Lovely Quinces: Godišnjica kantautorske renesanse

Prošli put kad me netko pitao ‘tko je Dunja Ercegović’, upala sam u neke egzistencijalističke sfere ha ha. Studentica sam na odjelu turizma i komunikacijskih znanosti, bik po horoskopu, podznak vodenjak, bojim se mraka i paukova (tipične ženske fobije), neorganizirana sam i lijena, ne vjerujem da novac može kupiti sreću, ali sigurno može kupiti stvari koje te čine sretnima bar nakratko (mada je sreću najbolje uzimati u malim dozama), vjerujem da sam u prošlim životima bila pametnija (nadam se), mrzim kad ljudi nemaju smisla za humor i znam da apsolutno ne znam tko sam.

Skromna je Dunja Ercegović, gotovo pa joj ne biste povjerovali kad vam se tako predstavi. Tim pristupom dobiva se još samo razlog više za svratiti na koncert i uvjeriti se od kud onda ta suverenost glasa dolazi. Ove jeseni dolazi s novim materijalom, podsjeća na stari i sve to predstavlja 22.11.u Malom pogonu.

Ne tako davno sjedila je u Quasimodo-u u Splitu gdje se upoznavala s novim bendovima, u klubu koji ju je gotovo pa i odgajao. Čak kad i ne bi imala društvo za izlazak, to ju ne bi spriječilo da dođe, naruči pivo, posluša bend i vrati se doma u krevet. Dugo su njena razmišljanja išla u smjeru toga da i sama posjeti drugu stranu i izađe iz publike dok konačno nije dobila priliku za taj trenutak.

Jedino što ti trenutci jako brzo prođu, uopće ne skužiš, tila bi malo više uživat u tome, da bar malo više potraju! Skužiš na sekundu “Wow, došla sam do tog nekog cilja, iako nisam virovala da ću ikad doć” jer cili sam život imala nade i snove, ali sam mislila da se nikad neće izrealizirat, nisam imala vjere da ljudi prate taj kantautorski žanr.

Dijete iz glazbene obitelji u kojoj otac svira trubu i gitaru, a djed harmoniku (navodno je djed imao i glasovne sposobnosti koje su se pokazale nasljednima), gdje od 12. godine svira svoju gitaru koju je dobila na poklon, kao i brojne CD-e različitih žanrova. Prvi nastup bez gitare bio je  na školskoj priredbi gdje je otpjevala Sinatrinu “I’ve Got You Under My Skin”. Sve što je potrebno reći o tome jest da je prva reakcija stigla od profesora tjelesnog: “Vi morate malu upisat u glazbenu školu!”.

I tako je učila svirati saksofon dok joj kreativna sputanost u školi nije postala prevelik teret.

Prvi koncert je odradila sa 14 godina u višeglasnom sastavu pod vodstvom Teane Kovačević. Pjevale su hitove na matricu u nekoliko blokova–latinoameričke, rock’n’roll, blues, hrvatski blok i country. Svatko bi imao svoju solo dionicu, ostali bi bili pratnja. Tada je naučila što predstavlja izvedba, što znači biti showman na pozornici i komunicirati s publikom.

A onda, izlazak u javnost. Bila sam doma, padala je kiša (smijeh), ja po petstoti put sviram jednu te istu svoju pjesmu. Bila sam druga godina faksa, razmišljam… dogodine ću biti treća godina. Razmišljam dalje. Poslije toga ću upisati diplomski, završit ću faks, pa ću naći posao, recimo bit ću konobarica jer u ovoj Hrvatskoj ne možeš naći posao u struci, a onda ću jednog lipog dana naći posao u struci, pa ću se vjenčati, imati djecu… I kako ću ja pobogu u tom periodu išta ostvarit?!? I samo me puklo! Slušala sam neke bendove za koje sam znala reć “Ajme meni, ovo je sranje”, i rekla sama sebi “Jebote Dunja, ti toliko pizdiš, ali oni se trude, uporni su, žele karijeru, a što ti radiš?! Uzimaš si za pravo da iz svoje sobe kritiziraš druge, a nisi ništa napravila! “Nakon toga sam odmah nazvala prijatelja koji ima kućni studio i koji mi je jednom bio ponudio da snimim pjesmu, i snimili smo je.

I tako nastaje nesuđeni Johnny Panic. Htjela se nazvati prema junaku Sylvie Plath iz jedne njoj jako drage kratke priče, ali ime je već prisvojio pop punk bend iz Londona. Profesor engleskog na fakultetu ju je stalno zvao quince (dunja) pa je uz prefiks i množinu nadimak dobio novo ruho taman za Dunjin alter ego Lovley Quinces.

Pod tim umjetničkim imenom izlazi njen prvi EP “No Room For Us” u kojem su gitara i vokal u fokusu stvarajući kvalitetan zvuk pretresajući cijeli raspon emocija dok se tužne ljubavne pjesme tečno preljevaju jedna u drugu.

YouTube uspješnica ‘Wrong House’ na kojoj surađuje s Ivicom Plazonićem (produkcija) i Hrvojem Alavanjom (bongosi) pokrenula je val pažnje koji je doveo do velikih promjena. Ove godine nastupala je u Sjevernoj Americi na nekoliko festivala i klubova uključujući onaj u Greenwich Villageu gdje su nastupali Bob Dylan i Bruce Springsteen. Pojavila se na naslovnici hrvatskog izdanja časopisa Rolling Stone te je u listopadu izbacila posljednji singl “Secret Smile” objavljujen točno godinu dana od izlaska prvog EP-a za čije je snimanje i produkciju zaslužan Mark Mrakovčić. Najavljen je drugi čija atmosferičnost kroz malo sjetniji ton u kojem punoća njenog glasa dolazi do najvećeg izražaja.

Odlazak u Ameriku prihvatila je kao svojevrsnu provjeru svog znanja engleskog pošto uvijek stvara na njemu. Tvrdi da su poruke koje odašilje univerzalne te da bi trebalo više ljudi čuti i razumjeti. Kada nastupa na domaćem terenu nema problema s dopiranjem do publike usprkos ‘jezičnoj barijeri’ . To potvrđuje i jedna simpatična anegdota:

Evo baš na koncertu u Rijeci nedavno. U Klubu sam imala koncert i odsviram prvu i drugu pjesmu i… na trećoj pjesmi mi pukne žica! I ajde, dobro, nije tako strašno, znala sam da će mi se to dogodit, ali računam pa ne mogu valjda biti baš takva pegula. Idem svirat dalje, kad pukne mi i druga žica! Što ću sad? Kažem ljudima “Vjerojatno ćete me mrzit nakon ovog, ali užasno se osjećam i ne zaslužujem riječ glazbenik, ali ja stvarno ne znam promjeniti žice na gitari!” (smijeh) Uvijek sam se užasavala toga da mi na sceni pukne žica, svi će me popljuvat. Još u Rijeci nisam imala ni rezervne žice. Dobro, nemam dvije žice, idemo dalje, totalni punk, kad ono pukne mi i treća žica, usred pjesme “Wrong House”! Bilo je krcato i bila je super atmosfera, ljudima je bilo toliko žao radi mene… Ja sam možda izgledala kul, al najradije bih sama sebe plesnula. I ništa, što ću, kažem ljudima “Hvala vam što ste došli, sljedeći koncert je besplatan, pjevat ću vam od doma ako treba” (smijeh). I silazim ja s pozornice, i kaže mi neki tip “Doći će ti jedan tip s gitarom za 5 minuta”.

Tip je otišao doma po gitaru. I mi uključimo gitaru u kabel, kad ono ne radi gitara.

Iznimno joj je stalo do svoje publike. Često napominje da joj nije bitna brojnost kojoj svira nego da s njima ostvari povezanost i interakciju te da se svi užive u taj trenutak dok koncert traje. Sama sebi je najveći kritičar i čak kad ima tremu i pogriješi u nečemu najbitnije joj je da publika osjeti iskrenost, a ne da poruka bude ‘tehnički savršena’.

I kantautorstvu posvećuje puno vremena i pažnje. To je proces tokom kojega je teško istresti osjećaje na papir. Jednom kad se to učini pjesma se stalno vraća i izlazi iz ladice dok konačno taj emocionalno iscrpljujući proces nije završen nastupom kada uslijedi nagrada za trud i osjećaj oslobođenosti.

Osjećam nekakvu obavezu i odgovornost, kako prema sebi, volim vjerovati i prema drugima. Osjećam da stalno moram izbacivati nešto novo, i koliko god da je taj fenomen strašan, toliko me i oduševljava i figurira mi kao najveća motivacija.

Pročitajte i Ziherov intervju s Lovely Quinces.