Modra rijeka, raznobojni pritoci: 100 godina djelovanja slikara bošnjačkih korijena
Kada bismo si dopustili da govorimo o najzapadnijoj islamskoj baštini koordinate bi se poklopile u okvirima Hrvatske. Više od tristo godina tursko-osmanske baštine na našim prostorima s naglaskom na džamije, o kojoj je profesor Zlatko Karač s Filozofskog fakulteta već držao predavanja i pisao, govore o određenoj kontinuiranosti islama u ovom dijelu Europe.
Kasnije, Hrvatska je 1916. godine na prijedlog saborskih odbora za bogoštovlje i pravosuđe, jednoglasnom odlukom Sabora, izglasala Zakon o priznanju islamske vjeroispovjesti, kojeg je potvrdio i car Franjo I. Nekoliko godina prije Prvog svjetskog rata prethodile su joj Austrija 1912. te Ugarska 1915. godine. Kraljevina Belgija je taj potez napravila 1974., a Kraljevina Španjolska 1992. godine.
Prema prvoj stavci Zakona islamska vjeroispovjest uvršćuje se medju vjeroispovijesti zakonom priznate. Prema tome imaju pripadnici islama ili muslimi pravo u granicama zakona svoju vjeru javno ispovijedati i svoje vjerske, nastavne i zakladne poslove samostalno uredjivati i njima upravljati, ali bez uštrba po pravo vrhovnog državnog nadzora. Koliko su sastavnice Austro-Ugarske bile ispred svog vremena definirajući svoj stav o islamu pokazuje navedeni vremenski odmak. Vođeni osobito društveno-političkom pozadinom koja u današnjici prati muslimane odluka Austro-Ugarske o priznanju islama kao ravnopravne religije utrla je put multikulturalnoj Europi koja primjer Hrvatske može uzeti kao model i to zato jer postoji jedinstvena islamska zajednica koja je ravnopravni partner u rješavanju muslimanskog pitanja.
Obljetnica 100. godina priznanja islama u Hrvatskoj obilježava se kroz razne manifestacije raspoređene kroz cijelu godinu. Otvorenje izložbe “Modra rijeka, raznobojni pritoci”, koja je tim povodom organizirana, održalo se 20. travnja u muzeju Mimara. Izložbu su, uz prisustvo brojnih ljubitelja umjetnosti otvorili, mr.sc. Lada Ratković Bukovčan, ravnateljica Muzeja, muftija dr. Aziz ef. Hasanović, zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Vesna Kusin i akademik Tonko Maroević.
“Islamska umjetnost je pak umjetnost naroda koji svoje stvaralaštvo temelje na islamskim zasadama. Budući da se islamski svijet proširio od Indonezije do Atlantskog oceana, od sibirskih hladnih daljina do vrelog prostora ekvatorijalne Afrike, unatoč regionalnim razlikama, ta umjetnost ima svuda zajedničke osnovne značajke: povezana sa religijom koja zazire od likovnog prikazivanja figuralnih tema, ali je zato razvlila raskošnu ornamentiku i iznimku graditeljsku djelatnost u kojoj su preuzimali i asimilirali elememnte iz predislamskih civilizacija; od sasanidske i sirijske umjetnosti, preko bizantske i koptske do helenske, helenističke i rimske. Nažalost, uglavnom su sačuvane građevine religijske namjene, dok su spomenici svjetovnog graditeljstva, kao što su halifski dvorci, hanovi, karavan-saraji, javne česme, mostovi i utvrde, vrlo rijetki. Naravno, razvilo se i minijaturno slikarstvo: prijepisi Kur’ana, prijevodi antičkih tekstova i djela perzijskih pjesnika. U keramici je, pod utjecajem sasanidse umjetnosti, dosegnut umjetnički vrhunac. Sličan je umjetnički doseg do savršenstva u ćilimarstvu, te u izradi svilenih tkanina i u izradi skupocjenih staklenih posuda”, izjavio je Hasanović.
Na području Hrvatske do kraja 17. stoljeća postojalo je preko 100 džamija koje su oduvijek predstavljale i mjesto molitve, okupljanja ali i kulture. U Dalmatinskoj zagori Knin, Drniš i Klis su u tursko doba bili urbana središta sa džamijama, ali iako su danas arhitektonski opstale tri džamije iz tog perioda nijedna nema tu funkciju. Uglavnom su prenamijenjene u crkve, kao što je bio i slučaj prenamjene crkava u džamije. Tri džamije čiji su objekti sačuvani, ali ujedno i prenamijenjeni u crkve, jesu džamija u Đakovu, Klisu i Drnišu. Unatoč njihovoj prenamijeni, čak i na fotografijama mogu se primijetiti elementi islamske arhitekture. Od tekija (derviški samostani) u Slavoniji nijedna nije sačuvana iako postoje podaci da ih je bilo dvadesetak.
Izložba “Modra rijeka, raznobojni pritoci” dvodijelna je, premda je mjesto djelovanja jedina razdjelnica. Prvu i veću polovicu predstavljaju autori već desetljećima uklopljeni u akcije i manifestacije slikarstva i kiparstva u Zagrebu, dok su u drugom dijelu pozvani umjetnici koji žive u Bosni ili po europskim središtima, ali su svojim školovanjem ili učestalim izlaganjem i povremenim boravcima – pa i osobnim prijateljstvima – vezani za zagrebačku sredinu. Tako se na izložbi mogu vidjeti radovi Ediba Ahmetaševića, Mersada Berbera, Hame Čavrka, Fadila Hadžića, Hame Ibrulja, Hajrudina Kujundžića, Omera Mujadžića, Mejre Mujačić, Dine Nuradina Trtovca, Zlatana Vehabovića, Fadila i Munira Vejzovića, Đenane Voljevica Čićić, Ismeta Ice Voljevice, Alije M. Akšamije, Mehmeda A. Akšamije, Ismara i Ismeta Mujezinovića, Safeta Zeca, Kemala Širbegovića i Mehmeda Zaimovića.
Kako i sam akademik Maroević navodi u predgovoru izložbenog kataloga, neosporno je da su likovni umjetnici bošnjačkih korijena donijeli u sredinu svojega zanatskog formiranja i kreativne afirmacije mnoge individualne specifičnosti, a kolektivno potvrđuju kako im uspjeh u hrvatskoj kulturnoj sredini znači kariku prepoznavanja i u univerzalnim razmjerima. Tako je Omer Mujadžić jedan od osnivača grupe “Zemlja” koja je okupljala likovne umjetnike i predstavljala prvo umjetničko udruženje takve vrste u Hrvatskoj. Fotograf Alija M. Akšamija od tridesetih je godina pokazivao interes za socijalnu problematiku, a druženje sa Tošom Dabcem proširilo je njegovu osjetljivost i na druga područja. Kemal Širbegović u svojim je istančanim grafičkim listovima rado evocirao zavičajne ambijente i lirsku atmosferu Istoka, služeći se pritom inspirativno stihovima Omera Hajama, Mersad Berber je svoju radnu disciplinu ponajviše usmjerio u kreiranje svojevrsne mitologije bosanske povijesti i bošnjačkog življenja dok je Hamo Ibrulj vezan za prizore hercegovačke pokrajine. Jedini kipar među zastupljenim radovima, Asim Korkut, zauzeo je istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi, s opravdanim odjekom i izvan državnih granica.
“Kažu da slika govori tisuću riječi, a ova ovdje izložena djela govore, svako zasebno, znatno više od tisuće riječi. Mešihat Islamske zajednice želi iskazati zahvalnost svima koji su i na ovaj način profilirali sliku muslimana u Republici Hrvatskoj te su svojim umjetničkim izričajem obilježili 100 godina službenog i institucionalnog islama u Hrvatskoj. Radeći na islamskom enciklopedijskom almanahu, a u povodu 100 godina islama u Hrvatskoj otkrili smo oko 1600 imena koji su, svatko u svom segmentu, dali veliki obol i zadužili ne samo Islamsku zajednicu već i Republiku Hrvatsku. To služi nama kao ponos kao odgovornim potomcima i nasljednicima da to trajno njegujemo i usavršavamo. Ovom večerašnjom izložbom započinjemo tjedan obilježavanja jubileja u povodu 100 godina službenog priznanja islama i njegovog ravnopravnog statusa drugim religijama u Republici Hrvatskoj ali i najavljujemo jednu mogućnost kontinuiranog rada sa živućim umjetnicima s ciljem postizanja zajedničke kolekcije koja će biti kao potpora našoj zakladi koja stipendira 104 studenta i razvija mnoge socijalne programe”, završio je svoj govor muftija Hasanović.
Podjednako misle i posjetitelji izložbe među kojima se našao i velik broj mladih ljudi. Tako je Emir već čuo za mnoge umjetnike i njihova djela koja su izložena u muzeju – Fadila Hadžića, Mersada Berbera, Ismeta Mujezinovića, Safeta Zeca…
“Ovo (mi) je bila prva prilika da na jednom mjestu, u Zagrebu, vidim(o) njihova djela. Međutim, osim kulturne dimenzije i njihovog pojedinačnog doprinosa umjetnosti općenito, koncept ove izložbe koji stavlja naglasak na njihove bošnjačke korijene, u kontekstu njihovog djelovanja u Zagrebu i u Hrvatskoj, po meni, jasno šalje poruke… Da je Zagreb s jedne strane profilirao te ljude, a da su oni kao pripadnici bošnjačkog naroda, sa svim svojim kulturnim specifičnostima, dali svoj poseban doprinos i Hrvatskoj, i Zagrebu kao jednom od kulturnih središta ovih prostora. U današnjem kontekstu ta činjenica podsjeća, i većinski narod i Bošnjake u Republici Hrvatskoj, da je taj suodnos nešto pozitivno, i da se unatoč uvijek prisutnim pokušajima da se bošnjačko-hrvatski odnosi, posebno u kontekstu Bošnjaka kao muslimana problematiziraju – nemaju stvarnog uporišta.” – rekao je Emir.
Azra također naglašava jedinstvenu mogućnost uvida u djela umjetnika čiji opus dosad nije imala priliku vidjeti, ali i to da nema opravdanja da mladi ljudi ne dolaze na ovakve manifestacije jer je do informacije vrlo lako doći ako znaš što tražiš.
“Hrvatska je sto godina, u raznim povijesnim okolnostima, uz katkad veće ili manje poteškoće, pažljivo gradila taj, za nju plodotvoran odnos s postepeno rastućom islamskom zajednicom, kao i s ostalim zajednicama različitih vjeroispovijesti, etničkih pripadnosti i svjetonazora. Prirodno, u tome je prednjačio Zagreb u kojem danas živi i djeluje pedesetak vjerskih zajednica i dvadesetak nacionalnih manjina. Svima njima tu je omogućeno ravnopravno i dostojanstveno življenje i djelovanje. Ni jedna od njih nije getoizirana, pa ni islamska, koja je u navodno multikulturalnoj Europi, što se ujedinjenjem klela u bogatstvo različitosti, ostala izoliranim otokom. Ovdje joj je osigurano zadržavanje i njegovanje vlastita identiteta, što pridonosi bogatstvu u različitosti, koje je ostalo nedosanjani san Europske unije. Ona bi od nas ponešto mogla i naučiti. Ali će ovaj stogodišnji put morati skratiti Zagreb joj može poslužiti kao mogući putokaz u ostvarivanju ideje skladnog zajedništva. Naglašavam zajedništvo, a ne suživot, jer suživot označava određenu odvojenost i izvjesno trpljenje drugoga, a zajedništvo naglašava apsolutno prihvaćanje”, izjavila je Vesna Kusin.
Ismet Efendić, predsjednik udruge Ja BiH koja je prizašla iz projekata usmjerenih na povezivanje Zagreba i Sarajeva, smatra da su mladi upoznati s izložbom, ali ne samo mladi jednog okruženja jer su muslimani i islam dobili takvo mjesto kakvo Europa u zadnje vrijeme ne pruža ostalima, a mogla bi učiti od Zagreba i njegove širine.
“Stjecajem okolnosti moja porodica je vezana za Likovnu akademiju u Sarajevu. Sestra je đak prve generacije novoosnovane likovne akademije i onda sam ja kao student nekog prirodno-matematičkog fakulteta bio stalno prisutan. Tada je u Sarajevu bila neka posebna klima, ne samo da je likovna umjetnost cvala nego je i muzička scena bila jaka, pozorišna je i dalje jaka, filmska se rodila i cijeli svijet osvojila i nešto od toga 70-80ih godina su 90te porušile, ali evo to se ponovo vraća. Zato je ideja ove izložbe jako dobra s obzirom da se svi autori koji imaju porijeklo u Bosni i dugo žive ovdje okupe na jednom mjestu. To su velika imena bosanskohercegovačke umjetnosti, ali i hrvatske. Selektor izložbe je izvanredan umjetnik, porijekla i bosanskog i crnogorskog i hrvatskog koji je svojim naporom ovo učinio mogućim jer je dosta djela preuzeto iz lične kolekcije. Različitost stvara ne suživot nego zajedništvo.” – izjavio je Efendić.
Usporedo s otvorenjem izložbe u Mimari kojim je započelo obilježavanje 100. obljetnice priznanja islama kao ravnopravne religije u Republici Hrvatskoj održalo se otvorenje izložbe “Zagrebačka džamija” Zorana Filipovića u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika. To što se otvorenje izložbe održalo isti dan u isto vrijeme ne bi bilo iznenađujuće da otvorenju nije prisustovao ministar kulture Zlatko Hasanbegović i da se Islamska zajednica u okviru najave za izložbu “Modra rijeka, raznobojni pritoci” nije jasno i službeno ogradila od sličnih manifestacija:
“Želimo napomenuti da su sve druge manifestacije sličnog karaktera dio privatne organizacije, nisu dio službenog obilježavanja 100. obljetnice islama u Hrvatskoj, pa samim tim i služe u neke druge svrhe, ponajviše u vlastite.”
Iako je izložba u Mimari realizirana pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i predstavlja jedno od centralnih dešavanja, izostanak ministra kulture nije negativno utjecalo da se sažmu svi govori od te večeri u jednu misao: Zajedništvo, a ne suživot i to sve u maniri Maka Dizdara i njegove Modre rijeke. Prisutstvo bosanskih franjevaca još iz srednjeg vijeka i španjolskih Jevreja koji su utočište našli u Bosni i Hercegovini u 15/16. stoljeću govori o toleranciji koju su i muslimanski intelektualci iz Bosne i Hercegovine prije 100 godina donijeli u Hrvatsku. Uspješna integracija (a ne asimilacija) Bošnjaka u Hrvatskoj pokazuje bogatstvo različitosti i islamske vrijednosti koje unapređuju Europu. Davanje je obostrano jer što bi Europa bez islamskih vrijednosti? Što bi ona bez njene umjetnosti, politike, religije, filozofije, ekonomije i znanosti? Svoju zrelost demokratska društva pokazuju u odnosu prema manjinskim zajednicama. “Kada bi Europa iz svog civilizacijskog i kulturnog naslijeđa pokušala doslovno odstraniti sve islamske elemente i utjecaje poljuljala bi temelje na kojima počiva“, riječi su Bakira Izetbegovića, člana predsjedništva Bosne i Hercegovine sa svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu koja se održala 27. travnja. Tom prigodom govorili su razni državnici, a službeno je predstavljena i poštanska marka samotivom Zagrebačke džamije. Autor poštanske marke je Dino Trtovac, akademski slikar iz Zagreba, dok je autor fotografije Edib Ahmetašević.
Kako Kusin završno naglašava, ova izložba samo je djelić tog cjelokupnog puzzlea, koji potvrđuje kako su se, u ovom slučaju, umjetnici – “došljaci”, ili nasljednici prethodno pridošlih bošnjačkih generacija, ovdje ostvarili, studirajući, formirajući svoje specifične kreativne osobnosti,te nastavljajući zajedno sa svojim zagrebačkim kolegama predavati na Akademiji likovnih umjetnosti i tako oblikovati nove naraštaje kreativaca, umjetnika ali i stvarati zajedničku bogatu umjetničku scenu koja se u razvedenim oblicima prelijeva na susjednu Bosnu i Hercegovinu.
Izložba je otvorena još danas.
