Osvrt – Vanessa Redgrave u Filozofskom teatru: Hrabrost, slobodoumnost i dobrota
U nedjelju, 18. listopada, novu sezonu projekta Filozofski teatar u prepunom Hrvatskom narodnom kazalištu otvorila je svjetska kazališna i filmska diva Vanessa Redgrave. Njen domaćin bio je publicist, prevoditelj, urednik i voditelj Filozofskog teatra Srećko Horvat, a glavna tema njihovog razgovora i druženja bio je njen dugogodišnji aktivistički angažman, kao i odnos kazališta i svjetske krize. Tijekom večeri Vanessa Redgrave, kojoj je Horvat prepustio scenu i glavnu riječ, uspjela je u HNK-u stvoriti ugodnu i poticajnu atmosferu.
Predstavljajući svoj dugogodišnji rad otkrila nam je važnost koju je oduvijek pridavala kazalištu i ulozi glumca. Biti glumac za nju podrazumijeva hrabrost i slobodoumnost, no istovremeno i sposobnost zajedničkog djelovanja sa svim kazališnim subjektima, od pisca i redatelja do scenografa i kostimografa. Glumac treba biti spreman stalno učiti i preispitivati se.
Na početku razgovora, vraćajući se u prošlost, Redgrave se na sceni pretvorila u lik malene naivne djevojčice koja recitira svoj prvi monolog „Što sve nisam izgubila“. Potom, kao da se nalazimo u vremenskoj kapsuli, skačemo u 2004. godinu kada su prve scene filma Groznica u režiji Carla Nera snimljene upravo u Hrvatskom narodnom kazalištu. Prateći njen tijek misli vraćamo se u 1995. godinu u Moving Theatre Company gdje je s bratom Corinom obilježila 50. obljetnicu borbe protiv fašizma. Pritom je ukazala na izuzetnu ulogu koju teatar ima kao jedan od najvažnijih mehanizama u aktivizmu i borbi za vlastite ideale koje želiš širiti svijetom.
Prisjetila se namjerne politike šutnje u Velikoj Britaniji ističući da u najtežim vremenima kazalište postaje alatom za preživljavanje, što je zapravo metafora za umjetnost. Postavljajući pitanje što kazalište uistinu jest i što ono može biti, Vanessa zaključuje kako je jedini pravi odgovor u konstantnom stvaranju i neodustajanju. Vrijedi živjeti kazalište. Horvat se dotaknuo i važne godine u njezinom životu, prekretničke 1977. kada je Redgrave osvojila Oscara za sporednu ulogu u filmu Julia. Tamo je utjelovila mladu ženu koja se bori protiv nacističkog ugnjetavanja i pomaže Židovima, no iste godine izašao je njezin kontroverzni dokumentarni film The Palestinian u kojemu se jasno zalaže za oslobodilački pokret u Palestini i kritizira cionistički režim.
Tadašnja premijera filma bila je odgođena jer je bomba eksplodirala ispred kina u Los Angelesu. Kada ju je Horvat upitao je li se zbog tog filma i govora na dodjeli Oscara našla na meti kritičara i je li zbog toga izgubila mnoge uloge, Vanessa je odgovorila sabrano i sažeto da u tome ne leži bit života. Ta jednostavna rečenica kao da je u sebi sadržavala svu snagu i hrabrost koju je Vanessa iskazivala tijekom svoje dugogodišnje kazališne i filmske karijere, nikada ne odustajući od svojih ideala.
Prije nego što je publika imala priliku postaviti pitanja, Vanessa Redgrave predstavila je kratki dokumentarni film Oči svetog Johna koji je režirao njen unuk Nero. Film govori o radu očne klinike na području Jeruzalema i Gaze te nam ukazuje na važnost donacija toj bolnici, a Vanessa je podržala njegovu ideju te se pojavljuje u samome filmu. Čini mi se da je koncipirajući program Srećko Horvat mogao izostaviti ovaj dio. Naime, iako je ideja filma, kao i očne klinike plemenita, ovaj dokumentarac nije govorio o nekim ključnim temama Bliskoga istoka i nije u dovoljnoj mjeri problematizirao složenu situaciju čiji smo svjedoci. Večer je mogla proći i bez toga dijela, a tada bi ostalo više vremena za pitanja publike koja su uslijedila nakon prikazivanja dokumentarca.
Publiku je najviše zanimalo kako riješiti aktualnu izbjegličku krizu, na koji način se može zaustaviti rat, je li bolje da aktivizmom pomažemo ratom zahvaćenim područjima i rješavamo simptom ili je bitnije utjecati na samu politiku i pokušati riješiti uzrok problema. Na sva ta složena pitanja o ratu Vanessa Redgrave odgovara da sve što ti netko može dati da preživiš jest dobrota.