„Mliječni zubi“ (L. Bastašić): Kako se razbijaju dječji ideali?

Svi smo dobro upoznati s nelagodama egzistencije, volimo o njima razglabati, čak se nekad i natjecati čija je nelagoda veća, osim ako ne zadiru u previše duboke i osobne predjele. Lana Bastašić gotovo halapljivim koracima grabi upravo u sfere ljudske egzistencije o kojima je teško govoriti i koje često skrivamo  duboko zakopano u ladicama. Njena zbirka priča „Mliječni zubi” pregled je mučnosti djetinjstva i odrastanja o kojima se ne razgovara na kavama, ali se prešutno razumije.

Nelagode egzistencije djetinjstva rijetko su prikazane u zašećerenim sadržajima namijenjenim djeci, a ako se poteškoće i javljaju, redovito se razriješe do kraja radnje uz fanfare i aplauz. To je u redu, ova zbirka je ionako namijenjena odraslima, ali ne može se ne postaviti pitanje jesmo li previše zaštitnički orijentirani prema djeci koja će neizbježno doživjeti neke traume i bez adekvatne pomoći ih pretvoriti u komplekse.

Lana Bastašić ne daje odgovor na to pitanje niti se trudi ponuditi neka filozofska razmatranja, moraliziranja ili uopće vlastito mišljenje. Ona je tu da nam gotovo hladno servira događaje, a na nama je što ćemo s njima.

Beskompromisna jezična čistoća

„Mliječni zubi” se specijaliziraju za djetinjstvo u regiji i tijekom zbirke se miješaju tri regionalna jezika, dajući osjećaj univerzalnosti. Bez previše uvijenosti, a opet često suptilno priče prikazuju situacije na koje najprije reagira vaše tijelo, a tek onda i um pitajući se „Znači li ovo doista što mislim da znači?”.

Obiteljsko nasilje, roditelji alkoholičari, (ne)postojanje Zubić Vile i Boga, smrti kućnih ljubimaca, čitava plejada kompleksa odraslih i nejasne zabrane koje proizlaze iz njih, obiteljska naslijeđa i što je potrebno učiniti za njih svi proizlaze iz oštrog i čistog jezika upakiranog u precizne rečenice koje beskompromisno tegle svu težinu tamne strane odrastanja. Lana Bastašić ne preže izjaviti da od kolijevke pa do groba đačko doba možda i nije najljepše, već da je puno nelogičnosti i nejasnih strahova.

Preispitivanje djetinjstva

Svi protagonisti ove zbirke su djeca koja i dalje postoje u svojim djetinjstvima, umovi im nisu zamagljeni dodanim godinama interpretacija proživljenog i zakapanja traumatičnog. Likovi svoja djetinjstva preispituju u realnom vremenu i ne dolaze do rješenja, a osim s evidentnim traumama koje im se događaju, čitatelji su prisiljeni tijekom zbirke prepoznavati trenutke u kojima se počinju stvarati kompleksi i kriva vjerovanja.

„Mliječni zubi” neprestano tjeraju čitatelja da se suočava s prepoznatljivom mučnošću odrastanja obavijenog nelogičnostima i neizgovorenim strahovima koji se nastanjuju u podsvijesti. U priči „Čovjek na Mjesecu” autorica suprotstavlja dva razdoblja djetinjstva u obliku starijeg i mlađeg brata – mlađi je brat još uvijek u fazi kada određene nelogičnosti može odbaciti i zaboraviti, dok je stariji brat već pio iz gorke čaše obiteljskog nasilja te svjesnosti i uviđanja da svijet nije uvijek okupan vječnim zlatnim zrakama sunca. I što stariji brat čini? Nastavlja mlađem bratu mazati oči da golim okom može vidjeti prve ljude na Mjesecu.

Smrt dječjih ideala

Znači li to da stariji brat uviđa kako je neizbježna životna putanja odbacivanje prvotnih ideala? Priča prikazuje njegovo razmišljanje kako je očevo zlostavljanje sigurna budućnost i mlađem bratu pa se ta spoznaja postavlja kao moguća motivacija za održavanje njegove bujne mašte.

U priči „Bog od meda” upoznajemo djevojčicu koja dječjom logikom nastoji spoznati Boga te pomiriti riječi i djela svojih religioznih roditelja. Djevojčica ne razumije zašto je Noa na arku pustio komarce, ne razumije roditeljske predrasude prema susjedi malo drugačije vjere i pogleda na život, ne razumije zašto životinje ne idu u raj ili zašto njeni roditelji tvrde jedno, a rade drugo, što kao rezultat može imati samo jedno.

U posljednjoj priči zbirke, „Tata stiže kući”, upoznajemo horor života u siromaštvu, zbog rata odsutnog oca te kao posljedicu toga i emocionalno rastrganu majku. U priči djevojčica zajedno s bratom promatra majčino fabriciranje idealne slike obitelji, postavljanje očekivanja i nada u budućnost, što se razbija očevim povratkom samo u fizičkom smislu, dok je njegov duh u potpunosti slomljen.

Ovakvo rastapanje dječjih vjerovanja i ideala prožima čitavu zbirku i čak ako joj ni ne dopustite, navest će vas da se na nekoj razini sjetite dijelova djetinjstva koje ste putem odbacili.

Katarzično bez katarze

„Mliječni zubi” vodi nekoliko jačih priča, dok ostale služe u održavanju osjećaja traume. U nekim je pričama trauma gotovo groteskna i neuvjerljiva, postavljena samo za šok, ali zbirka funkcionira kao tematska cjelina i sve ranije navedeno pridonosi njenoj efektnosti.

Lana Bastašić iznijela je zanimljivu studiju odrastanja i vrlo samouvjereno iskoristila pravo ne ponuditi čitatelju razrješenje nakupljenih neugodnih osjećaja. Ionako ih svi moramo sami naučiti nositi.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.