Osvrt: Saskia Sassen i Richard Sennett u HNK-ovom Filozofskom teatru

HNK Zagreb je ove sezone pokrenuo novi program pod nazivom Filozofski teatar koji vodi i uređuje Srećko Horvat. U sklopu programa, HNK dovodi važna imena iz svijeta filozofije, sociologije, književnosti, ekonomije i drugih znanosti. Tako su 15.2. gosti Teatra bili Saskia Sassen, nizozemsko-američka sociologinja poznata po svojim teorijama o globalizaciji i migraciji, i  Richard Sennett, profesor sociologije u Londonskoj školi ekonomije i profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu New York.

Povodom Sennettovog dolaska, izdavačka kuća Jesenski i Turk ponovo je izdala Sennettov klasik Nestanak javnog čovjeka (1977), jedinu njegovu knjigu koja je dosad prevedena na hrvatski. Uvod u filozofsku raspravu započelo je dvoje mladih, mladić i djevojka kojima je zadatak bio čitati ulomke iz Sennettove knjige dok su se u pozadini vrtjele snimke i fotografije vezane uz glumu, glumce  i kazalište koji su ujedno bili i tema čitanih ulomaka. Čitanje je očito bilo amaterski izvedeno i dok je mladić amaterski dobro izveo čitanje, djevojci bi dobro došao jedan J.K. Simmons da je na sebi svojstven način upozori svaki put kad postane previše monotona, izgubi takt ili pogrešno izgovori neku riječ. Takve se stvari u HNK ne bi trebale događati, to je dopustivo eventualno u ZKM-u.

To nije bila jedina zvukovna katastrofa jer Srećko Horvat, iako očito dobro upućen u temu rasprave, a i više nego kvalificiran da sudjeluje u razgovoru sa stranim gostima, nažalost ima takozvani “ruski” naglasak koji je na momente stvarno teško slušati, ali i razumjeti. Vjerojatno su zbog toga njegova pitanja zvučala djetinje jednostavno jer nije lako govoriti o filozofskim temama na jeziku kojim Horvat očito ne vlada najbolje. Uz takav engleski, publiku je ometao i direktan prijevod rasprave na hrvatski koji je bio dostupan onima kojima engleski nije jača strana. Iako je ideja prijevoda bila da bude sadržan unutar slušalica i uha osobe koja te slušalice nosi, iz nekog se razloga zvuk širio i izvan tog područja ometajući sve koji su se našli u blizini te osobe i nisu nosili slušalice. Mikrofoni gostiju na momente su bili dovoljno glasni, ali su uglavnom po tom pitanju bili manjkavi te je raspravu bilo doista teško pratiti ako ste sjedili pri kraju parketa.

Tijekom filozofske rasprave bila je očita namjera organizatora da fokus teme bude na kazalištu i razvoju glume kroz vrijeme te funkciji koju kazalište ima u sadašnjici kada se sve više izlazi iz kanona klasičnih tema i ponovo se vraća ideji interakcije između glumaca i publike. U tom je smislu Sennett bio pun pogodak jer je kazalište doista njegov forte. Objasnio je da radi na osmišljavanju novih  načina na koje bi kazalište moglo izgledati kako bi se dozvolilo uvođenje novih oblika predstave i veća sloboda interakcije. HNK mu se veoma svidio, ali bi mu bilo draže da su svjetla bila upaljena i da može vidjeti publiku. Sassen se šalila (a možda je bila i ozbiljna) da je HNK jedini razlog zašto je Sennett došao u Zagreb jer inače stalno putuje u nekolicinu istih europskih metropola, a druge odbija vidjeti jer ga ne zanimaju.

Problem rasprave bila je raštrkanost i neuravnoteženost tema. Iako je Sennett doista mnogo pridonio spomenutoj raspravi o kazalištu, Sassen je za to vrijeme uglavnom šutjela jer su sfere njezinog interesa tek površno usmjerene na temu kazališta, točnije na temu teatra koju zapravo posuđuje iz kazališta, a koristi u širem političkom i urbanom kontekstu. Zbog toga je nekako Sassen pala u drugi plan jer je Sennett istovremeno bio kvalificiran da komentira i teme koje su bile bliske Sassen pa je stoga on imao priliku komentirati sva pitanja i teme dok Sassen nije.

Također se mora napomenuti da teme razvoja kazališta, autentičnosti glume, stvarnije stvarnosti na pozornici od one izvan pozornice i odnosa glumac-publika imaju premalo toga zajedničkog s temama urbanizma, grada kao mjesta spektakla, terorizma, društvenih mreža i miješanja javnog i privatnog prostora koje su također bile prisutne tijekom rasprave. To jest, ispravnije je reći da su se te teme mogle puno bolje međusobno povezati nego što je to bio slučaj, a to opet pada na Horvatova leđa i njegovo nespretno usmjeravanje koje je očito bilo vođeno većim interesom za kazalište nego za ostale teme. Vrhunac bezobrazluka bio je prekidanje Sassen usred njezinog govora s molbom da može izreći do kraja to što je namjeravala, ali samo ako “može biti kratka”.

Usprkos svemu što je moglo biti puno bolje, treba reći da je rasprava stvarno bila vrhunski zanimljiva. Sennett je govorio o problemima društvenih mreža i nestajanju privatne sfere. Posebno je kritičan bio prema Facebooku jer u tome ne vidi mehanizam druženja, već samo mogućnost promocije samoga sebe i prebacivanje nekih aspekata svoje privatne sfere u javnu sferu zbog čega se nameće pitanje hoće li privatna sfera jednoga dana u potpunosti nestati. Sassen doduše vidi i pozitivnu stranu društvenih mreža i tehnologije. Twitter joj se sviđa jer je nepersonalan i služi kao dobar način širenja informacija, a zalaže se za ideju “pametnih gradova” u kojima stanovnici imaju priliku sudjelovati u urbanom razvoju grada. Kao primjer je navela aplikaciju pomoću koje građani mogu fotografirati sve nepravilnosti na koje naiđu i direktno ih slati vladi.

Pali su i neki ubojiti komentari na percepciju gradova kao mjesta spektakla. Sassen je bez dlake na jeziku prokomentirala činjenicu da godišnje 500 000 ljudi umre od malarije i da je u ratu u Kongu poginulo preko sedam milijuna ljudi, ali pažnja medija i javnosti usmjerena je na terorističke napade u svjetskim metropolama u kojima uvijek umre svega nekolicina ljudi. To je apsurd sadašnjice u kojoj živimo, gdje je sva pažnja usmjerena isključivo na “važne” gradove dok je ostatak svijeta tek sporedni pasus. Sennett je prokomentirao da je sam terorizam jedan oblik spektakla no Sassen se toj tvrdnji usprotivila. Nažalost, razgovor je krenuo u drugome smjeru pa nije objasnila koje je njezino mišljenje o tome.

Sennett je također primijetio da je pažnja medija i javnosti, osim na urbana središta, više usmjerena na imidž i osobnost svjetskih vođa i političara nego na njihovu politiku i djela. Tako je za Obamu prokomentirao da će on uvijek prije svega biti “crnac koji je uspio postati predsjednikom” nego bilo što drugo. Sassen i Sennett su kao jednostavan primjer tog apsurda dali svojeg kolegu koji ima nazalan glas i što god da priča i koliko god to pametno bilo, fokus je svih uvijek na tome kakav glas ima. To je metafora za stanje medija i javnosti danas. Previše se pozornosti pridaje površinskim ljudskim karakteristikama.

Za kraj je važno reći da je kazalište bilo gotovo puno što je nevjerojatan uspjeh s obzirom na temu koja zahtjeva veliku pažnju publike i dobro poznavanje socioloških pojmova i teorija. Program Filozofskog teatra divan je dokaz da se stvari napokon malo mijenjaju i humanističke znanosti (s pravom) dobivaju važniji predznak u društvu. Ideja je fantastična, a HNK je apsolutno najprestižnije mjesto koje je moglo ugostiti takav program na kojem, doduše, još uvijek treba malo poraditi dok ne postane izvrstan. Navedeni propusti vjerojatno su posljedica toga što je program Filozofskog teatra još relativno nov i trebat će vremena dok se ne uhoda, ali svakako treba pohvaliti inicijativu da se u kazalište uvedu nove forme kao što je ova.