novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

PODRUČJE BEZ SIGNALA: Uvjerljive slike hrvatske stvarnosti

područje bez signala
Vrijeme čitanja: 3 minute

Još uvijek nisam dokučila kako to da uz svu modernu tehnologiju neke snimke, serije, filmovi imaju izgled praznog, hladnog laboratorija, dok druge odišu toplinom i punoćom prostora u kojima se i koji su živi. Ono što sam uvijek voljela kod Dalibora Matanića je da njegovi filmovi i serije izgledaju kao “pravi”, a ne kao set. Vjerujem da su likovi pravi ljudi u pravom prostoru.

Zato sam se nakon vrlo zadovoljavajućih „Novina” veselila njegovoj novoj seriji „Područje bez signala”. U prvoj sceni vozimo se s Olegom i Nikolom (Rene Bitorajac i Krešimir Mikić) prema zabačenom mjestu Nuštinu. Saznajemo da su oni novi vlasnici privatizirane pa opelješene tvornice turbina kojoj se nadaju vratiti staru slavu.

područje bez signala
Foto: YouTube screenshot

Virkanje u društvene istine

Naravno, ovi Zagrepčani nailaze na pasivno-agresivni otpor lokalnih mještana koji su sve to više nego jednom vidjeli i prošli. Kad bi oni samo našli inženjera tvornice Jandu (Izudin Bajrović), mogli bi svima pokazati kako su došli s dobrim namjerama. A ujedno i zaraditi kakvu paru. Svaka epizoda serije prati radnju iz perspektive jednog od glavnih likova čiji problemi i želje poput mape otvaraju probleme i želje cijelog društva.

Prva epizoda „Područja bez signala” započinje s Olegom, domorocem velegradskih ulica koji se u izoliranom i zabačenom Nuštinu nada iskemijati “uspjeh preko noći”. Očito je da Oleg misli kako ima ono što treba da bi postao uspješan i bogat biznismen. I ponaša se kao da će svaki tren postati Al Pacino u „Licu s ožiljkom” ili Robert De Niro u „Casinu”. Zato ima dovoljno muda pokupiti lokalnu konobaricu Lipšu i ponuditi joj da mu bude pratnja i preuzme ulogu Michelle Pfeiffer ili Sharon Stone. Oleg ima dobre namjere u vezi tvornice kojom upravlja. Ali ne preza od toga da izmulja sistem kao što i sistem mulja njega.

Izgubljene duše u zaboravljenom mjestu

Olegov partner Nikola šutljiv je i osjećajan. Pomalo izopćen iz društva zbog svoje naivnosti. Otuđen je od bivše žene iz nepotpuno razjašnjenih razloga, ali iz njihove interakcije se da naslutiti da je krivac njegova potreba za pažnjom. S druge strane, Olegu dopušta da ga iskorištava u svojim neutemeljenim planovima. Nikola želi biti od pomoći, traži trenutak da bude bitan. Tu priliku dobiva u Nuštinu kao direktor tvornice u kojoj se pošteno zauzima za svoje radnike.

Šeilu upoznajemo prvo kao nekoga na koga je Nikola bacio oko, a onda i kao punopravni interes priče. Ona je kustosica u inozemstvu koja se vraća u Nuštin nakon što dobije otkaz. Put ju navodi sve bliže i bliže Nikoli kada postane prevoditeljica u tvornici. Ona mu ujedno otvara oči prema stvarnosti mjesta u kojem se našao, lokalnim snagatorima i silama koje se bore za prevlast iz financijske koristi. Istovremeno, Šeila postaje i njegova utjeha što kulminira u jednoj od najintiminijih, tj. najnježnijih scena seksa koje ste ikada imali prilike vidjeti kod Matanića.

Doduše, nakon te romantične scene, slijede zapleti koji su vjerojatno razlog zbog kojeg je Matanić odabrao snimiti ovu priču. Likovi na pragu uspjeha u privatnom ili poslovnom životu ipak će u zadnji tren izgubiti mogućnost da se iskoprcaju iz beznađa i bezizlaznosti u kojoj su zapeli.

Klasična hrvatska štorija

Selo Nuštin kao da je izgubljeno s lica Zemlje. Zagreb je nadohvat ruke, a ovdje nema ni signala za mobitel. Ali ima mjesta za profit, naravno da ima. Pogotovo kada se oko vas prostire šuma i jedino što je potrebno lokalni je mafijaš da natjera sve preostale starosjedioce s posjedima u šumi da mu ih prodaju. Ionako, što će im. Za mlade tu nema života. Zato i sele po Švedskama i Njemačkama ili odlaze u Afganistan samo kako bi zaradili neku plaću.

Zbog atmosfere koju Matanić stvara s rasvjetom i bojama koje čine onu punoću prostora koju sam prije spomenula, a ne zaboravimo i glazbom i bezizlaznim životnim pričama, jasno je da “Područje bez signala” neće završiti sa sretnim završetkom. Ipak, zahvaljujući kvalitetnoj izvedbi, ova prepoznatljiva priča drži interes i zanimanje. Sigurno jedna od najboljih hrvatskih igranih serija koje se na HRT-u mogu pogledati.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari