novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

Recenzija – “How Did We Get So Dark?” (Royal Blood): (Ne)očekivano dobar album

Foto: "How Did We Get So Dark" [cover]
Vrijeme čitanja: 2 minute

Nakon uspješnog prvijenca “Royal Blood”, nemali broj obožavatelja sa strahom je čekao izlazak drugog albuma. Općepoznata je činjenica da mnogi bendovi nisu imali jednako kvalitetan drugi album kao prvijenac te su se izgubili u moru novih izdanja kojih je svake godine sve više. Royal Blood izbjegao je pad u zaborav ostavši vjeran sebi i svom zvuku.

Snažni, pomalo životinjski siloviti bubnjevi i melodični, a opet distorzirani gitarski (zapravo bas) riffovi i dalje su glavna značajka glazbe Royal Blooda. Novost su vokalne harmonije i poneki dosnimljeni akordi, umjereno dodavani kako se ne bi izgubila forma dvočlanog benda. Trud koji su uložili isplatio se te će i dalje svirke uživo zvučati jednako dobro kao i snimljeni materijali, poboljšane za energiju koju šire u publiku na svojim koncertima.

Britanski rock dvojac, vokalist i bas gitarist Mike Kerr te bubnjar Ben Thatcher, na novom albumu donose deset pjesama. Nakon već objavljenih Where Are You Now? i Lights Out, album su odlučili predstaviti trećim singlom Hook, Line & Sinker što je zapravo nebitan odabir jer su sve pjesme na albumu jednako dobre. Oni kojima se svidio debitantski album neće se naći u situaciji da slušajući album preskaču pjesme do njima omiljene. Na ovom albumu, trajanja svega nešto kraćeg od 35 minuta, kvalitetom se izdvajaju samo naslovna How Did We Get So Dark i spomenuti singl Lights Out koje su na tragu njihovih najboljih ostvarenja, primjerice Ten Tonne Skeleton.

Tekstovi su i dalje u podređenom položaju u odnosu na glazbu. Nisu kriminalno loši, ima i dobrih djelova, ali ponekad znaju djelovati “prvoloptaški” i “ziheraški”, kao da im se nisu dovoljno posvetili. Tematski prate krah ljubavne veze od početne razočaranosti kvalitete vezom do potpune psihičke rastrojenosti na završnoj Sleep.

Glazba je zato odlično koncipirana kao mješavina hard rocka i stoner rocka s elementima psihodelije, bluesa i grungea koja na prvu osvaja zaraznim riffovima i energijom. Produkcijski je ispoliraniji od prvijenca, što se zasigurno neće svidjeti ljubiteljima sirovog zvuka debitantskog albuma. Taj odmak, koji je uistinu minimalan, mogao bi ih gurnuti više prema “mainstreamu” i približiti široj publici.

Nijansu bolji album od prvijenca

U konačnici album zvuči bogato koliko može, a da ostane u sferi dvočlanog benda (na momente i iznad toga). Zarazni riffovi i sirova energija bubnjeva, podebljani vokalnim višeglasjima, za nijansu kvalitetom prevladava u odnosu na prvijenac, što je samo po sebi ogroman uspjeh. Pokazavši da mogu ostati vjerni sami sebi nakon neočekivano velikog uspjeha debitantskog albuma umirili su mnoge. Pitanje je samo koliko dugo mogu pisati zanimljive pjesme koje su u srži iste na svim albumima. Ako je suditi po “How Did We Get So Dark” – koliko god žele.

Be social

Komentari