novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Marina Katinić: “Smog je ekološka najezda neautentičnosti”

Foto: Marina Katinić
Vrijeme čitanja: 6 minute

Marina Katinić pjesnikinja je čija je zbirka pjesama imena Ptica na ušću smoga po odluci prosudbenog žirija, između 90 na natječaj prispjelih zbirki, nedavno ovjenčana Nagradom Anđelko Novaković za najbolju neobjavljenu i na hrvatskom napisanu zbirku autora do 35 godina. Nagrada nosi ime uglednog hrvatskog pjesnika, esejista i nadasve zaslužnog kulturnog djelatnika Anđelka Novakovića, koji je iznenada preminuo 2003. godine u 52. godini života. Marina Katinić druga je po redu dobitnica ove nagrade, a 2014. godine nagradu je odnijela Frančeska Liebmann.

Možete li nam nešto reći o sebi? Kada ste počeli pisati?
Rođena sam 1984. godine u Zagrebu. Diplomirala sam filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te trenutno pripremam doktorat na temu: Filozofiranje s djecom i mladima u integrativno-bioetičkoj edukaciji. Počela sam pisati u četvrtom razredu osnovne škole. Intenzivno sam počela pisati poeziju u srednjoj školi, no nisam se bavila mišlju da to ima smisla negdje objavljivati, jer me već tada pratio tipično postmoderni (iako to tada nisam znala) osjećaj skepse prema pisanju kad je sve već ionako rečeno. Tijekom studija sam također pisala, ali nisam imala prevelikih ambicija. Sve je promijenio susret s jednim izuzetnim čovjekom Ivanom Pranjićem, inače profesorom hrvatskog jezika i filozofije u čakovečkoj gimnaziji, koji mi je s velikom brigom i ljubavlju rekao kako jednostavno moram pisati. I ja sam mu povjerovala.

Gdje ste objavljivali prije dobitka Nagrade Anđelko Novaković?
2011. godine kada sam živjela na Korčuli, prijavila sam se na natječaj Bibiloteke Žilković za neobjavljeni rukopis autora sa stalnim prebivalištem na otoku. Dobila sam prvu nagradu i priliku objaviti svoju prvu zbirku pjesama imena Kriptopis bijelog u procijepu zemlje. Objavila sam izbor pjesama iz te zbirke u časopisu ‘Obnovljeni život’. Slala sam pjesme u časopise ‘Poezija’ i ‘Republika’, ali objavljivanje u njima još nisam dočekala. Također, istaknula bih sudjelovanje na pjesničkoj manifestaciji ‘Pesničenje’ na Korčuli. A posebice bih istaknula svoje sudjelovanje na projektu Prirok, koji u sklopu udruge Svjetski savez mladih organizira radionice i tribine na temu književnosti te kojem je cilj odgojiti i stvoriti novi književni naraštaj, a koji je pokrenuo mladi pjesnik i entuzijast Luka Tripalo.

Koliko Vam znači dobitak Nagrade Anđelko Novaković?
Mladom je autoru općenito jako teško ući u književne krugove, teško je početi objavljivati u književnim časopisima, a pogotovo je teško doći do trenutka da mu knjiga bude objavljena, pogotovo kod nekog priznatog nakladnika, kao što je u mojem slučaju Društvo hrvatskih književnika. Ne želim ulaziti u razloge, ali nažalost je tako da mogu proći i godine do prvog objavljivanja. Zato mi ova nagrada jako puno znači.

Naslov vaše nagrađene zbirke pjesama jest Ptica na ušću smoga. Ima li kakvo posebno značenje ili simboliku?
Naslov je prilično tradicionalan. Motiv ptice u zapadnoj kulturi doista je već naveliko iskorištavan. Ptica simbolizira čovjekovu težnju prema slobodi, apsolutu i autentičnom načinu življenja. Ptica je ljudska duša, ptica sam ja, ptica je svaki čovjek. Smog je pak nešto s čime je dobro upoznata urbana stvarnost. Smog zamućuje vid, u smogu se tramvaji gube, svjetla zamagljuju, u smogu gubimo smjer i ne možemo dobro disati. Smog je ekološka najezda neautentičnosti. Ali, smog očito ima svoje ušće. Dakle, ptica barem načelno može doletjeti do mjesta gdje se smog rasplinjuje u čist zrak.

Vaša zbirka podijeljena je na 7 poglavlja. Biste li malo pojasnili njezinu strukturu?
U više mojih pjesama naći će se ptica, odnosno motiv ptice. Zato sam odlučila tematski okupiti pjesme u 7 poglavlja koja će vizualizirati put ptice. Prvo poglavlje zove se „Ptica u krletki“, drugo „Ptica uzlijeće“, treće „Ptica u letu“, četvrto „Ptica na vrhu nebodera“, peto „Ptica u zvoniku“ u kojem se nalaze pjesme religiozne tematike, šesto „Ptica u doba gniježđenja“ s ljubavnim pjesmama, te na kraju „Ptica na ušću smoga“ s pjesmama o smrti i umiranju. To je zapravo jedan životni ciklus, možda malo previše ambiciozno, ali činilo mi se logičnim organski organizirati zbirku u jednu cjelinu i objediniti je pojmom ptice.

Što biste mogli reći o svojoj poeziji? Biste li je nazvali stvarnosnom? Pitam vas ovo drugo pitanje jer je stvarnosnost danas jedno od glavnih mjerila suvremenosti poezije. Biste li se složili sa mnom?
Danas je nemoguće pisati, a da budemo bez utjecaja stvarnosne poezije, bilo da joj se opiremo, bilo da uz nju pristajemo. Što svjesno, što nesvjesno, u svojoj prvoj zbirci uz nju nisam htjela pristati, ali u ovu drugu zbirku ona je polako ušla u moje književne postupke, ne zato što sam pobornik stvarnosne poezije (ona zapravo i ne odgovara mojem senzibilitetu), nego jer smatram da je ona nulta točka današnjeg pjesnikovanja u urbanom miljeu. Dat ću vam jedan primjer. U romanu Bijeg Milutina Cihlara Nehajeva na pitanje svog najboljeg prijatelja zašto tako isprazno, nečitljivo i sumorno piše, odgovor Đure Andrijaševića je jer tako osjeća. Stvarnosna poezija je također, usudit ću se reći, vrlo gruba, a njezin amblem psovka. Suvremeni pjesnici koji su krenuli u tom smjeru, očito tako osjećaju, odnosno ne mogu drugačije pisati. Međutim, alternativa postoji i ona mora postojati. Ja također pišem kako osjećam i vidim, ali i kako mi se sviđa, jer poezija ponajprije mora biti lijepa. Uvjerena sam da je bitna sastavnica poezije estetska uporaba jezika. Poezija koja nema zvukovnu komponentu, koja ne koristi jezik na začudan način i ne mari za ljepotu, osuđena je na udaljavanje od mogućih čitatelja. Moja poezija rabi suvremene postupke, ali je možda u usporedbi s glavnim tokovima tradicionalna, pa i staromodna, ali neka o tome sude čitatelji.

Foto: Marina Katinić
Foto: Marina Katinić

Što želite reći svojom poezijom, koji vam je cilj pisanja?
Fascinira me odnos jezika i stvarnosti, odnosno fascinantno mi je kako subjekt nikad do kraja ne može izraziti značenje koje mu se iznutra nadaje, a o čemu je dosta pisao Jacques Derrida. Dakle, kad govorim i pišem uvijek me prati taj osjećaj da ne mogu izraziti sve što želim, a i kad uspijem u tom naumu, ono do druge osobe ne dopire kako bih ja htjela. To čovjek može promatrati kao tužnu činjenicu, ali mene ponajprije fascinira. Koliko je god otežavajuće, toliko je dobro, jer nam pruža izazov da se upinjemo i pokušavamo uvijek iznova izraziti to što vidimo na nov način. Također, ponekad uzimam ideje ili sintagme velikih pisaca i filozofa koje su me posebno zagolicale kao polazište mojeg vlastitog promišljanja i diskursa.

Koje biste pisce posebice istaknuli? Imate li uzore?
Trudim se čitati klasike, ma što to značilo, ali teško mi je istaknuti uzore. Čitam kao neki naivac, potpuno neopterećena poetskim tokovima, iako sam ih svjesna. Čini mi se da sam na liniji pjesništva koje polazi od Jure Kaštelana, Josipa Pupačića, Vesne Parun te pojmovnog pjesništva. Nadalje, na mene je utjecala reminiscentna poezija, glagoljaška tradicija i Biblija prije svega, ali ipak ne mogu reći da postoji neka struja u kojoj se u potpunosti mogu prepoznati. Istaknula bih još Rilkea, Sidu Košutić, o kojoj i pišem jedan rad, a od suvremenih hrvatskih autora Dubravku Ugrešić, pojedine pjesme Branka Maleša, Matu Ganzu, a u planu mi je pročitati Prtenjačino Brdo. Iako je bestseller, od stranih autora bih istaknula Carlosa Ruiza Zafona i njegov roman Anđelova igra u kojem se mogu pronaći odlični pasusi o književnosti i smislu pisanja. Zapravo, kao da postoji neka čudna logika, čitam knjige koje mene pronađu, a ne ja njih.

Što mislite o položaju knjige u današnjem vremenu? Ima li po vašem mišljenju za nju kakve budućnosti?
Naravno da ima! Kao što će pisanje razglednica uvijek biti prisutno, makar se manjina time bavila, tako će i tiskane knjige preživjeti, u to sam sigurna. Veći je čak problem omasovljenje i demokratizacija knjige, tj. mogućnost da svatko može napisati knjigu, iz čega proizlazi gubitak bilo kakvih vrijednosnih orijentira. Pavao Pavličić je lijepo to učio kazavši da bi danas i jedna Božanstvena komedija prošla nezapaženo. Ipak, nisam pesimistična, već smatram da će kvalitetna književnost uvijek naći put do čitatelja i vjerujem u entuzijaste kojih itekako ima.

A što mislite o vremenu u kojem živimo?
Mislim da nije ništa bolje ni gore od svih drugih vremena i da mi, kao i svi drugi ljudi u povijesti, patimo od sindroma zlatnog doba, tj. mislimo da je prije bilo bolje i ljepše, a s druge strane zavaramo se idejom napretka. Moje osjećanje ovog vremena jest kako stojimo na mjestu i da se stvari samo naizgled mijenjaju. Na neki način sve je došlo do kraja. Više nije moguće otkrivati toplu vodu. Toga smo svi mi nadam se svjesni. Pročitala bih vam jednu svoju pjesmu o ovom našem vremenu. Zove se Krizomorne lamentacije.

Stanje krize traje otkada je svijeta;
u krizi su rođeni i Kolumbo i Magellan i Kublaj-Khan
i nikad iz krize ne uspjevši izići
iza zadnje granice, krizni usud bje im znan.

Kriza je biljka što se sama sobom hrani;
rješavanje krize barem dvije nove krize stvara
zato s pravom kažu znalci
da se kriza bespolno i brzo razmnožava.

Muž je krize mit o zlatnom dobu;
Zato mudraci rado u opsjenu klize –
i kunu se u doba, kad ne bijaše krize.

Kad već kriza pravi pogon stvara –
za rješenja svake vrste, za rasprave s mnogo žara,
ja glasam za krizu još veću, bez premca i para!

I što biste za kraj preporučili mladim pjesnicima?
Neka pročitaju Rilkeovo Pismo mladom pjesniku! Preporučila bih im da osluškuju sebe, da budu iskreni i da ne čitaju sve i svašta, već klasike, odnosno ono što je vrijeme protisnulo kroz svoje sito i proživjelo traktor vremena.

Be social

Komentari