Ljubav za početnike: Predstava koja ruši zidove između mladih i suvremenosti
Zapitate li se ikada kako bi to izgledalo da su naše prabake dobile pravovremenu seksualnu edukaciju? Možete li ih uopće zamisliti u kontekstu gdje im netko pred očima na bananu navlači kondom ili simulira oralni seks? Ne baš. I zato vjerujem da bi se naše bake snebivale nad predstavom Ljubav za početnike koju je režijski osmislio Ivan Leo Lemo prema tekstu Jasminke Petrović, a koju su Scena Vidra, TeatarRugantino i MMC Interkultura zajednički upriličili na kazališnim daskama.
Publika ove predstave mahom se sastoji od narogušene mladeži u punom cvatu puberteta koja je dodatno zagrijala ionako toplu dvoranu te koja nije štedjela glumce sočnih komentara. I da, mlađahni gledatelji nisu se uopće snebivali nad prizorima koji su im se odvijali pred očima, jer za to nije bilo potrebe. Koliko god dobrom namjerom zračila ova predstava, a to je da kazalište iskoristi kao sredstvo edukacije te približi mlađariji sve aspekte seksa, i koliko god da su se autori trudili proglasiti predstavu “nenaivnom”, smatram da tu nenaivnost nisu uspjeli provesti do kraja. Tome ima nekoliko razloga, toliko opsežnih i kompleksnih koje možemo podvesti pod jedan nazivnik – moderno doba. Poprilično je naivno, iz osobne vizure govoreći, misliti da se današnje srednjoškolce može iznenaditi kojekakvim prizorima ejakuliranja sperme te pjevanjem u bananu. To je promašena logika. Dok su se naši roditelji u “svojim godinama” napajali crno-bijelim strip-erotskim sadržajima u kojima su provirujuće dojke bile vrhunac vrhunaca, današnja djeca na svojim tabletima, iPhone-ima i ostalim gadgetima imaju pozamašne zbirke porno sadržaja spremljene u foldere po kategorijama koje se mogu pronaći na svjetski uvriježenim porno stranicama. Srednjoškolci s kojima sam dijelila red u gledalištu mahom su ostajali nezainteresirani na takoreći provokativne sadržaje, što je samo dokaz da su njihove glave ionako prezasićene količinom informacija koju je predstava ponudila, a koje su trebale polučiti faktor iznenađenja.
Priča se vrti oko majke Cvijete te njezina sina kojeg je pubertet nokautirao ravno u čelo. U pomoć joj dolazi njezina slobodoumnija prijateljica “Lili bez ipsilona” koja Cvijetu pokušava na svakojake načine osuvremeniti. S druge strane, one mladenačke, radnja se uskovitlava oko dva mlada para od kojih je jedan predstavnik onoga što autori nazivaju Ljubav, te drugi koji okuplja stereotipizirane likove naše suvremene stvarnosti te preko kojih se tumače nedaće i grozote seksualno aktivnog života. Da bi predstava bila što simpatičnija i primamljivija, u nju su ubačeni songovi koji su prerade poznatih svjetskih hitova. Scena je krajnje jednostavna; sastoji se od četiri ploče koje funkcioniraju kao raznolika rekvizita; od kompjuterskih ekrana, preko kuhinjskih stolova, polica u knjižnicama pa do školskih ploča. Naravno, režijski i mizanscenski predstava je ostavila dojam pametna komada, dok se na samu izvedbu mogu pronaći neke zamjerke. Primjerice, užasno iritantna bila je oktava glasa majke Cvijete. Za ovaj zvučni aspekt može se, doduše, pronaći inteligentna logika koja glasi da je majka Cvijeta također jedan od arhetipa zastarjelih i viktorijanskih načela koji krase još i danas mnoge roditelje, pa tako njezino zvučno zgražanje sasvim simbolično stoji za osobu zapelu u 19. stoljeću. To je žena koja je užasnuta kada zatekne svog sina usred masturbacije ili kad mu jednog jutra pronađe mokru plahtu promočenu od noćne polucije. Žena koja riječ “seks” izgovara u pola daha i koja bi svome djetetu objasnila spolni čin kao pčelin let od cvijeta do cvijeta. Tu uskače trezvena Lili koja daje naznake svoje hippijevske povijesti, koja se ne boji progovoriti o temama seksa, ljubavi i života općenito.
Možda je onaj napad s početka teksta bio ipak malo pregrub. Ako se osvrnemo na kazališnu ponudu teatara u Zagrebu, teško možemo većinu toga poistovjetiti s generacijama koje tek stasaju. Mnogo je toga nerazumljivog, dalekog i odviše kompliciranog za osobu kojoj je posjet kazalištu tek nužno zlo pohađanja nastave. Predstave kao što je ova daleko više mogu ponuditi sve više i više nezainteresiranim mladim ljudima koji su svoje moždane vijuge prepustili Elizijskim poljanama još onda kada je izašao iPhone trojka. Ako je potrebno skvičanje na sceni da im poljulja vjeru u sustave vrijednosti kojima su prisiljeni vjerovati te da im uputi koju pametnu i to na zanimljiv način, ja sam definitivno za.
