The Offspring: Krcati Velesajam u misiji revitalizacije kalifornijskog punk rocka
The Offspring ove godine slavi 42. rođendan ili da bude jasnije, bend osnovan 1984. godine u Kaliforniji u domeni je onih izvođača koje će neki uvijek smatrati mladima. Vjerojatno je većini u glavi ona kratka, blajhana plava kosa Dextera Hollanda koja je stilizirana u oštre šiljke pomoću gela za kosu. Rekli bismo klasični kalifornijski skate-punk izgled kasnih devedesetih kada je mnogima svijet još bio (ili izgledao) mlad.
Danas šezdesetogodišnjak, sa svojim dugogodišnjim kompanjonom Noodlesom na gitari, čini jezgru The Offspringa za neko novo doba. Vjerojatno je i organizatorima bilo iznenađenje da su ih sa Šalate trebali seliti na veći prostor, a kada su se rasprodale ulaznice za lokaciju na Zagrebačkom velesajmu bilo je jasno da će drugi posjet debelo premašiti onaj premijerni iz 2009. u Tvornici kulture.
Kod 15. paviljona bilo je sigurno više od devet tisuća ljudi pa je s obzirom na predgrupe, Luzere i Savršene marginalce, sve skupa izgledalo kao neki festival u malom. Vremenska prognoza u prvoj polovici lipnja nikako ne ide na ruku organizatorima događanja na otvorenom pa je i za The Offspring postojala bojazan od oluje. Ipak, vjerno prateći radare sat-dva prije koncerta mogli smo vidjeti da smo sigurni do 23 sata ili barem ponoći. Ono malo kiše što je počelo padati u završnici koncerta na The Kids Aren’t Alright nikoga nije iznenadilo, čak je začinilo atmosferu koja je od početne Come Out and Play bila vrlo dobra, a na kraju sasvim vatrena zbog nekoliko zapaljenih baklji.
Obrade taman dok se zakuhalo
Na ovom punk rock koncertu zaista je bilo svega što možda niti ne spada u tu domenu, niti je bilo očekivano (ispaljivanje papirnatih traka, veliki baloni bačeni u publiku), ali dojam cirkusiranja i konfeta, da ne kažemo amerikanizacije, nešto je s čime se moramo pomiriti, barem mi neutralniji slušatelji, i barem kada je riječ o The Offspring. Dexter i Noodles bili su zaigran par koji je nekoliko puta u dijalogu izrazio zadovoljstvo viđenom masom ispred sebe uz nezaobilaznu zezanciju na količinu ljudi koja se zaista nalazi pred njima. Sad, kome sjeda tako nešto, kome ne, drugi je par rukava.
Isto se može reći i za sam koncert jer iako smo dobili 20 pjesama, središnji dio vrvio je od obrada Black Sabbatha, Ozzyja Osbournea i Ramonesa, što je poprilično čudno jer bend s toliko albuma i autorskih pjesama zaista ne treba toliko, očito ograničenog koncertnog vremena, trošiti na odavanje počasti idolima. Uostalom, te obrade niti su na kraju odsvirane u cijelosti već su većinom bile teaseri za dalje, a dio programa popunio se animacijom publike „taktikom Freddieja Mercuryja“.
Rijetko tko od obožavatelja na kraju se može požaliti na repertoar jer je početni dio pripao All I Want, Want You Bad, Staring at the Sun i Hammerhead, do je završetak službenog dijela donio najpoznatiji trio – Why Don’t You Get a Job?, Pretty Fly i The Kids Aren’t Alright. Doduše, na ono što se sigurno mogu fanovi požaliti je da su na bisu odsvirane samo dvije pjesme. Obje su rasturili – začuđujuće, The Offspring u ovoj fazi karijere još uvijek zvuče nabrijano te je cijeli koncert energetski i profesionalno bio na visokoj razini. Dexterov glas je također dobro očuvan i prepoznatljiv pa nije bilo straha da će neke pjesme biti beskrvne (pogotovo one s Americane i Smasha).
Jahati na valu nostalgije
Upravo zato čudi da je koncert jedva prošao trajanje od 80 minuta kada se začula Diamondova Sweet Caroline. Neki bi rekli taman, neki premalo, ali kada se zakucalo sa Self Esteem, dojam je bio da poprilično raspoložena publika bez problema može još pola sata pratiti ritam benda.
The Offspring oduvijek plivaju u poznatim vodama, nikad nisu previše prelazili žanrovsku granicu pa vjerujem da u tome leži čar kojom privlače milenijalce i generaciju X više od 20 godina nakon što je takav zvuk prestao biti u središtu zbivanja na televiziji, prvenstveno MTV-ju. Jahati na nostalgiji u ovom slučaju uopće nije loše jer publika kojoj su bez problema jednako bliski Green Day, Blink-182 i Sum 41, željna je podsjećanja kako je „prije bilo lijepo“ bez previše razmišljanja u kojem je smjeru bend mogao evoluirati.
Možda su ih nekad nazivali nezavisnim punk autsjaderima, dok su se oni sami sprdali s pop kulturom, trendovima. Danas da ne ostane sve samo na glazbi, na pozornici imamo kosture iz čijih usta izlazi dim i čovječuljke na zrak, malo animacije publike sa svime što se u industriji zabave nudi ne škodi, ali teško da je imalo punkerski. Na kraju, s obzirom na količinu posjetitelja, sve je to bila sjajna zabava za široki raspon publike koja zajedno s bendom voli ploviti na valu nove nostalgije, a u tome ne vidimo ništa sporno.
