Zavirite u svijet Ólafura Arnaldsa, svijet neobične topline omeđene islandskom hladnoćom
Za jedne je vizualni sadržaj način na koji pamte i doživljavaju svijet, za druge je to zvuk, za treće pokret … no svi ovi nabrojani i nenabrojani primjeri samo pokazuju da svatko sebi prilagođava, ili pokušava prilagoditi okolinu ne bi li je učinio lakšim i podnošljivijim medijem za življenje.
Ja pripadam auditivnim tipovima, dakle onima koji slušaju glazbu dok rade, voze se, kuhaju, smiju se, plaču… Glazba harmonizira apsolutno svaki trenutak u mojoj percepciji i unosi estetiku na mjesta i situacije koje su lišene njezine prisutnosti. Upravo ta opsjednutost glazbom rezultirala je i “susretom” s Arnaldsom, u trenutku kada je moju pozornost privukla skladba Say My Name s albuma “Late Night Tales” koji je objavljen 2016. godine.
Originalnu verziju ove pjesme izvodio je ženski bend Destiny’s Child, a u kojem je stasala i danas mega-popularna Beyoncé. No, jedina zajednička poveznica između izvorne pjesme i kasnije Arnaldsove varijante sadržana je u tekstu, pa i sam Arnalds kaže da je njegova verzija nastala na osnovu remixa kojega potpisuje Cyril Hahn, a ne originala. Vokalnu dionicu Arnalds je ovdje povjerio još jednom Islanđaninu zanimljivog imena Arnóru Danu Arnarsonu čije ime zvuči vilenjački, a u prijevodu ime Arnór opisuje snagu orla, ali nasuprot tom snažnom imenu Arnórov glas je tankoćutan i kristalno jasan te se kao takav idealno uklapa u Arnaldsove melankolične i meditativne note. Uspješna suradnja spomenute dvojice glazbenika započela je još u vrijeme dok su radili na zvučnoj kulisi nagrađivane BBC-ijeve serije Broadchurch, a nastavila se do današnjih dana.
Tonovi meki poput “mahovine”
Arnalds se pojavio na svjetskoj glazbenoj sceni 25. kolovoza 2007. godine s albumom “Elogij za evoluciju” (“Eulogy for Evolution”). Debitantski album ovog islandskog multiinstrumentalista karakterizira najvećim dijelom minimalizam i ambijentalnost s primjesama raznih žanrova glazbe. Glazba koju piše Arnalds je neka vrst dokumenta koji svjedoči o problemima s kojima se svi suočavamo poput smisla i prolaznosti zbog čega je u elogiju dokumentiran tijek života od rođenja do smrti pri čemu niti jedan odsvirani ton ne zvuči “u potpunosti sretno ili nekomplicirano” i dobiva se dojam da su svi producirani tonovi na klaviru meki poput “mahovine”. U svom albumu prvijencu Arnalds je opisao jedan život od njegova početka do kraja bez trunka patetike ili pretencioznosti, što je poprilično teško, a to će potvrditi svi koji su se okušali u nekoj od stvaralačkih domena.
Utjecaj i hip-hopa
U svim svojim djelima Arnalds eksperimentira kombinirajući klasiku, ponajprije neoklasiku i suvremene žanrove poput elektronske i pop glazbe, ali nema u njega ograničenja i on je spreman i na druge neobičnije kombinacije, o čemu najbolje svjedoči i album “Re:member”.
Za ovaj album je inspiraciju dobio zahvaljujući ulasku u žanr hip-hopa. Njegov je cilj kako je sam naveo na početku karijere prenijeti svijet klasike ljudima koji je obično ne slušaju i tako im otvoriti “prozor” u jedan drugačiji svijet, i proširiti kroz njega njihovu percepciju. Ovaj skladatelj od svoje pojave na glazbenoj sceni intenzivno radi i surađuje s drugim glazbenicima, a ujedno vrlo uspješno piše glazbu za balet, filmove i televiziju.
Sam Arnalds je, u jednom od svojih intervjua, izjavio da mu je puno teže pisati glazbu za solo albume negoli glazbu za filmsku produkciju jer u solo vodama mora osmisliti sadržajnu podlogu, dok je u filmovima ona zadana pa je skladanje za film poput “ukutijavanja” koje je kao takvo znantno manje komplicirano od solo angažmana. Arnaldsov vrlo brz uspjeh na svjetskoj sceni rezultat je, i njegove genijalnosti, i angažmana vezanog uz filmsku industriju koja je brzo prepoznala u njemu talent.
Ovdje se može postaviti pitanje: Zašto je Arnalds tako poželjan skladatelj filmske glazbe? Vrlo prihvatljiv odgovor na to pitanje je ponudio Ronald Krauss, jedan od redatelja s kojim je Arnalds surađivao, tijekom snimanja filma “Gimme Shelter”, a koji je izjavio: “…ravnoteža, i ne privlačenje pozornosti na glazbu, na ključnim mjestima na kojima se razvijaju karakteri, je od posebnog značenja, jer to osigurava da glazba djeluje simbiotski s pričom…” Naime, ako glazba preuzme primat u priči, film je kao umjetnost izgubio u svojevrsnom natjecanju između dvaju medija, što ovaj skladatelj uspješno izbjegava nivelirajući odnos različitih umjetničkih polja i onemogućavajući dominaciju jednog umjetničkog medija nad drugim.
Sinkronicitet s filmom
Istraživanje i eksperimentiranje dovelo je do Arnaldsova angažmana u nizu projekata poput projekta Chopin u kojem je surađivao s violončelisticom Alice Sara Ott i njemačkim skladateljem Nilsom Frahmom, a ta suradnja zapravo fantastično približava klasiku nekome tko ju ne poznaje.
Album “Island Songs” rezultat je njegova sudjelovanja u istoimenom projektu, zajedno s nizom drugih odličnih islandskih glazbenika, a sniman je tijekom njegova gotovo dva mjeseca dugog putovanja Islandom. U sklopu ovog projekta Arnalds je surađivao s Nannom Bryndís Hilmarsdóttir, što je rezultiralo upečatljivom pjesmom Particles.
Kod Arnaldsa nije zanimljiva samo glazba već i vizualna kulisa koja nosi jak umjetnički pečat. Ovi prateći kratki filmski uradci zajedno s glazbom pričaju priču koju vrijedi vidjeti i čuti jer se kombiniranjem zvučnog i vizualnog materijala stvara jedinstveni doživljaj koji podcrtava riječi ranije spomenutog redatelja Kraussa, a prema kojem je Arnaldsova glazba u nekoj vrsti sinkroniciteta s filmom. Puno je odličnih primjera ovako uspostavljene ravnoteže dvaju medija u Arnaldsa, i meni je jedan od dražih onaj vezan uz skladbu This place Was A Shelter s albuma “For Now I Am Winter”.
Tehnologija u službi glazbe
Prošle godine se Ólafur vratio u solo vode u albumu koji nosi znakovit naziv “Re:member”. Upravo će ovaj album Ólafur predstaviti u Zagrebu, u Tvornici kulture 21. studenoga. Poznavajući Arnaldsov izraz, bit će to koncert za pamćenje koji će biti dorađen ne samo u glazbenom već i u vizualnom smislu. Uz klavir bit će tu i gudački kvartet, udaraljke, a važan dio nastupa čine i elektronički instrumenti povezani s kompjuterom i programom Stratus, a zahvaljujući kojem svaka izvedba postaje neponovljiva i drugačija.
Naime, Arnaldsa prate dva polu-generirana pijanina, a zahvaljujući takvoj suradnji tehnologije i glazbe stvaraju se tijekom izvedbe nepredvidivi melodijski nizovi i svaki puta se izvodi donekle drugačija glazba zbog čega je i svaki puta iznova doživljaj tako izvedene glazbe drugačiji. Arnaldsove melankoličine skladbe neće oduševiti sve jer naravno nismo svi isti i svi imamo svoje preferencije u žanrovskom smislu što će nekoga sasvim udaljiti od ovih nota te će neki radije ostati “vjerni, primjerice vrhunskoj staroj klasici”.
“Glazba kao emocionalno putovanje”
Album “Re:member” se smatra najmanje melankoličnim od svih dosadašnjih Arnaldsovih albuma, iako je i on poput ostalih obojen jednim djelom sjetom. Uvodna pjesma koja je svojevrsni lajt motiv albuma i koja nosi naziv Re:meber je također melankolična, no kako se klaviru pridružuju druga glazbala nostalgija se postupno raspršuje pa dok slušate skladbu možete, naravno, ako se emotivno prepustite zvucima, doslovno osjetiti razlijevanje tonova po vlastitom tijelu što je uvertira i priprema za ono što slijedi.
A slijedi hipnotizirajuća melodija koja nosi naziv Unfold, i koja je produkt uspješne Ólafurove suradnje s engleskim pjevačem i producentom SOHN-om. Službeni spot koji prati ovu skladbu je podjednako emocionalno “zasljepljujuć” i u njemu se izmjenjuju prošlost, sadašnjost i budućnost s nadrealnim elementima. Redatelj popratnog spota, Thor Hilmar cijeli je svoj rad na ovom filmskom materijalu dao u jednom slow motion-u, a što je objasnio riječima: “Za mene je Olijeva glazba poput filma i vodi me na emocionalno putovanje. Njegove su pjesme moćne, uzdižuće i to istovremeno, a što sam želio predočiti u ovom videu.”
Napetost, nemir – ali i nada
Nakon klavirske dionice nazvane Saman slijedi, po meni, uz Unfold ponajbolja skladba na albumu, nazvana simbolično Brot, a u kojoj dominiraju gudački instrumenti uz bogatu elektronsku pozadinu koja izaziva osjećaj napetosti, kao i neizvjesnosti. Spomenute emocije proizvode međusobno nepovezani tonovi, svaki sa svojim početkom i krajem, usporedivi s danima u životu, pri čemu skladba taj osjećaj nedorečenosti i doslovno odražava jer završava i nerazriješeno u tonalitetu.
Skladba Inconsist poput svog imena svjedoči o nestalnosti dok iduća naslovljena kao They sink donosi iznimno ugodan zvuk koji podsjeća na lagano zapljuskivanje valova, a koji su u prvim trenucima meki i bistri, a u drugim teški i grubi, s tim da se njihovi zvukovi isprepliću s vrlo različitim međusobnim intenzitetom. Slijedi Ypsilon koji nas dalje nosi u nepoznato dok u Partial-u ćemo osjetiti novi nemir, ali i nadu.
Introspekcija u blagdanu tišine
Kako album odmiče, osjeća se sve više elektronskih nota u zvuku. Momentary je vrlo emotivna i nježna skladba koja vas može podsjetiti na Proustove reminiscencije u kojima su minuciozno evocirani prošli trenuci. Slijede Undire i Ekki Hugsa koje su, iznenađujuće, pune optimizma i životne snage. Završna skladba nosi naziv, Nyepi, a označava hinduski blagdan tišine s kojim se Arnalds susreo u Indoneziji, a koji “zaglušuje svakodnevnu buku” i potiče na introspekciju.
U skladu sa imenom skladbe sjeta se vraća, a putovanje barem ovo glazbeno je privredno kraju. Sve do sada izrečeno odnosno odsvirano svjedoči o promjenjivosti kao jedinoj konstanti postojanja. Jasno je da ni sreća ni tuga ne traju vječno, baš kao u Arnaldsovim notama, i da takvo promišljanje osvještava bolnu spoznaju da su samo sjećanja, uvjetno rečeno, trajna jer traju onoliko koliko i mi, ali i oni u čijem smo sjećanju pohranjeni. Osim trajanja ovdje se nameće i pitanje kvalitete sjećanja koje se mijenja kako s protokom vremena tako i sa starenjem.
Život je, dakle, baš poput emocionalnog putovanja, pun uspona i padova u kojem je jako malo izvjesnosti, no ako ne možemo spriječiti loše dane i zaborav, možemo možda uz pomoć sada već dostupne tehnologije na neki način digitalizirati sadašnjost i stvoriti svoju “sigurnu škrinjicu” za buduća pri-sjećanja, barem prema pohranjenom izboru i našem stanju memorije u budućnosti.