Recenzija – “OK Computer OKNOTOK 1997-2017” (Radiohead): Antikapitalistički pamflet
Godina je 1997. S radija trešte Blurov Song 2 i Prodigyjev Breathe. MTV je još uvijek glazbena televizija. R. Kelly misli da može letjeti, Spice Girls su hit, a “onaj treći iz Nirvane” uzima gitaru u ruke i staje pred mikrofon. U kinima se divimo “Ljudima u crnom” i “Trainspottingu“, a tugujemo zbog preranog odlaska glazbenog genija Jeffa Buckleyja. Radiohead je godinu dana ranije doživio debakl na turneji s Alanis Morissette. Možda je to i pridonijelo odluci da preuzmu producentsku palicu na svom trećem studijskom albumu. Uspjeh debitantskog albuma “Pablo Honey” (odnosno komercijalno najuspješnijeg singla Creep) i njegovog sljedbenika “The Bends” bio je dovoljan zalog da izdavači (EMI) odriješe kesu i daju im slobodne ruke u studiju.
Album koji je uslijedio bio je najavljen kao odmak od depresivnih, psihodeličnih i gitarom nabijenih prethodnika. Najavljen je kao oda svemu lijepom što okružuje ljude, a da tome ne pridaju dovoljno pažnje. Što se u međuvremenu dogodilo ostaje tajna. Za album “OK Computer” napisano je i snimljeno preko dvadeset pjesama koje su jedna po jedna odbacivane, sve dok nisu došli do veličanstvenih 12. Neobjavljene pjesme ipak su izvođene na koncertima, a kasnije su objavljivane i kao bonus materijali (B sides). Reizdanje “OK Computer OKNOTOK 1997 2017” uz ponovno masterirane verzije originalnog albuma donosi i osam B strana, kao i tri prethodno neobjavljene pjesme: I Promise, Man of War i Lift.
Petorka iz Abingdona, Oxfordshire – Thom Yorke (vokal, gitara, klavir, klavijature), Jonny Greenwood (gitara, klavijature), Ed O’Brien (gitara, prateći vokal), Colin Greenwood (bas gitara) i Phil Selway (bubnjevi) – na albumu “OK Computer” hrabro radi odmak od karakterističnog gitarističkog rock zvuka. Uz pomoć producenta Nigela Godricha ubacuju elektroniku koja je organska. Nastala je uglavnom na gitarama uz pomoć distorzija, overdrivea i (pretežno) fuzza, bila je u mnogočemu pionirska. Rezultat toga je, prema mišljenju kritike i publike, jedan od najvećih i najvažnijih rock albuma koji je Radiohead lansirao u orbitu legendi.
Što je to posebno na albumu “OK Computer”? Iz današnje perspektive možda je teško primijetiti da pjesme uglavnom nisu radiofonične. Na dijelovima je teško čuti briljantne riffove skrivene pod šumovima fuzz efekta, a tekstovi često nemaju smisla ni nakon nekoliko slušanja. Prvi singl Paranoid Android, nazvan po liku robota Marvina iz Adamsova “Vodiča kroz galaksiju za autostopere”, višedijelna je kompozicija koja od balade prelazi u koračnicu/rock himnu, da bi se preko pastoralnog baroknog napjeva opet vratila himničnosti i završila snažnim gitarskim distorziranim solom.
Tekstualno se bavi strahom od neizazvanog nasilja protiv kojeg se ne može boriti razumom, a ni bijeg od njega nije moguć. Osjećaj panike produbljuje se presijecanjima četvero-četvrtinske mjere kratkim energičnim 7/8 dijelovima. Unatoč tome što nije bila radiofonična, a u trajanju od gotovo šest i pol minuta, došla je do trećeg mjesta UK Singles Charta. Jednako dobro bila je primljena i od kritike te je zaradila nominaciju za najbolji singl na Brit Awards 1998. godine.
Drugi singl, Karma Police, također je dosegao veliki komercijalni uspjeh unatoč potpunom nedostatku refrena. Lagani dio koji se sastoji od alternirajućih stihova, stilski sličan strašnim pričama koje se pričaju djeci kako bi ih se navelo da se dobro ponašaju, govori o dobrom korporacijskom dronu koji pobožno obavlja svoje zadatke u strahu od kazne. To ga neizbježno vodi do ludila u drugom dijelu pjesme. Veseliji ostatak pjesme donosi kratkotrajan i prividan povratak lucidnosti, kao kod oboljelih od šizofrenije koji sami sebe uvjeravaju da su dobro (“For a minute there, I lost myself“). Pozadinska gitara naglašava da je to privid koji korporacijski dron mora održavati da može barem prividno funkcionirati.
Jedan od najjednostavnijih i najupečatljivijih spotova snimljen je za treći singl, No Surprises. Kao i Fitter Happier, spiritualni suplement na albumu, bavi se potrebom pojedinca da živi na društveno prihvaćen način, da se uda/oženi, nađe posao kojim doprinosi društvu i zarađuje dovoljno da preseli u predgrađe gdje će primjereno živjeti, odnosno raditi i razmnožavati se. To polako ubija dušu i pretvara ljude u ljuske (dronove), što je ovdje predstavljeno kao društvena norma. Spot je vizualna prezentacija takve osobe koja je zaštićena u svom malom balončiću (kao maska koju Yorke nosi u spotu) i svjesno prihvaća vodu koja ulazi i polako ga ubija. Vesela, jednostavna, a upečatljiva melodija gitare kontrapunkt je obećanom osjećaju zadovoljstva, a zapravo stvarnom osjećajem gubitka sebe. Pjesma je prva snimljena kada su krenuli u studio i zadala je ton cijelom albumu.
Četvrti i posljednji singl s albuma Airbag izlet je u DJ vode pokušajem sampliranja bubnja koji je, zbog potpunog neznanja benda u tom području, ručno dorađivan. Konačan je rezultat jedna od najsnažnijih kompozicija na albumu. Bas dionica koja se pojavljuje neočekivano i jednako tako nestaje savršeno odgovara duhu pjesme. Govori o oslanjanju na tehnologiju (prvenstveno automobile) bez razmišljanja o opasnostima koje krije. Pjesma je inspirirana automobilskom nesrećom u kojoj je Yorke sudjelovao.
Kroz čitav album proteže se podređen položaj “malog” čovjeka koji živi da radi, a ne radi da živi, poput manifesta protiv kapitalizma. Čak i veselije melodije poput Let Down jasno podcrtavaju besmisao gužvanja u javnom prometu do radnog mjesta gdje te zgnječe kao kukca i pokupe sokove. Electioneering ili u prijevodu izborna znanost govori o manipulacijama sustavom od strane moćnika kako se centri moći ne bi promijenili. Slatkorječivom tekstu s trenucima realizma (“It’s just business”, “I trust I can rely on your vote”) suprotstavljena je oštra solaža na gitari kroz cijelu pjesmu, s kojom pjesma i završava kao upozorenje da se ne vjeruje (prvenstveno) slatkorječivim političarima.
Subterranean Homesick Alien i Climbing Up The Walls bave se spoznajom sebe, shvaćanjem da si drukčiji od zadanih normi, da si više od radne snage u kojoj također čuči tama spremna da isklija ako se prepusti hranjenju negativom. Dok je Climbing Up The Walls čista mračna psihodelična balada, Subterranean Homesick Alien još dodaje par slojeva psihodelije koji pojačavaju osjećaj izolacije od društva dronova. Kraj nudi veselije tonove i osjećaj da će sve biti u redu (“I’d show them the stars and the meaning of life / They’d shut me away / But I’d be alright”).
Exit Music (For a Film) jedina je pjesma koja se odmiče od glavne teme albuma. Napisana kao glazbena podloga odjavne špice Luhrmannove ekranizacije “Romea i Julije” (otkud dolazi i naziv pjesme), prati priču o dvoje nesuđenih ljubavnika koji život završavaju udišući otrovne ispušne plinove automobila. Baš kao i protagonisti Shakespeareove besmrtne tragedije, u životu nisu našli mir te su jedini izlaz pronašli u smrti.
Lucky je najbliže pozitivnoj i sretnoj pjesmi što je Radiohead uspio napisati. Puna je nepokolebljivog optimizma zaljubljenog čovjeka koji unatoč svemu vjeruje u sreću. Kao predzadnja pjesma na albumu, nudi nadu i način za borbu protiv svega lošeg što je opisano u prvom dijelu albuma. Recept je vrlo jednostavan. Parafrazirajući Beatlese i njihovu All You Need is Love, Yorke nam poručuje da ništa nije vrjednije od istinske ljubavi dvoje ljudi. Tada su oni jedno drugom superheroji kojima ništa ne može nauditi.
The Tourist, završna pjesma na albumu, opomena je dronovima da uspore i da se ne ubijaju za korporacije kojima nije nimalo stalo do žrtve koju prinose. Aluzija na skeč u “Smisao života Monty Pythona” u kojem su činovnici u tvrtkama uspoređeni s robovima veslačima na rimskim galijama više je nego očita i daje završni pečat ovom antikapitalističkom pamfletu. Ispitujući svevremenski nihilizam i egzistencijalizam, za razliku od Morpheusa u “Matrixu”, ne nude izbor između blaženog neznanja plave pilule i gorke zbilje crvene pilule, već nas pozivaju da se probudimo i osvijestimo (“Idiot, slow down”).
“OK Computer” je ostvarenje koje nijedan bend nije uspio ni donekle replicirati, uključujući i sam Radiohead. Dvadeset godina kasnije djeluje jednako svježe i aktualno, gotovo bezvremenski. Bio je izvor inspiracije mnogim bendovima, poput Musea, ali cijeli dijapazon glazbenih motiva albuma nije se ponovio. Pjesme koje su naknadno objavljivane i možda nepravedno ostavljene da budu B-strane izvrsno se uklapaju u ton albuma. Neke su kompozicije jače pod utjecajem elektronike od prvotnog izdanja. Očiti su primjeri instrumental Meeting in the Aisle, elektro-pastorala Melatonin (obećanje bezuvjetne ljubavi sinu) i Palo Alto, najjače ostvarenje među B-stranama koje propovijeda budućnost koja nas je u stvari već sustigla, u kojoj nemamo vremena jedni za druge i umjesto prijateljstva imamo samo površne odnose (“I’m okay, how are you? / Thanks for asking, thanks for asking”).
Lull i A Reminder bave se istom temom, gubitkom ljubavi zbog fokusa na nebitno (posao, ljutnja…). Obje su snažno prožete psihodelijom, a razlika u intenzitetu (Lull je ritmičnija, dok je A Reminder balada) proizlazi iz točke gledišta – već izgubljena ljubav snažniji je osjećaj od upozorenja mogućeg gubitka. Polyethylene (Parts 1 & 2) u prvom dijelu jedna je od najnježnijih pjesama na albumu, dok je u drugom jedna od najstrastvenijih. Ponovno se bavi otuđenošću i šizofrenijom koju potiče plastifikacija svijeta bavljenjem nebitnim i površnim. Pearly* se nadovezuje na tu tematiku opisujući mladu djevojku koja se bavi isključivo površnim stvarima na sebi i oko sebe. Bijeli zubi i status jedino su što je interesira, dok oko nje svijet može slobodno propasti.
How I Made My Millions završava drugi CD i ponovno, kao i „The Tourist“, nudi poruku da se opustimo, da se prepustimo životu i odreknemo svih negativnih stvari koje nas okružuju. Pjesma je klavirska balada koja je trebala biti samo demo snimka oko koje bi se dalje slagali aranžmani ostalih instrumenata, ali bend je odlučio da se treba objaviti takva kakva jest, unatoč pozadinskim zvukovima čišćenja Yorkeova doma. Možda je i to dio poruke; da život nije lijep samo kad je savršen.
Posebna poslastica ovog reizdanja tri su dosad neobjavljene pjesme: I Promise, Man of War i Lift. I Promise gitarska je balada/koračnica. Obećanja se redaju svakim stihom da umire osjećaje tuge, ljubomore i odvojenosti od svijeta, što su teme kojima se bavi cijeli „OK Computer“. To je obraćanje slušatelju direktnije od uobičajenog na albumu.
Man of War zvuči kao elegija grungeu koji lagano umire. U vrijeme nastanka svijet rock glazbe bio je na stilskoj prekretnici, baš kao i sam Radiohead. Govori o suočavanju s problemima bez straha od katastrofalnih pogrešaka jer na kraju svi ionako odlazimo s ovog svijeta (“The worms will come for you”). Lift se nastavlja na istu tematiku, ali dodaje da će za sve umorne, izmučene, obespravljene i nesretne smrt doći kao stari prijatelj da ih konačno odvede kući. Koristi prizor čovjeka zarobljenog u liftu da oslika kako se i u životu možemo naći u situaciji iz koje se ne možemo sami izvući. Najradiofoničnija je pjesma na albumu i vjerojatno se nije našla na originalnom izdanju jer je stilski sličnija prvim dvama albumima nego mračnijem “OK Computeru” i spada među zadnje britpop brojeve koje su snimili.
Remek-djelo suvremene kulture
“OK Computer OKNOTOK 1997 2017” izvrstan je album koji nije izgubio ništa od svoje originalnosti ni dvadeset godina kasnije. S novim dodacima, B-stranama i neobjavljenim pjesmama, još je dobio na širini bez razvodnjavanja temeljne poruke cjeline. Ovaj gotovo filozofski album koji pretresa mračnije osjećaje čovjeka koji iz raznih razloga nije vladar svoje sudbine može se bez sumnje svrstati uz bok najutjecajnijim glazbenim ostvarenjima poput Beatlesova “Sgt Pepper’s Lonely Hearts Club Band“, Pink Floydovog “Dark Side Of The Moon” i Bowiejeva “Low”. Vjerujem da će se o “OK Computeru” pisati i pričati još dugi niz godina, i to ne samo povodom godišnjica.