Marko Dješka: “Ako si 100% predan ostvarenju svog cilja, možeš biti 100% siguran da će se on i ostvariti”

Kada se priča o umjetnosti, prva asocijacija svakako je slika. Zatim skrenemo u smjeru glazbe i filma ili eventualno knjige i kazališta. Rijetko se komentira cirkus, ples, kiparstvo,… O nekim vrstama možemo razglabati do besvijesti, dok je o drugima teško sastaviti i jednostavnu neproširenu rečenicu. Nekada je teško priznati da su nam mnoge stvari apstraktne i tražiti objašnjenje. Što to umjetnost čini posebnom, koja je svrha određenog načina izražavanja i na koji je način usko vezan uz svakodnevni život? Što je umjetnikova misao vodilja ovime htjela poručiti? Nije sramota pitati, dobiti odgovor, razmisliti i u konačnici razumjeti, a možda s vremenom razviti senzibilitet prema nečemu sasvim novom, cijeniti i uživati u proizvodu talenta i rada. Ili bar stvoriti argumentima potkrijepljeno mišljenje.

Mogli bismo pričati o animaciji i stripu. Koliko znamo o tim vidovima umjetnosti? Koliko bismo tek mogli saznati ako pitamo osobu koja već od malena pokazuje interes za izražavanjem upravo na tom području? U nastavku slijedi intervju s Markom Dješkom, autorom filmova, crtačem stripova i umjetnikom čiji izričaj sadrži notu društvene problematike uvijek ukazujući na potrebu za osvješćivanjem i promjenom. Što za njega znače animacija i strip, što ga inspirira, gdje se danas nalazi strip, kojim se projektima bavi i koje su osobine potrebne da bismo ostvarili cilj, ali i kako se formirao kroz život – ostaje nam da saznamo iz znanja i iskustva koje je pristao podijeliti s nama.

Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu usvajao si znanja i vještine iz područja animacije. Dodatno si se usavršio i u francuskom gradu Valence u školi za režiju animiranog filma „La Poudrière”. Čime te osvojila animacija? Koje su joj prednosti, a koji nedostaci?

Animacija me je osvojila svojom mogućnošću da oživim likove, da se pokrenu i progovore. S obzirom na to da sam kroz djetinjstvo bio okupiran s time da smišljam svoje likove i njihove priče, animacija je, iz perspektive klinca, bila kao neka posebna moć, skoro božanskog, meta-karaktera. Bio sam uzbuđen shvativši da je moguće postati animator. Time su se nametnuli i nedostatci u animaciji, a to je beskonačno puno vremena koje je potrebno da se nešto izanimira. Sada mislim da je animacija uistinu rezervirana samo za ljude koji joj žele posvetiti svo to vrijeme u usavršavanje svog znanja kroz produkciju beskonačne količine crteža koji se nižu jedan za drugim i u tome vide zadovoljstvo.

Autor si uspješnih studentskih filmova „Kolinje” i „Sotonin sin” te profesionalnog prvijenca „Grad duhova” za koji si osvojio i nagradu kritike Oktavijan. Svaki od njih bavi se društvenim problemom. Smatraš li da prikazivanje stvarnosti može osvijestiti gledatelje te ih potaknuti na promjenu?

Ne mislim da jedan film može znatno promijeniti mnogo ljudi, ali taj jedan film u kombinaciji s više filmova drugih autora koji se svi bave sličnim društvenim temama mogu dovesti do promjene i do problematiziranja određenih problema u društvu. Primjerice, u zadnjih 10-ak godina se na svjetskim festivalima animiranog filma može primijetiti trend prikazivanja filmova koji se često bave aktualnim društvenim pitanjima: izbjeglištvo, ratna stradavanja, prava manjina, prava žena ili propitkivanje rodnih uloga. Tako festivali generalno kreiraju određeni svjetonazorski tip publike i educiraju. Meni je osobno gubitak vremena baviti se vlastitim projektom koji ne problematizira neki društveni problem.

„Sve te senzacije u mom trbuhu” ambiciozan je umjetnički uradak i prvi domaći animirani film koji govori o iskustvu transrodnosti i tranzicije. Koliko je truda i vremena zahtijevao proces vjerodostojnog, a ujedno i domišljatog prikazivanja teme još uvijek osjetljive za javnost? Jesi li zadovoljan ishodom projekta?

Pa vremena je trebalo puno. Produkcija je trajala oko dvije i po’ godine zajedno sa pred-produkcijskom fazom koja je podrazumijevala istraživanje te teme i razgovor s transrodnim ljudima kako bi se pronašla idealna osoba za film, što je bio uvjet, s obzirom na to da se radi o animiranom dokumentarcu, hibridnoj formi koja kombinira dokumentarni i animirani film. Zadovoljan sam ishodom projekta! Film se do sada, u prvoj godini distribucije prikazao na više od 80 svjetskih festivala animiranog filma među kojima su, uz zagrebački Animafest, Annecy u Francuskoj i Ottava film festival u Kanadi, kao i mnogi festivali u SAD-u poput Frameline festivala, Palm Springsa, Rhode Islanda ili Outshrine festivala. Film je dobitnik i šest nagrada.

Upravo je taj završni dio, kada se film počne probijati do svoje publike, smisao svakog kratkog filma zbog kojega su se cijeli taj trud i investicija vremena isplatili. Za uspješnu i kvalitetnu produkciju se može zahvaliti jedino studiju Jadranska animacija (Adriatic Animation) u Zagrebu, te partnerskom studiju BAP animation iz Portugala koji je uradio zvuk za film. Film je svakako svojim doprinosom u vidu priče o životnom iskustvu uobličila i Matia, transrodna djevojka koja je protagonistica filma.

Od malih nogu pokazivao si interes za strip, a dosad si se ostvario kao stripaš iza kojega je mnogo uspješnih projekata. Možeš li pojasniti koju posebnost krije strip? Po čemu prednjači u odnosu na animaciju, a u čemu ga animacija nadmašuje?

Najveća posebnost stripa jest, u odnosu na animaciju, brzina s kojom možeš ispričati i plasirati priču. Za kratki strip je otprilike potrebno onoliko vremena koliko za animirati jedan kadar u filmu. Strip uz to nudi i beskonačne mogućnosti pričanja priča u različitim stilovima crteža i različitim formama. On je idealno sredstvo za učiti i vježbati režiju. Onaj tko želi, kroz strip zapravo može učiti istovremeno cijeli dijapazon crtačkih vještina od anatomije, draperije, arhitekture, perspektive, što u jednu ruku može biti i previše zahtjevno, a u drugu ruku i savršen medij koji omogućava razvoj na toliko različitih polja istovremeno. Stripom se upravo može baviti svatko, zbog činjenice da postoji toliko različitih tipova stripa. Animacija ga nadmašuje jedino u pokretu i zvuku, koje strip ne posjeduje. Strip je statičan i u tom pogledu nema taj moment oživljavanja, dok zvuk uopće ne postoji.

Na kojem se mjestu nalazi strip s obzirom na hrvatsku ljestvicu vrijednosti, a koliko je cijenjen u svijetu? Postoje li opravdani razlozi zbog kojih je umjetnost bilo koje forme podcijenjena?

Na hrvatskoj ljestvici vrijednosti strip se polagano uspinje prema gore. Tome možemo svjedočiti kroz činjenicu da se strip također, sukladno trendu u svijetu i u EU, prebacio u domenu književnosti. Ministarstvo kulture ga je, kroz svoje natječaje, uvrstilo u književna djela, postoji sve više i više mladih i talentiranih ljudi koji se bave stripom i koje zanima strip, i uz sve to imamo širok dijapazon autora i autorica koji nude različite stilove u kojima zaista svatko može pronaći nešto za sebe. Trenutno na našoj sceni imamo nove strip-magazine čiji sam i član uredništva: STRIP-PREFIKS u nakladništvu Udruge Hrvatski Autorski strip i OHOHOzin u izdavaštvu Attacka. Tu je i STROP Darka Macana. Stoga, u domaćem autorskom stripu vidim svijetlu budućnost tim više ako nastavimo ovim putem.

Umjetnost bilo koje forme je razumljivo podcijenjena u bilo kojem društvu ako ono pati od ekonomskih i obrazovnih problema, socijalne nejednakosti, gdje ljudi muku muče s preživljavanjem. Dokle god smo kao zemlja na zatiljku po pitanju socijalne pravde teško da možemo očekivati od ljudi da čitaju knjige i stripove. Tako da, ako nam je u interesu da ljude zanima umjetnost, neizbježno je raditi na tome da društvo bude zdravije i održivo.

Vegan si i aktivist za prava životinja. Što te potaknulo na taj korak i čemu te dugogodišnji aktivizam naučio? Imaš li kućnog ljubimca?

Na prvi korak prema aktivizmu općenito me je svakako potaklo veganstvo i osvješćivanje goleme i nesrazmjerne štete koju čovjek radi za okoliš, za životinje, pa i za samog sebe, i to samo kroz svakodnevni izbor prehrane. Aktivizam me je naučio da stvari možeš mijenjati krećući od sebe i od minimuma, mijenjanjem svojih navika, umjesto malodušnog stava da ‘se tu ionako ništa ne može’ i prepuštanju statusu-quo. To je najgore i najtoksičnije stanje uma. Ako nismo sposobni promijeniti sebe i svoje navike, kako možemo očekivati od društva da se globalno promijeni, a danas to priželjkuju, ili bi trebali priželjkivati, mnogi ljudi? Htio bih i demistificirati načelno mišljenje da netko tko je vegan treba imati hrpetinu životinja kod kuće. Upravo naprotiv, svim životinjama je mjesto u prirodi i divljini, što dalje od ljudi. Ono što nam je jedino odgovornost jest udomljavanje pasa i mačaka koji su završili na ulici i u skloništima za napuštene životinje. Svojevremeno sam uzimao mačke s ulice i potom ih udomljavao dalje, te volontirao u skloništima za životinje, a trenutno imam dvije mačke kod roditelja u Slavoniji.

Kakav je osjećaj živjeti s umjetnošću i jesi li ikada poželio odustati i baviti se komercijalnijim poslom?

S obzirom na to da sam freelancer, to je način rada koji ima svoje prednosti, ali i mane. Prednosti su neovisnost i konstantne, dinamične promjene projekata. Mane su prihodi koji nisu stalni i ako se paralelno ne trudiš oko samo-promidžbe i vlastitog PR-a, manje su šanse za kontinuitet stalnih interesantnih poslova. Komercijalan posao u smislu rada u golemoj produkciji u kompaniji s hrpom drugih ljudi me za sada ne zanima, ali komercijalan posao u vidu toga da crtam za nekog velikog strip-izdavača je nešto što mi je cilj kojega nisam stigao ostvariti zbog bavljenja animacijom. Tako da sada, nakon završetka četvrtog filma, pokušavam nadoknaditi propušteno.

Na kojim projektima trenutno radiš i koje su ideje na listi čekanja? Je li pandemija koronavirusa poljuljala i tvoj tempo rada?

Trenutno radim na do sad najinteresantnijem strip-projektu u životu, na strip-albumu prema scenariju jednog američkog scenariste, pod nazivom „CRATER CITY” kojega ćemo plasirati na crowdfunding kampanji. Projekt je interesantan jer je priča žanrovska i u mom miljeu, pitka, jednostavna, a sa samim autorom priče imam puno zajedničkih interesa i ukusi po pitanju filmova i stripova nam se podudaraju u različitim poljima, što je inače rijetkost. U ovom projektu imam i potpunu autorsku slobodu dizajnirati likove po svojoj želji i intervenirati u samu režiju i raspored kadrova. Tako da se veselim ovom projektu i nadam se da će mi otvoriti vrata u tom smjeru angažiranja rada s većim izdavačima ili suradnje s drugim scenaristima.

Pandemija nije poljuljala moj tempo rada nego, dapače, učvrstila ga je. Zbog nemogućnosti izlaženja vikendom, odlaska na koncerte i druženja s masom ljudi, imao sam više vremena sjediti za kompjuterom i baviti se s projektima koji su bili u zaostatku, kao i pokrenuti i završiti mnogo drugih stvari s kojima sam bio u zaostatku.

Kako provodiš slobodno vrijeme i može li se u njemu pronaći inspiracija?

Slobodno vrijeme najčešće provodim šećući, vozeći bicikl, družeći se s uskim krugom ljudi ili kroz posjetu roditeljima u Slavoniju. Uz to sve ovu situaciju s koronom sam odlučio iskoristiti i za rad na sebi kroz jogu i ajurvedu, dok još za to imam vrijeme i mogućnosti. Dogodi se i, unatoč pandemiji, neko putovanje na festival prilikom kojega imam priliku istražiti neko novo mjesto i vidjeti kako ti drugi ljudi žive. Sve je to neizostavna stavka u smišljanju ideja za priče i inspiracija za rad.

Za kraj, koje su najvažnije lekcije kojima te život naučio i koje si osobine stekao slijedeći svoj san?

Lekcije koje sam naučio su svakako da samo ako si 100% predan ostvarenju svog cilja, možeš biti 100% siguran da će se on i ostvariti. Ništa polovično i polu-predano neće uroditi plodom. To nažalost može uključivati i mnoge žrtve i odricanje od komfora. No, uz rad i trud možeš biti siguran da ćeš doći do željenih rezultata. To uključuje i samokritičnost, uvažavanje tuđeg mišljenja i konstruktivne kritike, te rastakanje svog ega. Za mene je idealan trening bio rad u timovima, primjerice u studiju na projektima i uredništvu časopisa gdje se konstantno moraju donositi važne odluke i raditi veliki kompromisi. Na žalost često susrećem umjetnike napuhanog ega koji o sebi imaju samo riječi hvale, a kritiku ne žele čuti čak i kada te pitaju za mišljenje. E pa tako ne može.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.