko novo značenje. To mi je zapravo zanimljivije od toga da ih zauvijek vežem uz jednu konkretnu priču, iako naravno, ima i tih slučajeva i rado ih nosim sa sobom.
Vjeruješ li da knjige imaju svoje soundtrackove ili ih svaki čitatelj tek naknadno stvara? Kad bi ova zbirka imala službenu playlistu, bi li bila ista danas kao u trenutku kada si je pisala?
Mislim da knjige mogu imati svoj soundtrack, ali ipak mi je draže da ga svaki čitatelj napravi sam za sebe. Pa neka tako bude i s ovom zbirkom.
Da ova zbirka ima službenu playlistu, sigurno bi se više-manje preklapale pjesme koje sam i stavila u nju. Neke su mi od početka bile toliko vezane uz određene moje pjesme da ih je teško zamisliti bez njih. Ali mislim da bi se popis s vremenom sigurno mijenjao. Ovisi o raspoloženju, godišnjem dobu, tome što trenutno slušam, pa i o tome gdje se u životu nalazim.
Vjerojatno bi u nekom trenutku neka potpuno druga pjesma odjednom postala najbolji soundtrack za istu moju pjesmu. I to mi je zapravo draže nego ideja da postoji jedan konačan soundtrack zbirke. Knjiga ostaje ista, ali se naš način čitanja mijenja pa se tako valjda može mijenjati i glazba koju uz nju čujemo. Tako da bih radije rekla da zbirka ima nekoliko mogućih soundtrackova, a ne jedan službeni. Možda bih neke pjesme predložila čitatelju/čitateljici, ali bih mu/joj onda pustila da nastavi sam.
Dok sam čitala zbirku, primijetila sam ponavljanje motiva. To me podsjetilo na glazbenike koji tijekom jednog stvaralačkog razdoblja kruže oko istih slika ili stihova, pa ih tek kasnije pronađu u njihovu konačnom obliku. Događa li se i tebi da tijekom pisanja jedne zbirke nesvjesno pišeš oko istih motiva? I koliko je tu važna uloga urednika – upozori li te ponekad da se nešto ponavlja ili takva ponavljanja mogu biti dio unutarnje logike rukopisa?
Motiv koji se definitivno ponavlja, i to sasvim namjerno, jest trčanje, odnosno cijeli niz pojmova i slika vezanih uz trčanje. To mi je od početka bilo važno za koncept zbirke i tu sam ponavljanja koristila kao način povezivanja pjesama. Naravno, imam motive koji se provlače nesvjesno, ne samo kroz ovu zbirku nego i kroz cijeli moj dosadašnji opus. Puno koristim brojeve, a stalno mi se vraćaju priroda, grad, more… Valjda čovjek ima neki svoj mali inventar motiva kojem se iznova vraća, čak i kad toga nije svjestan.
Nekad je ponavljanje dio koncepta i tada ga svakako želim zadržati, a nekad shvatim da sam nešto ponovila jer mi je blisko i da je u tekstu višak. Tu mi je urednik jako važan jer mi je teško uvijek vidjeti vlastite viškove. Lucija Butković mi je kao urednica bila od velike pomoći upravo u tome, znala je prepoznati stvari koje su meni iznutra bile toliko logične da ih više nisam mogla vidjeti izvana. Mislim da je to i jedna od važnih uloga urednika: ne mora svako ponavljanje biti problem, ali dobro je imati nekoga tko će te pitati zašto je nešto tamo. Ako za to postoji razlog, ostaje. Ako ne postoji, možda je vrijeme da ode.
Kao urednica Poetomata i suvoditeljica čitateljskog kluba Ukleti krub, vjerojatno pročitaš puno više suvremene književnosti od prosječnog čitatelja. Gdje danas najčešće otkrivaš novu poeziju? Koliko u tome pomažu razgovori s ljudima, književne tribine i festivali, a koliko društvene mreže i algoritmi?
Nažalost, u Hrvatskoj prosječni čitatelj čita toliko malo da nije baš teško pobijediti u tom natjecanju. Šalu na stranu, novu poeziju najčešće otkrivam preko književnih portala i društvenih mreža, kroz književne natječaje, ali i usmenim putem. Netko mi preporuči autora, pročitam nešto njegovo i onda krenem dalje kopati.
Zapravo mi je najmlađu književnu scenu već malo teže pratiti, pa se koristim svim mogućim kanalima, pogotovo zato što mi je važno pronaći nove potencijalne goste za Poetomat. Algoritmi tu mogu biti korisni, ali ne bih im baš prepustila izbor. Često se najbolji tekstovi do mene probiju nekim sasvim slučajnim putem: preko nečije preporuke, natječaja, škola pisanja ili toga da naletim na jednu pjesmu na društvenim mrežama.
A ono što me posebno veseli jest da ima jako puno ljudi koji pišu, a još nisu posebno vidljivi na književnoj sceni. Kad naiđem na nekoga tko je stvarno talentiran, a nije već svugdje prisutan, to mi je jedan od najdražih dijelova ovog posla. Mislim da je i jedna od ljepših stvari oko Poetomata upravo mogućnost da takve ljude pronađemo i damo im prostor.
Kad nisi autorica, urednica ili voditeljica čitateljskog kluba, nego samo čitateljica – što te danas može potpuno osvojiti u nekoj pjesničkoj knjizi? Imaš li osjećaj da se s godinama promijenilo ono što tražiš u poeziji?
Mislim da se ono što tražim u poeziji nije toliko promijenilo. Kad čitam izvan svega što radim profesionalno, pokušavam biti samo čitateljica. Ne čitam pjesmu razmišljajući o tome kako je napisana, koje je postupke autor koristio ili što bih ja na njoj urednički mijenjala. Naravno, s vremenom vjerojatno postanemo malo osjetljiviji na neke stvari, pa brže prepoznamo što nam odgovara, a što ne. Ali ne mislim da postoji neki recept za dobru pjesmu. Može me osvojiti nešto potpuno jednostavno i razgovorno, a može i vrlo zahtjevan, gust tekst. Važno mi je da iza tog jezika postoji nešto stvarno, neki osjećaj, slika koja nastavi raditi u meni i nakon čitanja. Možda mi je danas čak najdraže kad me knjiga iznenadi. Kad imam osjećaj da čitam nešto što nisam već sto puta pročitala, a da me pritom autor ne pokušava impresionirati vlastitom književnošću.
Budući da si u stalnom kontaktu s novom književnom produkcijom, možeš li nam preporučiti tri pjesničke knjige koje su ti se u posljednje vrijeme posebno svidjele – jednu domaću, jednu regionalnu i jednu stranu? Što te kod svake od njih osvojilo?
Od domaćih bih preporučila Tanju Franje Nagulova, regionalno Sve drveće, sva deca i svi bicikli u meni Vitomirke Trebovac, a od stranih Drugog kraja svijeta neće biti, antologiju poljske poezije 20. i 21. stoljeća u izboru, prijevodu i s predgovorom Đurđice Čilić. Sve tri zbirke su mi se jako svidjele na potpuno drugačije načine, ali pustila bih čitatelje da sami vide zašto.
