„Planine pjevaju“ (N. P. Quế Mai): Imaju li neprijatelji dušu?
Vjerujem da ste bar jednom u životu hodali nekim prostorom i njegova vas je veličanstvenost ili pak jednostavnost navela da pomislite „Kad bi ovi zidovi/drveće/priroda mogli pričati, što bismo čuli?”. Autorica Nguyễn Phan Quế Mai u romanu „Planine pjevaju” kao da razvija upravo tu ideju i naslovom nam naviješta da će planine, odnosno zemlja (i njeni ljudi) ispjevati svoju sudbinu koja se inače ili zataškavala ili prekrojavala propagandom.
Temu Rata u Vijetnamu uglavnom konzumiramo kroz američku prizmu i žestoke proteste koje su mladi Amerikanci organizirali u 60-ima (u Americi). Kad se zagrebe malo dublje ispod površine, evidentno je da je Vijetnam bio mjesto susreta oprečnih politika tijekom čitavog stoljeća – od Francuza preko Japanaca do suprotstavljanja komunizma i zapadnih sila. U svakom slučaju, čitavo su vrijeme sile koje zapravo nemaju što tražiti u Vijetnamu krojile njegovu sudbinu. Quế Mai sada otvoreno progovara o tome što je to značilo, ali i dalje znači za građane te zemlje.
Generacijske nepravde
„Planine pjevaju” govori o sudbini jedne obitelji kroz četiri generacije, dajući ujedno pregled svega što se dogodilo Vijetnamu tijekom 20. stoljeća. Priču pratimo iz dvije perspektive: unuka Hương govori o svom odrastanju s bakom tijekom Rata u Vijetnamu, kada su bombe padale na Hanoi, glavni grad Sjevernog Vijetnama, a članovi njene obitelji, uključujući i njene roditelje, raštrkani su na bojištima; drugu liniju priče pripovijeda baka Diệu Lan, o nedaćama kroz koje je ona morala proći kao djevojka, a onda i majka zahvaljujući francuskoj, japanskoj i komunističkoj okupaciji.
Unuka i baka bez uljepšavanja govore o svojoj obitelji i državi, i jedno i drugo rascijepljeno emocionalno, politički i duhovno zahvaljujući različitim propagandama i režimima. Zahvaljujući ispreplitanju narativa čitatelj dobiva punu širinu događaja „iz prve ruke”, a autorica na pravim mjestima ostavlja jedan, a započinje drugi narativ. Praćenje generacijskih nepravdi nanesenih obitelji prozor je u povijest same države.
Povijest s licem
Quế Mai je roman natrpala povijesnim događajima – bakino djetinjstvo prati se od 20-ih godina prošlog stoljeća, unuka joj se rodi 40 godina kasnije, a roman završava 1980. godine, s kratkim izletom u 2017. godinu. U tom razdoblju Vijetnam je prošao nekoliko ratova, reformi i propagandi. Ipak, „Planine pjevaju” nimalo nije naporno štivo.
Povijest kod Quế Mai nosi imena i ima lica, ali nije pristrana. Iako pratimo samo jednu obitelj uz nekoliko sporednih likova, dobivamo dobar uvid u sve strane zaraćenog Vijetnama. Jedna od lekcija koje Hương suptilno nauči od svoje bake jest da Amerikanci u ratu koji ona sama doživljava na svojoj koži i dalje nisu apstraktna sila bez osjećaja. Bakin način otpora, osim bavljenjem ilegalnom trgovinom (što je automatski čini neprijateljem komunističkog režima), je način na koji odgaja svoju unuku, donoseći joj romane u kojima otkriva da Japanci i Amerikanci mogu i imaju osjećaje te vode živote baš kao i ona. Hương se u jednom trenu pita kako je moguće da jedan narod iz kojeg je potekao pjesnik Batsho može biti tako neprijateljski raspoložen.
Isto tako u knjizi „Mala kuća u Velikoj šumi” američke autorice Laure Ingalls Wilder djevojčica se prepoznaje u junakinji romana, shvaćajući da nisu toliko međusobno različite. S povratkom nekih od njenih članova obitelji iz rata, neprepoznatljivih te ranjenih fizički i psihički, Hương zaključuje, zajedno s čitateljem, kako neprijatelj ne dolazi uvijek samo izvana.
Laka povezanost s likovima
Quế Mai slikovito prikazuje i prostor kojim se likovi kreću, detaljno opisujući prirodu, kolibe, straćare i gradove gdje se u knjizi živi i gine. Ipak, kada se odmiče od obiteljskih odnosa i povijesti obitelji, priča djeluje pomalo tanko, kao da se boji postojati van okvira obitelji.
Uviđanjem oprečnosti ljepota kultura tiranina Vijetnama njihovoj agresivnosti prema državi koja im ni po čemu ne pripada likovi ne opravdavaju njihove postupke, već im daju dozu humanosti koja se uvijek u propagandi i u jednostranim pogledima na sukobe koji se „nas ne tiču“.
Roman je izuzetno jak u prikazu tih međuljudskih odnosa i djelovanja povijesti na individue. Ne opravdavaju se ni postupci likova, iako se saznaju okolnosti u kojima donose svoje odluke. Njihova bol, raspadnutost, tvrdoglavost i ranjivost čitatelju su itekako poznate, čak i ako sam nije doživio takve ekstremne životne uvjete kroz koje prolaze likovi.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
