Lista kontroverznih dokumentaraca stvorenih za mozganje
Mediji se stalno koriste terminima kao što su: neoliberalni kapitalizam, globalizacija, monopolističke korporacije, zakon o oružju, politička korektnost, rat na teror i genocid, ali rijetko kad objasne o čemu se točno radi i zašto se upravo ta svjetska pojava tako naziva te koje su njezine odlike. Dokumentarci koje smo naveli u listi detaljno se bave tim, ali i mnogim drugim temama te kao takvi prednjače nad ispraznim medijskim prilozima.
Blackfish (2013) je dokumentarac o Tilikumu, muškom kitu ubojici koji je u razmaku od 1991. do 2010. godine svjesno ubio tri osobe. Osim što se bavi rekonstrukcijom tih događaja, dokumentarac istražuje tematski park SeaWorld, njegovu politiku i praksu njegovih zaposlenika u odnošenju prema životinjama. Namjera je dokumentarca bila razotkriti sve negativne strane parkova kao što su SeaWorld i podići svijest javnosti da životinjama nije mjesto u zabavnim parkovima, a pogotovo ne visoko inteligentnim i društvenim životinjama kao što su primjerice kitovi ubojice i dupini. Nakon što je SeaWorldovo prljavo rublje postalo javno, izgubili su oko 16 milijuna dolara i počeli su donirati veće svote novaca programima za očuvanje kitova ubojica u divljini. Također su obećali da će svojim kitovima ubojicama pružiti bolju skrb.
Citizenfour (2014) dokumentarni je uradak redateljice Laure Poitras koja je u siječnju 2013. godine počela dobivati misteriozne mailove od nekoga tko se predstavljao kao Citizen Four. Ta je osoba tvrdila da ima dokaze da NSA (Nacionalna sigurnosna agencija u Americi) špijunira ljude. Dokumentarac prati Portias i novinare Greenwalda i MacAskilla koji se idu susresti sa Citizen Fourom za kojeg danas znamo da se zapravo zove Edward Snowden. Snowden je otkrio jednu od najstrože čuvanih tajni u američkoj povijesti, a trenutno se skriva u Rusiji.
Bowling for Columbine (2002) režirao je Michael Moore u spomen žrtvama masakra u srednjoj školi Columbine 1999. godine. Kroz dokumentarac se pokušava shvatiti zašto su zapravo tinejdžeri Eric Harris i Dylan Klebold upucali toliko svojih vršnjaka i koju je ulogu u tome imao apsurdno blagi zakon o nošenju i posjedovanju vatrenog oružja u Coloradu, a time i u ostalim takvim američkim državama. Pitanje prava na oružje ostaje kontroverzna tema u zemlji u kojoj je zabranjeno uvoziti Kinder jaja jer su potencijalno opasna za zdravlje, ali koja iz nekog razloga pištolje ne percipira na isti način. Dokumentarac je osvojio Oscara za najbolji dokumentarni film u 2003. godini.
Fanovi Michaela Moora sigurno će uživati i u drugim njegovim kontroverznim dokumentarcima kao što su primjerice Fahrenheit 9/11 (2004) , Capitalism: A Love Story (2009) i Sicko (2007). Fahrenheit 9/11 izravno krivi bivšeg američkog predsjednika Georgea Busha za War on Terror politiku, a dokumentarac je kritika američkog tipa ratovanja koji u pozadini ima sebične motive. Sicko progovara o problemu visokih cijena američkog zdravstva koje je sve samo ne u službi čovjeka i njegovog zdravlja, a Capitalism: A Love Story upozorava na opasnosti kapitalističkog društva u kojem glavne odluke donose velike korporacije.
Morgan Spurlock postao je poznat po dokumentarcu Super Size Me (2004) koji je režirao, ali i čiji je glavni predmet interesa upravo on. Naime, snimao je samoga sebe kako se 30 dana hrani isključivo samo fast food hranom iz McDonaldsa zbog čega se naglo udebljao i dobio mnoge zdravstvene probleme. Trebalo mu je 14 mjeseci da uz pomoć veganske prehrane skine kilograme koje je dobio u periodu od tih mjesec dana. Dokumentarac je, naravno, ekstremno negativna kritika McDonaldsa koji je zbog njega ukinuo svoj Super Sized menije.
The Bridge (2006) je dokumentarac o samoubojstvima na mostu Golden Gate Bridge koji je jedan od naprepoznatljivijih brendova San Francisca. Eric Steel i njegova snimateljska ekipa punih su godinu dana neprekidno snimali most kako bi snimili ljude koji su se došli baciti s njega, a ukupno su snimili 24 samoubojstva. Steel je objasnio da su, ako su mogli, probali odgovoriti ljude od samoubojstva. Iako je kvaliteta dokumentarca visoka, uglavnom ga osuđuju zbog “morbidne tematike”. Ako više volite nestvarne morbidne teme onda svakako pogledajte The Bridge (2013-) seriju s kojom dokumentarac, osim istog naziva, nema mnogo toga zajedničkog iako je u igri opet jedan most.
Jesus Camp (2006) su režirale Heidi Ewing i Rachel Grady, a radi se o zajednici Bible Belt, jednoj od mnogih kršćanskih zajednica u Americi. Namjera dokumentarca nije osuđivati već jednostavno prikazati način na koji ta zajednica živi, koja su joj uvjerenja i kako ih slijedi. Članovi zajednice progovaraju o temama kao što su abortus, ljudska prava, globalno zatopljenje, homoseksualnost i načinu na koji Crkva iskorištava svoje pripadnike. Na kraju se postavlja pitanje koliko smo daleko spremni ići radi vlastite sreće i s kojim se društvenim i političkim posljedicama moramo nositi zbog svojih odabira. Jesus Camp nominiran je za Oscara za najbolji dokumentarac, a nazivaju ga istovremeno “frustrirajućim i empatičnim.” (source: indiewire.com)
Mnogi znaju za MTV-ijevu seriju Catfish: The TV Show (2012-), ali prije serije postajao je dokumentarac Catfish (2010) koji su režirali Henry Joost i Ariel Schulman. U središtu radnje nalazi se Arielov brat, Nev Schulman koji se preko Facebooka dopisuje s djevojkom koju nikad nije upoznao. Ubrzo shvati da su pjesme koje mu šalje kao svoje, zapravo uzete s interneta i da mnogo toga što je rekla nije istina jer njezine izjave postaju sve apsurdnije. Ariel nagovori Neva da se nastavi dopisivati s njom radi potreba dokumentarca ne bi li vidjeli gdje će ih to odvesti. Dokumentarac je postigao veliki uspjeh i zaslužan je za novotvorenicu “catfish” što znači “osoba koja se preko interneta predstavlja kao netko drugi”.
Foto: www.finalimageblog.com
The Act of Killing (2012) dokumentarac je Joshue Oppenheimera koji priča dotad nedokumentiranu priču o progonu komunista, političkih neprijatelja i etničkih manjina tijekom 1965. i 1966. godine u Indoneziji, nekoliko mjeseci nakon što je vojska svrgnula indonezijsku vladu. Riječ je o genocidu o kojem se šuti skoro pedeset godina, a pretpostavlja se da je tada i u idućim desetljećima Suhartove vladavine ubijeno između 500 tisuća i dva milijuna ljudi, a do danas nitko nije odgovarao za to. Oppenheimer je sedam godina proveo intervjuirajući bivše gangstere, krivce za nebrojene smrti pravih i navodnih komunista, a nedavno je izašao i nastavak dokumentarca pod naslovom The Look of Silence koji, za razliku od prvog djela, zauzima perspektivu žrtvi i čiju recenziju možete pročitati ovdje. Ako vas posebno zanimaju ovakvi dokumentarci, preporuka su svakako Enemies of the People (2009) i Nostalgia for the Light (2010) o kojima više možete saznati na Ziherovom linku.
The Thin Blue Line (1988) dokumentarac je redatelja Errola Morrisa o Randallu Daleu Adamsu koji je optužen na doživotan zatvor za ubojstvo koje nije počinio. Morris je isprva htio napraviti dokumentarac o psihijatru Jamesu Grigsonu koji je postao poznat pod nadimkom “Doktor Smrt” jer bi uvijek tvrdio da je optuženi zatvorenik sociopat koji će sigurno ponovo ubiti (jedino se pod takvom liječničkom procjenom dopušta smrtna kazna). Nakon razgovora s Adamsom, Morris je shvatio da nešto nije kako treba biti. Nakon što je dokumentarac postao slavan po svojoj kontroverznoj temi smrtne kazne, Adams je pušten na slobodu.