novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

“Nas dva i ja” (Teatar Exit i Ludens teatar): Nes(p)retna priča o prijateljstvu

Foto: www.ludensteatar.hr
Vrijeme čitanja: 6 minute

Autor nagrađivanih predstava „Kauboji“ i „Smisao života gospodina Lojtrice“ Saša Anočić 2. je listopada u Zagrebu premijerno prikazao svoju novu predstavu „Nas dva i ja“. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra EXIT i koprivničkog Ludens teatra, gdje je premijerno izvedena vikend ranije, 26. rujna. Radnja predstave „Nas dva i ja“ prati dva lika, sedmogodišnju djevojčicu Mariju Šarlotu Baždarević, koju svi zovu Maša, i 44-godišnjeg muškarca Idrizija Aljbanija.

Maša (Ivana Rushaidat/Amanda Prenkaj) živi u Hrvatskoj s roditeljima i djedom koji ne provode puno vremena s njom te je često prepuštena sama sebi, dok Idrizi (Saša Anočić) živi sam u Americi gdje radi kao čistač i jedini mu je prijatelj gluhoslijepa stara susjeda. Prvih 50 minuta predstave paralelno pratimo njihove odvojene priče, svjedočimo njihovoj tužnoj svakodnevici u kojoj su veoma usamljeni. Njihove se priče povežu kada Maša pronađe Idrizijevu adresu na papiru u maminom ormaru i odluči mu poslati pismo. Drugi se dio predstave vrti oko njihovog dopisivanja, a jedno su u drugome pronašli utjehu i blisku osobu za razgovor koja im je toliko nedostajala u njihovoj životnoj okolini.

Foto: www.ludensteatar.hr
Foto: www.ludensteatar.hr

Inspiraciju za te likove i njihove priče autor je pronašao u animiranom filmu „Mary and Max“ koji govori o prijateljstvu djevojčice i starijeg muškarca (Židova). Radnju filma Anočić je dosta vjerno preslikao u predstavu, prilagodivši je lokalnim, publici bližim prilikama, pa tako Idrizi nije Židov nego Albanac. U najavi predstave kao inspiracija se navode i Bibica i Bobica, mačka i pas čijem je prijateljstvu Anočić svjedočio prije mnogo godina i koji nisu mogli živjeti jedan bez drugoga.

Kroz cijelu nas radnju predstave vodi ženski pripovjedač koji fizički nije na sceni, već je njezin glas snimljen i reproduciran, zbog čega se stvara dojam da slušamo radio dramu. Pripovjedač radnju pripovijeda strpljivo i postepeno, kao da je riječ o dječjoj predstavi, a ništa kompleksniji nisu ni prizori na pozornici. Tim je pristupom Anočić postigao hibridni kazališni proizvod na granici dječjeg i kazališta „za odrasle“. Predstava je rađena kao dječja, no s jasnom namjerom da nije namijenjena djeci već odraslima, barem zbog tematike.

Takav pristup omogućuje gledateljima da se opuste prilikom gledanja predstave te da intenzivnije suosjećaju s likovima. Na neki način Anočić gledatelje želi vratiti u njihovo djetinjstvo i omogućiti im kazalište koje nije opterećeno teškim temama, nasiljem, golotinjom, politikom ili pak jeftinim humorom. No, cijela predstava ipak ima jednu značajnu socijalnu notu koja ne izvire iz izražavanja kritičnog stava, već iz portretiranja likova i njihovih života, nesretnih sudbina prosječne radničke obitelji i emigranta-šljakera.

Foto: www.ludensteatar.hr
Foto: www.ludensteatar.hr

Mašin otac Franjo radi u industriji u kojoj njegov stroj odavno nije u upotrebi, što znači da ni on više nikome nije potreban, iako je dugi niz godina svakodnevno dolazio na posao. Mama Tamara kućanica je s pola radnog vremena koja u šeriju utaplja svoje neostvarene snove za glumačkom karijerom, čime je dana i neizravna kritika celebrity kulturi koja pojedince tjera da čeznu za nečim što je mnogima nedostižno. Franjo i Tamara nisu roditelji kojima je kćer centar života, već je više smatraju uzrokom svoje prosječnosti, neuspjeha u karijeri, a u konačnici i nesretnog braka. Djed se povremeno pojavljuje i prate ga negativne stereotipne konotacije o neugodnom mirisu starijih osoba, što zasigurno nije (politički) korektno, no redatelj se takvih stavova nije ustručavao, zato je za glavnog lika i odabrao Albanca uz jasno naglašeni karikaturalni govor.

Njihov je život, zajedno sa sretnim i tužnim danima, prikazan kroz niz svakodnevnih scena, od kuhanja ručka, preko gledanja nogometne utakmice, do odlaska u dućan ili igranja na ulici. Te su situacije prenaglašene pokretom i govorom likova ili odvođenjem radnje u apsurd, pa tako u jednom prizoru majka urnebesno pokušava ubiti lutku pijetla kako bi skuhala ručak, no pijetao joj neprestano bježi s kuhinjskog stola. U tim scenama gotovo isključivo sudjeluju majka i Maša te je time naglašena Mašina privrženost majci. Otac je ili na poslu ili u garaži u kojoj izvodi eksperimente i eksplozije, a i onda kada se fizički pojavljuje na sceni na glavi nosi masku i ne progovara gotovo ni riječ, čime je jasno dano do znanja kako on ne sudjeluje mnogo u Mašinom životu, odgoju i odrastanju. Koliko je god ta obitelj fiktivna i smiješna zbog toga što majku igra Živko Anočić u crvenim štiklama i s plavom perikom, takve obitelji nalaze se svuda oko nas.

Foto: www.ludensteatar.hr
Foto: www.ludensteatar.hr

S druge strane, Idrizi radi kao čistač ulica i radi to s velikim užitkom. Ne samo da ne zabušava na poslu, nego ulice čisti i nakon radnog vremena, što je njegovim lijenim kolegama s posla neshvatljivo, zbog čega ga prijavljuju psihijatru te zbog čega u konačnici završi u umnoj bolnici. Lik psihijatra, u izvedbi Živka Anočića, napravljen je karikaturalno, uz učestalo izderavanje na pacijenta, vrijeđanje pacijenta i primjenu besmislenih testova poput igre asocijacija koji iskrivljeno prikazuju Idrizijevo zdravstveno stanje. No, to je kod Anočića već viđeno, lik psihijatra gotovo je istovjetno profiliran kao likovi doktora u predstavi „Smisao života gospodina Lojtrice“. Ipak, kroz radničke profile likova, odnosno kroz njihov odnos prema svom poslu, redatelj šalje poruku o iskvarenim vrijednostima našega društva u kojem se poštene radnike ugnjetava, a ugnjetavaju ih neradnici i neznalice.

Anočićeve dosadašnje predstave temeljile su se na izvođačkim sposobnostima glumaca čiji su pokreti i geste obilovali detaljima i mini sekvencama, no u „Nas dva i ja“ to je prisutno u znatno manjoj mjeri. Prvenstveno je tako zbog toga što su radnja i scenska događanja podređena naraciji. Pripovjedačica nas vodi kroz navedene epizode iz života protagonista, poprilično ih opširno opisuje, a glumci to imitiraju kao da je riječ o igri pantomime. Nerijetko su i potpuno statični te prepušteni nevidljivom glasu, zbog čega pati ritam predstave.

Prijenos nogometne utakmice emitiran je, naravno, zvukovno, uz klasičnog nogometnog komentatora, a glumci samo okreću glavom „prateći loptu“ na zamišljenom televizoru. Zgodno je to rješenje, no kratkotrajno, a cijela je scena ipak previše rastegnuta. Sva pisma koja Maša i Idrizi razmjenjuju također su snimljena i reproducirana, a glumci na sceni naprosto sjede i glume kako pišu ili „čitaju“, što brzo postane monotono i nezanimljivo. Takav bi koncept i dječjoj publici dosadio, bez obzira na to što pripovjedač pažljivo izlaže radnju i portrete likova, a glumci publiku zabavljaju skečevima i mimikom.

nas dva i ja
Foto: www.ludensteatar.hr

Koncept dječje predstave dopunjava mali te domišljati izlet u lutkarstvo upotrebom lutke pijetla, Mašinog prijatelja Gojka. Uz ovako opsežnu naraciju, to je zapravo jedini novitet u Anočićevu radu. Kao i u drugim predstavama, i u „Nas dva i ja“ redatelj je ubacio nekoliko glazbenih brojeva u kojima se prvenstveno ističe odličan vokal Ivane Rushaidat, no u predstavi su ubačeni na nekoliko predvidljivih situacija u kojima dodatno potpiruje emocionalni angažman publike. Nedostatak ideja očit je i u prijelazima između prizora, u kojima se pozornica naprosto zamrači, a scenografija razmjesti. Anočić potpisuje i scenografiju, a čini je nekoliko komada pomoćnih drvenih klupa s kotačima, jedna ulična svjetiljka koja nema nikakvu funkciju i nekoliko pomičnih kulisa, od kojih jedna glumi prozor.

Uz braću Anočić i Ivanu Rushaidat, glumačku postavu zaokružuje Matija Antolić, koji potpisuje i glazbu koja većinu predstave sanjivo prati pripovjedačicu. No, glumački se ponajviše iskazao Živko Anočić koji igra mamu Tamaru, psihijatra i Mašinog frenda iz benda. Iako je obukao štikle i periku, Anočić kao mama Tamara ne imitira ženski glas ni ženske pokrete, čime je izbjegnuta karikatura, a predstava je na jedan ironičan način zadržana u sferi sive realnosti.

„Nas dva i ja“ predstava je kompleksne tematike koja prikazuje potresne priče dvoje nesretnih ljudi, no ipak nije jedna od upečatljivijih iz opusa Saše Anočića. Iako kao takva solidno funkcionira, predstava je ipak izgrađena na situacijama, skečevima, likovima i rješenjima koje smo kod Anočića već vidjeli, a upotreba pripovjedača usporila je ritam predstave i značajno ograničila razigranost glumačkog ansambla. Stoga je glavni adut predstave suosjećanje gledatelja s likovima ove prijateljske priče o usamljenoj djevojčici i neshvaćenom sredovječnom čistaču.

Be social
Što misliš o ovoj predstavi?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari