“Hedda Gabler” (HNK Varaždin): Nemaštovito i dosadno pripovijedanje Ibsena
HNK u Varaždinu započelo je 2015. godinu predstavom „Hedda Gabler“ norveškog dramatičara Henrika Ibsena u režiji Ksenije Krčar. Riječ je o klasiku s kraja 19. stoljeća koji prati posljednje dane života uvijek nezadovolj(e)ne kćeri generala Gablera, u kojima se njena sudbina ispreplela sa životima (i smrtima) još nekolicine likova. Naslovnu ulogu tumači Hana Hegedušić, njenog muža Jørgena Tesmana igra Jan Kerekeš, a u predstavi se pojavljuju i sudac Brack (Robert Plemić), Jørgenova teta Julle, gospođica Tesman (Ljiljana Bogojević), Ejlert Løvborg (Ivica Pucar) te gospođa Elvsted (Milica Manojlović). U Ibsenovoj drami postoji i lik kućne pomoćnice Berte, no njega je Krčar izostavila iz svoje interpretacije, odnosno glumci povremeno pozovu pomoćnicu, no ona se fizički ne pojavljuje.
Kao što to uvod sugerira, radnja drame, s brojnim spletkama koje je Hedda Gabler orkestrirala kako bi zabavila samu sebe, spoj je tragedije, krimića i sapunice smješten u dom Tesmanovih u nekom norveškom gradu među pripadnicima građanske srednje klase. Izgled kostima i namještaja daje naslutiti da bi se radnja mogla zbivati i u današnjici, no redateljica nije ponudila suvremenu interpretaciju te teme, ako ne uzmemo u obzir činjenicu da sama priča vremenski nije ograničena na razdoblje stvaranja drame i da pojedince poput Hedde susrećemo i u današnjem društvu, ali sigurno uz promijenjene okolnosti. Krčar je tu dramu u četiri čina režirala kao dvosatnu predstavu bez pauze, a u niši drugorazrednih holivudskih krimića iz osamdesetih. Na to asocira Heddino igranje pištoljima, zatim pokušaj stvaranja napetosti i gluma na tragu takvih filmova te autorska glazba Lucije Hraščanec, koja zbog dionica basa, udaraljki i klavijatura zvuči baš kao da dolazi iz takvih filmova pa pretpostavljam da je time i inspirirana.
No, osim tog pristupa, predstava je režirana poprilično nemaštovito. Krčar se gotovo u potpunosti držala Ibsenovog teksta u prijevodu Srećka Freundlicha, no glumci replike izgovaraju sporo, razvučeno te zvuče umjetno i usiljeno. Stanke između replika su duge i predstava nema nikakvu dinamiku ili unutarnji ritam. Glumci su na sceni suzdržani, čak pomalo i ukočeni te je akcija svedena na koreografiranu šetnju od stola do komode s cugom i oko ležaljke. Scenografija je cijelu predstavu nepromijenjena, a čine ju spomenuta ležaljka i stol te nekoliko taburea, sve u kričavo crvenoj boji. U suštini je sve to monotono i ne pruža nikakve podražaje, a nakon nekog vremena istog govora, istih kretnji i istih slika predstava postane dosadna, pa čak i naporna.
Svijetla je točka kostimografija Ide Križ Posavec Drašković. Riječ je o svakodnevnoj odjeći, no dobri krojevi i šarenilo boja te višestruka presvlačenja glumaca uspijevaju zadržati pažnju i interes publike, barem zbog monotonosti i jednolikosti svega ostalog u predstavi. Kad se prisjetim ovosezonskih predstava varaždinskog HNK, „Gozbe“ i „Svoga tela gospodar“, dobra kostimografija je uistinu pozitivan kontinuitet te ustanove.
Glazba Lucije Hraščanec također zaslužuje pohvalu, no ona tek decentno prati tijek radnje i uglavnom se koristi na predvidljivim mjestima u predstavi, poput prijelaza između činova, koji su inače režirani poprilično nespretno. Što se tiče scenografije, koju potpisuje Sven Stilinović, u prednjem je dijelu pozornice poslagana ili porazbacana i gomila ruža, čija crvena boja odgovara boji namještaja. Te ruže tako stoje cijelu predstavu, nitko ih ne dira ni ne spominje, a jedina smislena poveznica je to što Ibsen u drami piše da je dnevni boravak Tesmanovih pun cvijeća. Doduše, Ibsen piše i da je u boravku glasovir pa njega nema na pozornici, a poanta ili funkcija ruža ostaje neotkrivena.
Radnja drame, pa tako i predstave, počinje povratkom mladog bračnog para Tesman s njihovog šestomjesečnog bračnog putovanja i useljenjem u njihov novi dom. Paralelno s njima u grad dolaze i Løvborg te gospođica Elvsted, a kako to već ide, svi se oni međusobno odavno znaju i imaju kojekakve „prijateljske“ odnose, u koje se uključuje i sudac Brack, koji bi htio ući u trokut s Heddom i njenim mužem – naravno, kao prijatelj.
Suprotno očekivanju i društvenoj normi, Tesmanovi se po povratku s bračnog putovanja ponašaju kao da su pred razvodom, a ne kao da su svježe oženjeni i zaljubljeni – međusobno se podbadaju, njihova je netrepeljivost i disfunkcionalnost opipljiva, a oko sebe šire mržnju, ne ljubav. Taj istrunuli odnos dodatno nagalašava Tesman koji svima govori pogledajte Heddu, kako li je samo zgodna i dražesna. Može biti da on to iskreno i zaljubljeno govori, no u kontekstu cijele predstave i njihova odnosa, rekao bih da te riječi izgovara uz puno ironije.
Hedda Gabler je hladna, distancirana i proračunata žena kojoj je u životu zapravo samo jako dosadno, pa se iz dosade i udala za dosadnog povjesničara. Kako bi pobjegla od tužne sudbine, koju je ionako sama sebi stvorila, spletkari i igra se sa životima drugih ljudi i od njih traži da pokažu hrabrost koju ona nema da promijeni vlastiti život. Moram priznati da me takvo djetinjasto ponašanje i spletkarenje prvo asociralo na lik Blair Waldorf iz tinejdžerske serije Tračerica (Gossip girl).
Hedda je destruktivna, ali ne za sebe već za svoju okolinu, jer ona uvijek prođe bez posljedica. U trenutku kada nešto doista utječe na nju, odnosno kad ju ucjeni sudac Brack, onda postane destruktivna prema sebi i počini samoubojstvo, što je za nju ultimativni čin hrabrosti i ljepote. No, ne treba je žaliti. Samoubojstvo nije čin ni hrabrosti ni ljepote. To je, barem u slučaju Hedde Gabler, čin kukavice koja nije htjela živjeti u realnosti i koja se ne može nositi s posljedicama vlastitih djela. Hana Hegedušić je postigla hladnoću i distanciranost kao Hedda, no ne i uvjerljivost – kao da nije u potpunosti ušla u lik i prepustila se njemu. Motivi njene Hedde su mi nedorečeni pa su prethodne rečenice iz ova dva odlomka zapravo moja interpretacija lika kojeg su glumica i redateljica postavile nejasno.
Jan Kerekeš je u liku Jørgena Tesmana odigrao najbolju ulogu u karijeri, barem od onih predstava u kojima sam ga gledao. Dobro kontrolira glas i pokrete, a vjerojatno mu pomaže i to što ne mora forsirati kajkavski i nema priliku urlati na sceni. Šteta što opet mora glumiti nekog mlakonju, naivca koji se u svom životu sukobljava i podređuje jačim autoritetima (u vezi Tesmana i Hedde je ona dominantna), kao što su to likovi Ive Pavunčeca u „Svoga tela gospodar“ ili Bogog Ivača u istoimenoj predstavi. Zbog toga imam osjećaj da Jana Kerekeša uvijek gledam u istim ulogama. Robert Plemić samodopadno igra bahatog i umišljenog suca Bracka, a njegova interpretacija sučevog lika graniči s ljigavošću, posebice kad slini za Heddom. Ivica Pucar samouvjereno igra Telmanovog suparnika, Ejlerta Løvborga. Za „preobraženika“, Løvborg se čini kao čovjek s izrazito puno duha te, poput Hedde, i on je dominantan u sukobu s Tesmanom.
Ljiljana Bogojević je luckasta kao teta Tesman, starija žena koja je svog nećaka Jørgena odgojila kao svog sina i prema njemu se i dalje ponaša kao prema dječaku. Čistunka je koja ne odobrava poroke poput alkohola i cigareta, a nije sklona ni Heddi. Milica Manojlović je ulogom gospođe Elvsted debitirala u HNK Varaždin, doduše kao gostujući glumac jer u toj ustanovi nema zaposlene glumice mlađe od 38 godina. Varaždinskoj se publici predstavila u zadovoljavajućem svjetlu kao poštena i skromna djevojka Elvsted koja je pobjegla od svog muža, no to je učinila jer je beznadno zaljubljena u Lovborga. Iako gospođa Elvsted za sebe kaže da je glupa, rekao bih da to sigurno nije, no ponekad može biti sasvim korisno praviti se glup. Dodao bih još da su u cjelini glumačke izvedbe povremeno na rubu karikaturalnosti, a uvjeren sam da ovi glumci mogu svoj posao puno bolje odraditi jer ovo su, ipak, samo prosječne glumačke izvedbe.
Bojim se da je kazališni život ove predstave gotovo u potpunosti osuđen na igranje za srednjoškolce, što je prava šteta jer su upravo ovakve zamorne dvosatne predstave razlog zašto današnja mladež misli da je kazalište nešto dosadno i nebitno. Kazalište je mjesto kreacije koje može biti veoma uzbudljivo, zanimljivo i zabavno, a zasigurno mora biti puno maštovitije od onoga što nudi „Hedda Gabler“.
