Mangroove: “Mainstream glazba je čisti industrijski proces proizvodnje zabave”
Jezgra Mangroove benda Toni Starešinić i Željka Veverec povodom koncerta u Tvornici pristaju podijeliti svoje misaone procese. Povod koncerta je promocija njihovog trenutnog albuma “Srce” koji je baš kao i naziv ispunio taj isti organ toplinom i kvalitetnom glazbom publiku i kritiku.
Pričali smo o Euroviziji, današnjoj glazbenoj industriji, budućim projektima, suradnicima. Nismo pričali niti slova niti riječi konkretno o novom albumu jer želja je veća da ih se čuje uživo 28. veljače u Tvornici.
Čestitke na sjajnom albumu“Srce”. Prihvaćen je od strane publike i kritike, ljestvicu ste si visoko dignuli. U deset godina izbacili ste četiri albuma što je svakako sjajan prosjek. Može li se očekivati isto takav mentalitet ili ćete malo uživati u slavi trenutnog albuma?
Toni: Eh uživali smo cijelih tjedan dana nakon objave albuma, pošteno proslavili dvije godina rada na novom albumu, ali to je bilo tamo negdje u studenom prošle godine. Od onda se trudimo što bolje ga ispromovirati, dogovoriti koncerte, turneje… Ok možda sad riječ turneja na domaćoj sceni spada malo žešći SF ili život u nekoj prošlosti. Evo bliži nam se glavni zagrebački koncert u Tvornici pa smo trenutno fokusirani da se što bolje pripremimo za to. Imat ćemo i dosta gostiju, bit će uzbudljivo.
Živimo u doba kada se glazba gleda a ne sluša, spotovima se pridodaje veća pozornost nego glazbi te se troši više pažnje na scenski nastup na koncertima nego na samu glazbu. Glazbi fali kvalitete. Zaslužuje li prosječan slušatelj bolje od toga?
Toni: Mainstream glazba više baš i ne traži neku kvalitetu, to je više čisti industrijski proces proizvodnje zabave. Iznimke se naravno dese tu i tamo. Slična je situacija i na filmu. Sve se oduvijek mijenjalo, pa se sad fokus ljudi prebacio na neke druge stvari. Prosječan slušatelj svakako zaslužuje bolju glazbu, ali nikad ju zapravo nije tražio ni prije ni danas. Ne zato što čovjek želi loše nego se jednostavno većina drži poznatog, sigurnog i provjerenog pa se suvremena industrija odlučila dodvoravati većinskoj publici. Prije se glazba nametala ljudima. I ljudi su je prihvaćali, općenito je glazba prije puno više ljudima značila u životu, bila je dio odrastanja, identifikacije. Danas su svi virtualni, puno je veći izbor zabave i svega što je zapravo i dobro. Danas je isto velik izbor kvalitetne glazbe, svašta se tu uzbudljivog dešava, ali više za probrane uši i ljude kojima to nešto znači.
Kako komentirate nedavno održanu Doru? Trebaju li se pjevači natjecati na svojem materinjem jeziku ili biti globalisti i pjevati na engleskom? Hoće li se ponoviti trend neuspjeha hrvatskih predstavnika na Euroviziji?
Toni: Mislim da je za starije generacije Dora nešto uz što su vezani, prije je to je bio prozor u svijet iz bivše države, manifestacija u kojoj smo se mi imali prilike natjecati s Europom pa smo se osamostalili i nastavili dalje solo. Vjerojatno je tako i u svim istočnim državama Europe. Zapravo se radi o totalno nebitnom natjecanju, domaćim autorima je to zgodna prilika da prezentiraju nove radijske hitove, publici malo zabave da navijaju, netko tu nešto i zaradi, netko potroši. Možda su više bitniji državno susjedski odnosi nego jezik na kojem se pjeva haha. Teško ćemo uspjeti ako pokušavamo kopirati nešto što su drugi radili prije. Treba se nametnuti nečim svojim.
Koliko je danas u ovo moderno glazbeno vrijeme presudan talent? Ili se glazba mehanizirala? Koliko je potrebno ili nije danas imati školskog znanja o glazbi?
Toni: Mislim da je i dalje potreban talent za nešto. Ne mora biti za glazbu, može biti i za neki oblik samopromocije ili scenski nastup, a i dalje je bitna iskrenost. Skuži se kad je netko fejk. Školsko znanje zapravo i nije potrebno, internet danas injektira u onoga koga zanima puno glazbe u kratko vrijeme, proces učenja je postao puno brži.
Kao prekaljeni glazbenici vjerojatno vas ponekad nervoza hvata. Kako izlazite na kraj s time? Što bi ste preporučili nekome friškome tko ulazi u glazbene vode oko tog pitanja?
Toni: I dan danas se nađem u situacijama gdje mi se tresu ruke od treme tako da pričekajmo s prekaljenošću. S vremenom sam naučio da treba što manje razmišljati i prepustiti se tijelu. Tijelo pamti, tijelo svira, mozak samo smeta. Šalabahter dobro dođe čak da smanji potrebu za razmišljanjem, a s vremenom kad tijelo sve popamti bacit ćete i taj šalabahter.
Željka: Ja se uvijek pomalo bojim ili kako bi pametnije rekla uzbuđenija sam i to znači odgovorna prema glazbi i publici. E sad, treba pronaći neki svoj mir i fokus, a naravno prije svakako vježbati da sve uđe u tijelo pa kad krene uzbuđenje sigurno će pomoći činjenica da ste nešto prošli više puta. A savjet: neće se dogoditi ništa strašno ni ako pogriješiš, pa na kraju ne radi se o životu ili smrti to je glazba, opusti se i uživaj.
Postoji li još kakvih projekata u budućnosti izvan Mangroovea poput “Soul Basement”, kazališnih mjuzikala ili trio Željka At Ease?
Željka: Trenutno sam u obnovljenom mjuziklu Aida koju eto ponosno igram još od 2005. godine, a sprema se i Jesus Christ Superstar u Komediji kojemu se jako veselim. A glazba ide dalje: Mangroove neće stati, ali ja ću se eto napokon baciti i u solo vode. Do kraja godine spremam svoj album, nešto drugačije od Mangroovea i neko moje drugačije lice općenito, a u ožujku izlazi prvi singl pa eto radimo puno i veselimo se.
Kako ste proslavili nagradu „Koncertni izvođač godine“ i „Jazz&Off izvođač godine“ s ekipom iz grupe Chuija? Imate i nekoliko nominacija na Porinu, očekuje li se i tamo trijumf?
Toni: Pa uspjeli smo pošteno proslaviti i biti doma u krevetu u ponoć što je fantastičan uspjeh. Chuijev album “Third Sun From The Stone” je bio nominiran dva puta, a album “Chui ovu glazbu” je pobrao čak pet nominacija od kojih su se tri manifestirale u Porine.
Kako je došlo do suradnje s velikim imenima elektronske scene Andrea Ljekaj, Yakka i Cortex Team?
Željka: Dečki su se sami javili da bi htjeli raditi remixeve, svidjele su im se pjesme i čuli su sebe u njima odnosno čuli su da ih mogu napraviti na svoj način. Mi smo svakako sretni što su se javili, napravili su i odlične remixeve koji su našu glazbu približili plesnim klupskim partyjima i ljubiteljima elektronske plesne glazbe.
Kroz svoj rad imali ste dosta izmjena u bendu. Hoće li Leo Beslać i Silvio Bočić ostati trajni suputnici na vašem glazbenom putovanju?
Toni: Silvio i Leo su odlični dečki i glazbenici i svi nekako razmišljamo isto tako da nema razloga da nas život rastavi. Opet tko zna što će nam još donijeti taj život i kamo će nas odvesti. Trenutno baš uživamo svirajući skupa i tek sad trebamo prosvirati sve ove nove stvari, neke ćemo prvi put tek odsvirati sad u Tvornici.
Osim uskoro u Tvornici gdje vas još možemo vidjeti? Kakav je kalendar svirki?
Željka: Nakon Tvornice idemo u Split, Zadar, Šibenik to je sve kraj ožujka početak aprila, pa dogovaramo svirke za ljeto. Dosta toga je još u fazi ‘bit će al čekamo potvrdu datuma’ pa kad bude potvrđeno javimo.
28. veljače imate koncertnu promociju albuma“Srce” u Tvornici kulture. Osim dobre svirke što još pripremate za taj nastup?
Toni: Ha! U Tvornicu nam u goste dolaze Remi, zbor Čipkice i puhaći suport Mario Bočić, Luka Žužić i Miron Hauser iz Jazz orkestra HRT-a i Mak Murtić i Danijel Hršak iz Mimike orkestra. U Mimici svira i naš Leo, a ja sam surađivao s dečkima iz Jazz orkestra tako da smo svi i prijatelji. Poslije koncerta plesnim podijem dirigira Yakka. Vidimo se u Tvornici.