Pavel su došli na red – Promocija novog albuma u Tvornici
Sami sebe doživljavaju kao autentično osrednje, ali oni su sve samo ne osrednji. Devet glazbenika već sedam godina stvara glazbu čiji bi se produkti lako mogli naći u udžbenicima glazbene kulture u osnovnim školama kao lekcija prepoznavanja instrumenata jer toliko se toga udara, trza, gudi i pritišće da bi zaista trebalo nekoliko redaka potrošiti samo na nabrajanje instrumenata kojima se služi Pavel. Njihove numere tjeraju vas da osjetite nostalgiju, a da ni sami ne znate za čime ste nostalgični. Možda za vremenima kada su se hitovi kovali na raznim festivalima glazbe, vremenima u kojima je biti glazbenik značilo biti i pjesnik.
Onaj svijetliji dio dana kao odvjetnik, a kada padne mrak kao vječni romantik, Aljoša Šerić već sedam godina uspješno svoju životnu priču upakirava u vesele, plesne i sjetne melodije. Sedam godina s Pavelom, a mnogo dulje s njegovim buntovnijim prethodnikom Ramirezom. Da mu najbolje ide kada igra sa svim kartama na stolu najbolje dokazuje činjenica da je počeo osvajati radijske top liste uključivši u bend tada svoju djevojku, a danas i suprugu Antoniju Marković.
Antonia je u bend unijela vokalnu svježinu koja ublaži čak i najjaču ciničnost koju Aljoša ponekad voli utkati u svoje pjesme. Zasigurno jedan od ljepših vokala naše glazbene scene, prvi je puta publici predstavljena na koncertu u Tvornici u ožujku 2013. Osim nje, još sedam glazbenika svoj je talent ostavilo na projektu (barem što se tiče trenutnog stanja jer u sedam godina zaista je mnogo ljudi prošetalo kroz Pavel), a oni su redom Jurica Hotko, Jakov Kolega, Stanislav Kovačić, Dean Melki, Jasmina Bojić, Jerko Jurin te Saša Jungić, Aljošin suputnik još od dana s Ramirezom.
Već 2007. godine, u doba kada je Ramirez još uvijek živio punim plućima, Šerić je odlučio okušati se u nečemu sasvim novom. Projekt koji je u početku zamislio kao svoj alias, Pavel, postavio je na tada još nesigurne noge i izdao prvi album istoimenog naziva. Već se tada dalo naslutiti da se sprema nešto novo, nešto svježe na našoj glazbenoj sceni. Morska i Ako si za, mogli bi jednom izaći počeli su utabavati put prema Kaliforniji, Sve si gluplji što stariji bivaš, Sve u svoje vrijeme, a posebice Zbog tebe koja je zasjela na top ljestvice i najavila ono što će tek uslijediti dvije godine kasnije. Te 2012. godine izdali su drugi album „Od prve zvijezde ravno“ i razoružali kritiku koja im do tada i nije bila baš previše sklona. Gotovo svi kritičari i glazbeni urednici album su svrstali na top 10 najboljih albuma 2012. godine, a iste godine stiže i priznanje struke s četiri nominacije za Porina – onu za hit godine (Zbog tebe), pop album, vokalnu suradnju (s Ivom Visković na Kaliforniji) te likovno oblikovanje (Dinko Batarelo). Porina nisu dobili, ali već sljedeće godine nokti su se pošteno izgrizli čekajući proglašenje dobitnika u kategorijama najboljeg aranžmana i pjesme godine. Čini se da publika, koja i izabire pobjednika u ovoj kategoriji, još uvijek nije bila dovoljno spremna za Čuvaj me.
Pavel zapravo i ne odskače mnogo od Ramireza, i ovom tvrdnjom riskiram i preuzimam punu odgovornost za potencijalno neslaganje auditorija. Pod ovime ‘ne odskače’ mislim prvenstveno na tekstove, aranžmanski i glazbeno riječ je, jasno, o dva sasvim različita projekta. Ono što nije uspjevalo u Ramirezu, gdje je bilo gotovo pa zakrčeno električnim gitarama, basovima i pojačalima, itekako uspjeva u Pavelu – a to je upravo Aljošina misaona genijalnost. Na Pavelovim koncertima publika može čuti poneku Ramirezovu uspješnicu, toliko počešljanu i namirisanu da se čini kao da je oduvijek bila napisana upravo za Pavela. A da nije škrt na riječima (i djelima), dokazuje i činjenica da je mnoge svoje umotvorevine nesebično podijelio i s mnogim kolegama. Tako je pisao tekstove za Massima, Filipa Dizdara i Meritas, a nezaobilazna je i suradnja s Jelenom Radan na njenom posljednjem albumu „Voyage“ koji je po izlasku zabilježio samo najbolje kritike.
Kao kantautora još su ga nakon posljednjeg albuma „Od prve zvijezde ravno“ uspoređivali s Arsenom Dedićem i Đorđem Balaševićem, a u jednom intervjuu Aljoša je na to izjavio: „Radi se o dva najveća kantautora na ovim prostorima i ako me uopće netko spomene u istoj rečenici s njima ja sam sretan. Mislim da sam dovoljno poseban da se to može razlikovati od rada njih dvojice, a definitivno moram pojesti još mnogo žganaca da bih došao na njihovu razinu, bez imalo lažne skromnosti.“
U posljednjih nekoliko godina imali su isto toliko svirki, prosječno jednom godišnje ukažu se u punom sastavu na nekoj od pozornica, stoga je gotovo pa grijeh propustiti priliku i ne čuti ih. Posljednji put ugurali su se u Sax još tamo krajem studenog prošle godine, nakon toga pamtimo pojavljivanja na raznim festivalima (Zagrebački festival, Splitski festival, Špancirfest), a sljedeća je prilika upravo u Tvornici Kulture zadnjega dana mjeseca listopada. I posljednji album svoju je promociju zabilježio upravo u Tvornici, a sada je izašao i novi album „I mi smo došli na red“ pa nemate nikakve izlike ne naučiti barem pokoji stih koji ćete te večeri nježno šaputati voljenoj osobi na uho ili zbog kojeg ćete barem malo zatreperiti od dragosti.
O novom albumu glazbeni kritičar Anđelo Jurkas na svom je Facebook profilu napisao, i njegove riječi prenosim doslovno:
„Nije tajna da sam sklon njegovom solo opusu od prvog albuma i da prethodni čujem remek djelom pop pjesme u maniri najboljih Balaševićevih komada. Novi je rukom u ruku. Naslovima pastoralan, zvukom romantičan, izvedbama ležeran, zakucao treći puta zaredom jedan od ponajboljih albuma ovdašnje organske pop produkcije. Razigrano, lepršavo, jednostavno, lirski nedvojbeno djelo. Desetak prelijepih nježnih pjesama, ali kad završi bonus “Od svjetla i ptica” poželjet ćete što prije nazvati voljenu osobu, reći joj šaptom da je volite ili je prigrliti jače ako se nalazite u istoj prostoriji. I otplakat ćete zajedno jer ste sretni što dijelite život na dobro i zlo, ali trajete. Nema većeg bogatstva od toga. U zemlji ispodprosječnih života, prosječnih licemjera i natprosječnih depresija, imati razloga za smijeh ponekad je rudarskim poslom, ali otkopate li album poput ovoga i na vas bi mogao doći red. Tako je malo ljudi na našoj sceni koji znaju servirati emociju ovoliko ugodno, nježno i pitko.“
Sudeći po prvoj kritici, „I mi smo došli na red“ mogao bi postati samoostvarujuće proročanstvo, jer album koji i prije samog izlaska na sebe kao magnet privlači ovakve kritike od kojih vam naježi onaj stražnji dio vrata, sasvim bi lako mogao privući i nagrade. Je li Pavel konačno došao na red da dobije zasluženog mu Porina? Čini se da bi moglo biti tako.
