„San Ivanjske noći” (HNK u Varaždinu): Zrcalni odraz hira magarac je u zori!
Zaustavite svijet, želim sići!
Jedina razlika između jave i sna jest u tome što stvarnost dopušta sumnjati, dok je imaginarno iskustvo pod okriljem snova pak toliko uvjerljivo da je gotovo nemoguće oduprijeti se njegovoj laskavosti. Kao takav, san je paradoks na čiju obmanu žedno pristajemo zarad neznatne mogućnosti da uopće pruži iscjeljujuće utočište od kontaminirajućeg mikrosvijeta koji izjeda životnost.
U vremenu globalnih prijetnji, manipulativne politike i sveopće zabrinutosti, miran i sladokusan san potlačeni je luksuz kakav nerijetko priskrbljujemo sedativima. Ni u natruhama halucinantni, doslovni snovi sterilizirani su od neobuzdanih iluzija kojih smo toliko željni, a potraga za njihovim metaforičnim ruhom vrijednim oportunizma završava u teatru.
Stvarajući potkraj renesanse, najveći engleski dramatičar William Shakespeare zapazio je da se čovjekov svjetonazor mijenja. Naime, opusom bogatim protuslovnim elementima naznačio je da ljudski etos od samouvjerene Ficinove spoznaj sama sebe, o božanski rode u čovječjem ruhu tendira ka hladnokrvnoj baroknoj opaski memento mori. U duhu manirizma, podvojen između spoznaja o genijalnom i prolaznom biću, Shakespeare je lirskom dramom „San Ivanjske noći” sukobio onirično i zbiljsko, apelirajući na san kao destrukt apsurdnog življenja u nepopravljivom realitetu.
„San Ivanjske noći” fantastična je komedija napisana 1595. godine u čast braku grofice Southampton i kraljičina savjetnika Sir Thomasa Heneagea za kojeg se, prema pričama, udala radi političke zaštite. Shakespeare je tada bio obiteljski pjesnik Southamptonovih te je Heneagea preobrazio u Tezeja, a groficu u njegovu zaručnicu Hipolitu, postavivši ih iznad ljubavničkih nepodopština i strasti koje dramska radnja u zapletu gradi kumstvom magije.
Poštujući utopijsku obvezu teatra sadržanu u imperativu sanjati!, kazališni majstor Paolo Magelli ovom nas je adaptacijom poveo u nadrealnu oazu gdje se živi bolje nego na javi, a Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu još jednom je opravdalo da u intendanturi Senke Bulić zasluženo nosi epitet i uistinu djeluje kao la maison de la culture.
„Premijera bez reprize, dvojica za jednom šize…“
Na početku komada doznajemo o pripremama za vjenčanje atenskoga vladara Tezeja (Robert Plemić) i amazonske kraljice Hipolite (Helena Minić Matanić). Na njihov dvor dolazi ugledni atenski građanin Egej (Zvonko Zečević) i traži pomoć u razrješavanju neugodne obiteljske situacije: svoju kćer Hermiju (Dea Presečki) obećao je Demetriju (Karlo Mrkša), a ona se zaljubila u Lisandra (Robert Španić).
Zaljubljeni par od nepovoljne sudbine bježi u šumu, a u trag im pokušava ući Demetrije kojeg pak slijedi zaljubljena Helena (Elizabeta Brodić). Paralelno sa zgodama četvero mladih ljubavnika, glumačka družina obrtnika Petra Dunje (Marinko Leš), u sastavu Vratila (Marko Cindrić), Gupca (Filip Eldan), Frule (Nikša Eldan), Gladnice (Darko Plovanić) i Spletka (Zdenko Brlek), priprema se za probu predstave o Piramu i Tizbi koju će izvesti na dvoru povodom kraljeva vjenčanja.
Međutim, odnose među likovima poremetit će Ivanjska noć iliti ljetni solsticij – vrijeme kada je dan najduži, a noć najkraća. Riječ je o ostatku poganskog kulta Sunca ugrađenog u folklor mnogih europskih naroda (Slaveni, Kelti, Germani,…) uz koji se vezuju nadnaravni obredi i čuda vilinskih bića.
U šumi kao „drugoj stvarnosti“ vilinski kralj Oberon (Robert Plemić) u svađi je s Titanijom (Helena Minić Matanić) zbog mladoga paža. Kako bi joj napakostio i naveo je da mu se vrati, Oberon svom vjernom Puku (Hana Hegedušić) povjerava „hir ljubavi“ – cvijet koji izaziva osjećaj zaljubljenosti prema prvome koga osoba po buđenju ugleda. Osim Titanije, u Oberonovu provokativnu igru pod budnim okom vilinske družine (Beti Lučić, Sara Ipša, Vita Breški, Dina Drožđek, Melani Šipek) bit će uključeni i mladi ljubavnici te Vratilo.
Nakon niza neobičnih ljubavnih zapleta, na dvoru se priprema trostruko vjenčanje: Tezej i Hipolita, Hermija i Lisandar te Helena i Demetrije. Svadbenu svečanost prati amaterska skupina radnika izvodeći „najtužniju komediju“ koju Tezej pomalo kulteranistički komentira stavljajući u prvi plan odnos stvarnost/iluzija.
„Jer ljubavnik i luđak, a i pjesnik, od utvara su samo sagrađeni…“
Mnogi poznavatelji svjetske književnosti slažu se da se do danas nije pojavio virtuoz koji bi nadmašio dubinu kakvom je takozvani čovjek s bezbroj duša obdario svoje dramske karaktere. Premda je njihovu slojevitost nezahvalno čak i scenski imitirati, autorski tim varaždinskog HNK-a vješto se izborio s bremenitom višedimenzionalnošću ovog manirističkog vrtuljka te ponudio doista nadahnutu i odvažnu interpretaciju.
U prijevodu i dramatizaciji Željke Udovičić Pleštine ponešto je prizemljen Shakespeareov raskošan pjesnički jezik pa je govor glumaca daleko pitkiji, poanta jasnija, a duhovitost i dalje neokrznuta. Zahvaljujući scenarističkoj koherentnosti u kojoj je intenziviran motiv sna, i to bez štete po emocionalnost likova, Magelli je imao prostora suptilno se poigrati percepcijama publike tražeći od nje više mašte negoli je razasuto na sceni.
Prelazak iz strogo strukturiranog svijeta Atene u artificijelna prostranstva šume alegorijski je manevar potpomognut snom kao mostom između građanskog i prirodnog stanja. Međutim, funkcija sna također je i raspirivanje konfuzije unutar ionako relativnih koordinata vremena i prostora. Pritom se gledatelj očekivano gubi u visokoj političnosti obaju svjetova konačno ostajući iznevjeren nedostatkom anarhije u magičnom.
Djelo ustvari oponira postojanje bezuvjetne slobode nalažući da oba svijeta funkcioniraju po principu hijerarhizirane moći što izvedba vrlo sugestivno dočarava prvenstveno manipulativnim i manipuliranim udvojenim ulogama (Tezej/Oberon, Filostrat/Puk, Hipolita/Titanija), ali i samim hirovitim poigravanjem s mladim ljubavnicima kao kolateralnim žrtvama.
Iako se čini da posredstvom Oberona i Puka na kraju svi osjećaju zadovoljstvo posjedovanjem onoga koga isprva nisu mogli imati, nameće se dilema oko iskrenosti suviše plastično priskrbljenog sparivanja. Tako snovitost kreira samo prividnu emocionalnost koja se već povratkom na dvor doima nezgrapnom uslijed smušenosti parova čije nerazjašnjeno iskustvo ostaje tumarati na nejasnoj granici jave i sna.
„Naša je gluma najžalosnija komedija…“
Grupa obrtnika jedina ne sudjeluje u snovima. Njima povijesno manipulira klasni biljeg realne politike, stoga bi svaki iole pokušaj sanjarenja rezultirao simboličnim nasađivanjem magareće glave kao kazne za razmaženost. Upravo je magarčenje, inspirirano Apulejevim Zlatnim magarcem, zadesilo Vratila. Razinu njegove nadmenost Marko Cindrić šarmantno gaji do točke u kojoj iz neukusa klizi u duhovitu ležernost.
Markantni Vratilo poslužio je i kao Oberonovo sredstvo za poigravanje s Titanijom. Heleni Minić Matanić to je još jedna u nizu atraktivnih uloga kakve ostvaruje pri varaždinskom HNK, no ni ovog se puta nije spotaknula o zamku samodostatnosti upečatljivog habitusa lika. Baš naprotiv, burlesknoj sceni s magarcem glumica je pristupila performativnom tehnikom pruživši maksimum Titanijine putenosti, a pritom precizno dotičući mistiku i grotesku nadrealnog prizora.
Jednako očaravajuće Minić Matanić odigrala je i Titanijino ukazanje Oberonu te odlazak na počinak popraćen bajkovitim bel cantom u skladbi koju potpisuju Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Također, lik Hipolite skrojen je kao očit pandan Titaniji, s time da je tjelesnost reducirana na lascivno-bizarne grimase uslijed podređenosti Tezeju, svojevrsnom zaštitniku njezina ugleda.
Ovaj, ali i ostali pandani izjašnjavaju se prilikom poznatog šekspirijanskog zahvata predstave u predstavi. Tako udvojene uloge nose najmoćniji pojedinci, a njihovi podređeni na javi su samo blijeda silueta maloprije hiperboliziranih karaktera iz sna. Dok pratimo amatersku družina kako šlampavo izvodi odveć izobličenu antičku priču o Piramu i Tizbi, postaje jasno da je Shakespeareova namjera ismijati kvazi-intelektualnu elitu te njihove površne, odnosno sebične emotivne odnose.
U toj personaliziranoj parodiji uvjerljivo najkomičniju ulogu ostvario je Nikša Eldan kao melodramatična Tizba. Pojavljivanje muškarca u stereotipiziranoj ženskoj roli pojačalo je efekt smijanja u lice dvorjanima, no protagonistima se najviše nasmijao kolovođa ove farse – Puk.
Načelno napisanu za muškarca, ulogu pomalo zluradog Puka izvrsno je odigrala Hana Hegedušić agilno se krećući scenom s naglašeno urokljivim facijalnim reakcijama. Puk je štićenik Filostrata, sljedbenika mističkih strujanja u novopitagorejstvu poznatog po zalaganju za fantaziju u umjetnosti, što Hegedušić suvereno dočarava smještajući ga u poziciju sveznajućeg promatrača opskurnog držanja.
„Laku noć vam želim svima, Vaš pljesak se rado prima“
Neovisno o izdvojenim ponajboljim glumačkim ostvarenjima, čitava postava mentalno je i fizički posvećena istraživanju suodnosa života i umjetnosti kroz paralelne svjetove ovog žanrovskog koktela, pri čemu je neophodno spomenuti i suradljivu scensku opremu.
Minimalistička i oku ugodna scenografija Ivana Marušića Klifa praktično se dodvorava trima osnovnim nitima komedije zadovoljavajući tako formalizam dvorskog zapleta, poletnost svijeta zanatlija i eteričnu onostranost vilinskih prostranstava. Osim toga, izvedba opravdano izlazi van scenskog okvira te se djelomice odigrava u najbližim ložama i propadalištu gdje su smješteni trampolini. Na stražnjem zidu pozornice projicirani su prikladni pejzaži i efektne sjene. Uz prilagođenu rasvjetu Luke Matića, zahtjeve radnje prate i dojmljivi, ponešto osuvremenjeni kostimi Marite Ćopo, a idejno je zanimljiva i dobro uklopljena magareća maska Lorenza Bancija.
Da je izvedbeni sklad postignut i relevantnost komada očita, nedavno je potvrdila upravo publika priskrbivši „Snu Ivanjske noći“ zasluženu medijsku nagradu Zlatni studio u kategoriji najbolje kazališne predstave!
Metadramski fabricirano supostojanje oprečnih kozmosa
„San Ivanjske noći“ protivi se predrasudama da bi umjetnost trebala vjerno i doslovno reproducirati stvarnost. Tome u prilog ide i Shakespeareovo odstupanje od Aristotelovog trojnog jedinstva pa zapravo, kako i dolikuje iracionalnosti sna, ne znamo čime će nas radnja iznenaditi. Ono što znamo je da su likovi podvojeni između idiličnog svijeta u kojem je priželjkivano bar potencija i učmalo predvidljivog svijeta koji je njihova stvarnost. Čak i raskalašena igra ljudskim dušama u snovitoj se konstrukciji doima podnošljivijom spram one koju tvrdoruki radnici, kao jedini istinski umjetnici, priređuju u raspletu.
Udovičić Pleština i Magelli aktualnost sna ogledaju upravo u potrebi za bijegom od ove i ovakve političnosti života. Shodno tome, odvode nas u teatar čiji epileptični mentalni prostor neostvarene želje čini više nego ostvarivima, a ukinutu utopiju nimalo apsurdnom. Sugerirajući nam maksimalno eksploatiranje prekratkog sanjivog trenutka, ipak upozoravaju na gorku teatarsku iluziju raskrinkanu u reprezentativnoj misli Pedra Calderóna de la Barce, jednog od najznačajnijih dramatičara europskog baroka: Život je san, ali nakon njega dolazi buđenje…
