Luka Janković: „Njemački ima lošu reputaciju zbog povijesnih asocijacija i grube birokracije“

Njemački jezik mnogi doživljavaju kao hladan i neumoljivo gramatičan. No promjena adrese često mijenja i perspektivu. U to se uvjerio Luka Janković, kojemu je preseljenje u Njemačku pokazalo da jezik iz apstraktnog sustava pravila nenadano može prerasti u alat preživljavanja i integracije. Međutim, u njegovom slučaju, njemački je vremenom postao i profesionalni interes.

Luka je danas vlasnik obrta Verbal, kroz koji podučava njemački jezik. Posao je to u koji je ušao bez formalnog obrazovanja, ali s višegodišnjim životnim i radnim iskustvom. Stoga njegovi polaznici ne uče samo pravila, nego i kako se snaći u svakodnevnoj dihotomiji Njemačke, bilo to u administraciji, radnom ili pak neformalnom okruženju, to jest ondje gdje jezik doista živi.

U skladu s njemačkom kulturom odmjerenosti i preciznosti, Luka za sebe tvrdi da njeguje vintage estetiku s urbanim primjesama. Sklon je eleganciji i čistim linijama, a tamnije tonove dopušta si i u književnosti. Tako u svom debitantskom romanu Davidov akt istražuje psihološke napetosti koje nastaju uslijed sudara požude i nagomilanih repova iz prošlosti.

Slijedi razgovor o jeziku kao prostoru osobne transformacije, o stereotipima koji se pripisuju njemačkoj kulturi, kao i predrasudama prema onima koji podučavaju jezik bez formalnog obrazovanja. Također, razgovaramo o pisanju kao potrebi da se razumiju složeni međuljudski odnosi.

Kako je njemački jezik ušao u tvoj život i kako se mijenjao tvoj odnos prema njemu?

Njemački je u moj život ušao prilično neglamurozno u četvrtom razredu osnovne škole, kao izborni predmet koji sam odabrao više iz nužde nego iz entuzijazma. Tada mi se nije nimalo sviđao. Doživljavao sam ga kao tvrd, kompliciran i potpuno neintuitivan jezik; upravo onako kako ga većina djece u toj dobi i doživljava. Učio sam ga jer sam morao, a ne zato što sam htio.

Preokret se dogodio kada sam se s roditeljima preselio u Njemačku. Odjednom je njemački postao alat za preživljavanje. Shvatio sam da si više ne mogu priuštiti luksuz „ne voljeti“ taj jezik ako se želim integrirati. Od jezika koji sam doživljavao kao prepreku, postao je prostor slobode jer mi je omogućio osjećaj pripadnosti i profesionalni razvoj.

Što te motiviralo da se počneš baviti podučavanjem?

Ideja da se bavim podučavanjem došla je prilično spontano nakon povratka u Hrvatsku. Razmišljao sam čime bih se mogao dugoročno baviti, a podučavanje jezika nametnulo se gotovo prirodno jer je njemački već tada bio sastavni dio mog života. Možda me najviše motivirala spoznaja da je jezik, koji sam nekoć doživljavao kao težak, zapravo postao moćan i logičan alat za komunikaciju. Osim toga, još od djetinjstva privlačila me uloga učitelja i oduvijek sam maštao o tome da jednog dana stanem pred razred.

Već više od pet godina aktivno podučavam njemački jezik. Vlastiti obrt otvorio sam nešto kasnije, a prije toga radio sam u dvije škole stranih jezika, što mi je pružilo vrijedan uvid u različite metode rada i potrebe polaznika.

S obzirom na dugogodišnje iskustvo života u Njemačkoj, danas si poluizvorni govornik njemačkog. Na koji se način to iskustvo odražava na tvoj pristup podučavanju?

Za mene poluizvorni govornik nije netko tko samo „dobro zna jezik“, nego osoba koja je dio života provela na tom govornom području. Njemački nisam učio isključivo iz knjiga, nego kroz svakodnevne situacije koje vas ili nauče ili izbace iz igre. Upravo tu vidim najveću prednost poluizvornog govornika: razumijem i jezik i put kojim polaznik prolazi jer sam tim putem i sam prošao.

Znam kako je to kada u glavi imate savršeno složenu rečenicu, a u stvarnosti vas sugovornik pogleda zbunjeno ili jednostavno zablokirate. To mi se dogodilo već na samom početku života u Njemačkoj. Imao sam unaprijed pripremljeno sve što želim reći, ali kada sam konačno prišao osobi, ostao sam bez teksta. Tada sam shvatio kolika je razlika između njemačkog naučenog iz knjige i njemačkog u stvarnom životu. Upravo tu razliku danas nastojim prenijeti svojim polaznicima pomažući im da jezik postane alat, a ne prepreka.

Budući da po struci nisi profesor njemačkog jezika, koliko je, po tvom mišljenju, formalno obrazovanje važno za kvalitetno podučavanje jezika?

Formalno obrazovanje smatram važnim, ali ne i presudnim u svim kontekstima. Kada je riječ o radu s djecom, pedagoška podloga svakako je poželjna. No kod odraslih polaznika situacija je drukčija. Oni dolaze s jasnim ciljevima, motivacijom i konkretnim potrebama, a tada presudnu ulogu imaju iskustvo, metodika i sposobnost prilagodbe, a ne sama diploma.

Akademska pozadina, po mom mišljenju, nije jamstvo kvalitetne nastave. Može biti prednost, ali sama po sebi ne znači da netko zna prenijeti znanje. U praksi je formalno obrazovanje ključno ponajprije ako se želite zaposliti u državnom sustavu. Izvan toga, osobito u privatnoj poduci, rezultati govore brže i glasnije od titula.

Na skepticizam vezan uz to odgovaram vrlo jednostavno: radom i rezultatima. Polaznici ostaju, preporučuju me drugima i vraćaju se s konkretnim ciljevima koje su ostvarili, bilo to zapošljavanje, preseljenje ili sigurnost u svakodnevnoj komunikaciji. To mi je najbolja potvrda.

Kako izgleda jedan tvoj tipičan sat i čime se razlikuje od klasične nastave?

Moj tipičan sat njemačkog nema klasičnu strukturu. Naravno, postoji plan i jasan cilj, ali sat je uvijek prilagođen polazniku. Počinjemo razgovorom, često o stvarnim situacijama koje polaznika očekuju ili su mu se već dogodile. Iz tih situacija prirodno izdvajamo gramatiku i vokabular koji su mu u tom trenutku potrebni.

Taj se pristup razlikuje od klasične nastave ponajprije po tome što je fokus na upotrebi jezika. Ne bih rekao da je klasična nastava loša ili kruta. I tamo se pogreške toleriraju i provode kvalitetni programi. Razlika je više u okviru rada. U formalnom sustavu postoji jasno zadan plan i ishodi koji se moraju ostvariti u ograničenom broju sati, pa često nema vremena da se dulje zadrži na onome što pojedinom učeniku predstavlja veći izazov.

U individualnoj, a osobito individualiziranoj nastavi, taj pritisak ne postoji. Mogu prilagoditi tempo, redoslijed i način rada svakoj osobi jer nekome treba više vremena za gramatiku, nekome za vokabular, a nekome za govor. Upravo u toj fleksibilnosti vidim najveću prednost svog pristupa.

Kako radiš s polaznicima koji imaju izražen strah od govora? Možeš li podijeliti neku anegdotu ili primjer polaznika koji je mislio da neće lako naučiti njemački?

Ako bih morao izdvojiti jedan tip polaznika koji me uvijek iznova iznenadi, to su oni koji dolaze slomljenog samopouzdanja, uvjereni da nisu za jezik. Upravo oni često naprave najveći iskorak. Česta greška koju polaznici rade je da od sebe očekuju savršenstvo prerano i onda se zbog straha od pogreške jedva usude govoriti. Strah od govora je daleko najčešći problem i uvijek naglašavam da on nema veze s inteligencijom. S takvim polaznicima radim polako, ali vrlo konkretno. Ne preskačemo stvari koje stvaraju probleme, nego ih rastavimo i objasnimo.

Primjerice, kod njemačkog je česta greška da se sve pokušava doslovno prevoditi s hrvatskog. Recimo, ljudi kažu „u Njemačkoj“, pa automatski žele reći in Deutschland, ali onda isti obrazac pogrešno prenose na sve situacije. Ili kod preterita pokušavaju tražiti paralelu s hrvatskim vremenima koja jednostavno ne postoje. Zato se zadržimo na tim točkama, ponavljamo ih u različitim kontekstima i tek kad vidim da je osoba to stvarno usvojila, idemo dalje. Prvo gradimo sigurnost, a tek onda tečnost.

Imam puno anegdota koje su mi ostale u sjećanju. Jedna polaznica je tijekom ispita zatražila da u pozadini svira glazba jer je tad opuštenija. Druga polaznica si je u par navrata na početku sata popila čašicu žestice kako bi se opustila. I stvarno je djelovalo.

Njemački se često doživljava kao „radni“ i uhu neugodan jezik. Kako bi opisao njemačku kulturu i mentalitet?

Istina je da njemački ima lošu reputaciju. Često ga se doživljava kao grub jezik. Taj dojam dijelom proizlazi iz povijesnih asocijacija, a dijelom iz činjenice da se mnogi s njemačkim prvi put susretnu kroz birokraciju ili zahtjevnu gramatiku. Rijetko ga upoznaju kroz književnost, glazbu ili svakodnevni govor. A upravo se tamo krije sasvim drugačije lice jezika.

Njemački kulturni prostor dao je golemi doprinos europskoj umjetnosti, znanosti i filozofiji. Dovoljno je uzeti u ruke Patnje mladog Werthera i vidjeti koliko njemački može biti suptilan i lirski. Ili čitati Fausta, gdje jezik postaje filozofski dramatičan. Tu su i klasici Friedricha Schillera, Thomasa Manna ili Hermanna Hessea. Osim toga, na njemačkom su zapisane misli Immanuela Kanta i Friedricha Nietzschea. Isto vrijedi i za glazbu. Teško je govoriti o grubom jeziku kad znamo da je to jezik skladatelja poput Beethovena, Bacha i Mozarta.

Što se mentaliteta tiče, Nijemci cijene točnost, odgovornost i jasnoću. To na prvu može djelovati hladno, ali iza toga stoji snažan osjećaj poštenja i pouzdanosti. Odnosi se ne grade impulzivno, ali kada se izgrade, stabilni su i dugoročni. Postoji velika vrijednost u toj dosljednosti.

Kako negativan stav prema jeziku utječe na proces učenja?

Kada netko njemački uči isključivo zato što mora, često se javlja unutarnji otpor. U takvom stanju teško je napredovati jer je motivacija slaba, a svaka pogreška dodatno potvrđuje već postojeće uvjerenje da je jezik „pretežak”.

Moj je zadatak tada pokazati da jezik nije samo alat za posao, nego sredstvo razumijevanja ljudi, kulture i sebe samoga u novom okruženju. Znam kako je učiti njemački od nule, znam gdje nastaju blokade i kako se razvija osjećaj da je jezik neprijatelj, ali znam i kako taj osjećaj postupno razgraditi. Stoga ne podučavam samo pravila i strukture, nego nastojim približiti i raznoliku kulturnu dimenziju njemačkog govornog područja.

Vodiš vlastiti obrt Verbal. Koliko je izazovno balansirati između podučavanja i poduzetništva te kako vidiš Verbal za pet godina?

Balansiranje između podučavanja i poduzetništva zasad mi ne predstavlja problem. Administracija je neizbježan dio posla, ali ne upravlja mojim radom. Kvaliteta nastave uvijek mi je prioritet i oko toga nema kompromisa.

Verbal za pet godina vidim barem stepenicu više u odnosu na danas. Trenutno radim isključivo online, no volio bih ponovno uvesti i nastavu uživo, što podrazumijeva poslovni prostor i tim ljudi. Smatram da se širenje treba dogoditi tek kada za to postoje stabilni i kvalitetni uvjeti. Ako do toga dođe, moguće je uvođenje barem još jednog stranog jezika, kao i uključivanje suradnika koji dijele isti pristup radu. U planu su i daljnje suradnje s jezičnim centrima i tvrtkama, kao i razvoj dodatnih formata poput tematskih radionica ili specijaliziranih programa.

Ono što mi je najvažnije jest da Verbal zadrži svoj identitet, a on podrazumijeva prijateljski pristup, individualiziran rad i osjećaj sigurnosti. Želim da polaznici i dalje imaju dojam da su došli na mjesto gdje smiju griješiti, pitati i učiti bez pritiska.

Zanimljivo je da si se, pored podučavanja, pronašao i u pisanju. Tvoj debitantski roman pod naslovom Davidov akt objavljen je prošle godine u osobnoj nakladi. Riječ je o psihološkom trileru o odnosima u kojima ništa nije onako kako se čini. O čemu roman govori, kako je nastao i što te uopće potaknulo na pisanje?

Pisanje je za mene prirodan nastavak interesa za ljude i njihove odnose. Davidov akt psihološki je triler o troje ljudi koji su međusobno emocionalno povezani, ali si postupno počinju nanositi štetu, svatko iz svojih razloga. Radnja se razvija kroz taj emocionalni trokut, u kojem se granice između privrženosti, kontrole i opsesije polako brišu. Kroz priču se pokazuje kako male, naizgled bezazlene odluke i prešućene istine s vremenom prerastaju u ozbiljne posljedice.

Ideja za roman pojavila se relativno brzo, ali sam proces pisanja trajao je oko petnaest mjeseci. Inspiraciju sam crpio iz međuljudskih odnosa i psiholoških obrazaca koje svakodnevno promatram, ali i iz žanra koji osobno volim. Posebno me zanimaju motivi manipulacije pod krinkom brige, potrebe za kontrolom i nemogućnosti preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke.

Davidov akt nije samo moj debitantski roman, nego i vrlo osoban projekt. Ne pišem o ekstremima, nego o situacijama koje su mnogima poznate: emocionalnoj ucjeni, šutnji umjesto razgovora, strahu od gubitka i potrebi da budemo viđeni.

Nakon skromne prve naklade, roman je nedavno doživio i drugo izdanje, a do primjerka je moguće doći upitom na tvoje društvene mreže te u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Koliko je mladom, neafirmiranom autoru teško pronaći izdavača u Hrvatskoj?

Traženje izdavača kao mlad i neafirmiran autor u Hrvatskoj može biti prilično demotivirajuće. Ne nužno zato što vam netko izravno kaže da niste dobri, nego zato što vrlo često nema nikakvog odgovora. U takvom sustavu lako je steći dojam da tekst nije ni pročitan. Zbog toga sam u jednom trenutku odlučio prestati čekati vanjsku potvrdu i roman objaviti sam.

Prva naklada bila je namjerno mala. Zanimao me iskren dojam bližnjih i ljudi koji mi vjeruju, a priznajem i da sam jednostavno htio što prije vidjeti vlastitu knjigu na polici. Povratne informacije bile su vrlo pozitivne, često i iznenađujuće. Bio mi je zanimljiv komentar jednog čitatelja koji je rekao da ga je uznemirilo to što nitko u romanu nije potpuno kriv ili nevin.

Radiš li trenutno na nekom novom rukopisu?

Uvijek radim na nečemu. Trenutno imam nekoliko započetih rukopisa i dosta ideja koje čekaju da ih povežem u zaokruženu cjelinu. Najviše me inspiriraju priče u kojima se problemi postupno gomilaju kroz sitnice. To mogu biti neizgovorene rečenice, prešućene zamjerke, pasivna agresija. Zanimaju me situacije kada ljudi ostanu u odnosima koji im štete, često uvjereni da čine pravu stvar. Takve obrasce prepoznajem svuda oko sebe, kako kod prijatelja, tako i kod sebe.

Jedan od tvojih hobija je i moda pa tako na svom Instagram profilu bilježiš neke od najreprezentativnijih outfita. Kako bi opisao svoj modni stil i što za tebe znači izražavati se kroz odjeću?

Moda mi je važan oblik osobnog izražavanja još od srednje škole. Već tada me privlačio ozbiljniji, elegantniji stil, nešto što odudara od trendova. S vremenom se taj ukus samo dodatno profilirao. Danas biram vintage i elegantne komade jer kroz njih mogu izgledati ozbiljno. Ne volim trendove koji dođu i nestanu. Ljudi me često doživljavaju kao nekoga tko drži do detalja i estetike, ali bez potrebe da se nameće. Nosim ono u čemu se osjećam sigurno i svoje.

I u podučavanje i u pisanje uronio si amaterski. Što za tebe znači baviti se nečim amaterski i kada odlučuješ profesionalizirati svoj interes ili ambiciju?

Riječ „amaterski“ za mene nema negativnu konotaciju. Baviti se nečim amaterski znači ući u to iz znatiželje, potrebe i iskrenog interesa, bez velikih očekivanja i pritiska. Ta sloboda svakako je dragocjena, ali nosi i određene frustracije. Kada nemaš formalnu potvrdu poput diplome, često moraš dodatno dokazivati da znaš što radiš.

S druge strane, nemaš obvezu uklapati se u unaprijed zadana pravila ni slijediti tuđe obrasce. Profesionalizacija, barem u mom slučaju, dolazi u trenutku kada shvatiš da se nečim više ne baviš povremeno, nego sustavno i dosljedno. S podučavanjem se to dogodilo prirodno, iz kontinuiranog rada i odgovornosti koja je s vremenom postala sastavni dio mog identiteta.